Pravi i lažni gospodin Backović

DC

U petak, 23. februara, pred sam kraj radnog dana, stiglo mi je obaveštenje od uprave Suda da je na osnovu Zakona o slobodnom pristupu infirmacijama od javnog značaja, zatražen kompletan izveštaj o mom radu u periodu 2010-2018.

Zahtev se odnosi na dostavljanje broja “odluka donetih od strane sudije dr Miodraga Majića [sic!] u materiji KŽ1 za svaku godinu od 2010. godine do 2018. godine”, kao i “druge dokumente u kome [sic!] su sadržane informacije o rezultatima rada sudije dr Miodraga Majića a koji su u posedu Apelacionog suda u Beogradu”.

Ovakva vest u redovnim okolnostima svakako ne bi bila vredna posebne pažnje. Koristeći se mogućnostima koje pomenuti zakon pruža, građani od suda povremeno zahtevaju informacije koje im omogućavaju da zaključe da li je sudija, bez osnova, prekoredno u rad uzeo neki predmet ili pak, zbog čega određena parnica još uvek traje. Međutim, ono što je ovoga puta među zaposlenima u Apelacionom sudu u Beogradu izazvalo čuđenje, jeste činjenica da se lice koje je podnelo zahtev predstavilo kao “Čedomir Backović”, dakle, imenom i prezimenom pomoćnika ministarke pravde, navodeći da se njegovo prebivalište nalazi na adresi “Nemanjina 22-26”, dakle u zgradi u kojoj se ovo Ministarstvo nalazi!

Zaposleni sa kojima sam razgovarao bili su uvereni da je reč o još jednom teško razumljivom potezu pomoćnika ministarke pravde, i odbacivali su mogućnost koincidencije.  Uveravali su me, naime, da ne postoje dva Backovića, naročito ne na ovako malom prostoru i, kao što je ovde slučaj, istoj adresi. Uprkos tome, moje viđenje čitave situacije bilo je dijametralno drugačije. Na iznenađenje kolega, u maniru dugogodišnjeg sudije krivičara, izneo sam tezu da ovde, najverovatnije, imamo posla sa varalicom, koja kao specifični modus operandi koristi upotrebu lažnog identiteta.

Zbog čega sam od samog početka pomislio da je neko zlonameran, iskoristivši se nespornim autoritetom koji gospodin Backović uživa u pravosuđu, želeo da se malo našali sa pripadnicima sudske administracije ili barem ubrza dostavljanje traženog izveštaja?  Nekoliko je razloga za to.

Najpre, za razliku od mojih kolega, siguran sam da pravi pomoćnik Backović ne bi bio u toj meri neozbiljan da od suda zahteva podatke koji su i inače u njegovom posedu. Sudovi naime, redovno, na osnovu člana 44. st. 2 sudskog poslovnika, izveštaje o radu svih sudija (uključujući i moju malenkost), dostavljaju i Ministarstvu pravde u kojem gospodin Backović, kao što rekosmo, obavlja funkciju pomoćnika. Stvarna osoba na tom mestu bi, kada bi iz nekog razloga želela da se upozna sa rezultatima rada određenog sudije, učinila to uvidom u redovno dostavljane izveštaje, i ne bi nepotrebno iznurivala službe Ministarstva i Suda u postupku ponovljene obrade podataka.

“Ali, službenici u Ministarstvima često nemaju pojma šta im od podataka dostavljamo, a još češće ne umeju ni da ih rastumače”,  povikale su kolege. Bez obzira na to, bio sam neumoljiv. Kada je reč o pravom pomoćniku Backoviću, ne sumnjam da bi opisano bilo teško primenjivo. Bilo bi to kao kada bi, primera radi, iskusni sudija lične podatke o nekom licu i njegovoj osuđivanosti, umesto iz zvanično dostavljenih informacija koje su mu dostupne, prilikom svake evaluacije ličnosti, iznova pribavljao od institucije u kojoj je ovakvo lice zaposleno.

Pored toga, uveren sam da stvarni pomoćnik ministarke pravde ne bi sačinio dopis onakve sadržine. Upotrebljene formulacije, pa i određene jezičke i stilske manjkavosti, ipak ukazuju da se neko zlonameran, i svakako skromnijeg obrazovanja, poslužio identitetom pravog pomoćnika ministarke pravde.

“Ali, ne znate kakve nam sve dopise dostavljaju. Ne razumeju kako funkcioniše sud”, ponovo su bile neumoljive kolege. I pored toga, ostao sam siguran da pravi pomoćnik zna da ja, baš kao ni bilo koji od mojih kolega u Apelacionom sudu u Beogradu, ne donosim bilo kakve odluke, već da ih isključivo donose veća u kojima sudija postupa. Još pre nemam dileme da pravi pomoćnik ume da napravi potrebnu razliku između to dvoje. Zbog toga, svakako, ne bi tražio dostavljanje broja “odluka sudije Miodraga Majića”  (jer takve odluke ne postoje) već bi se, u slučaju potrebe, zainteresovao za odluke veća u kojima sam postupao ili u kojima sam bio sudija izvestilac (jer takvih odluka ima mnogo).

Zašto još, nasuprot većini mojih kolega, verujem da ovde nije reč o stvarnom pomoćniku ministarke pravde, već o nekome ko je želeo da grubo naruši i autoritet dotičnog gospodina i poverenje koje građani imaju u najviše državne funkcionere?

Sumnjam da bi pravi pomoćnik Backović, kada bi iz bilo kog razloga ipak odlučio da u ovom slučaju nastupi kao “privatni istražitelj”, kao svoju adresu označio sedište Ministarstva pravde, sa koje bi smeo da se oglašava isključivo u službenom kapacitetu.

“Ali naši političari i inače ne prave razliku između službenog i privatnog postupanja i ciljeva koje u tim kapacitetima ostvaruju”, ubeđivali su me sagovornici. Ipak, bio sam, i ostao, siguran da bi pravi pomoćnik znao da bi se ovakav postupak mogao smatrati neprihvatljivim korišćenjem službenog autoriteta u cilju ostvarivanja opskurnog privatnog interesa, ili obratno. Etika državnog službenika i dignitet domaćeg predstavnika u Venecijanskoj komisiji, u to sam uveren, pomoćniku Backoviću ovakvo ponašanje ne bi dozvolili. Pored toga, (mada kod nas možda ne toliko važno) ne verujem ni da bi se stvarni pomoćnik odlučio na to da nastupajući kao građanin, koristi resure Ministarstva (daktilograf, papir, toner, kurir, prijemna služba…) i tako se poigrava mogućnostima koje pruža zakon, koji je namenjen omogućavanju javnosti da sazna podatke koji joj inače nisu dostupni. Takođe, prosto ne mogu ni da zamislim da bi pravi pomoćnik kao sredstvo “kontakta” u ovakvoj stvari ostavio mobilni telefon, jer bi znao da bi se to moglo protumačiti nedozvoljenim pozivom predstavnicima druge grane vlasti, na nedovoljno transparentan vid komunikacije po ovom predmetu. I siguran sam da bi bio svestan da bi se, kao lice koje za svoj rad odgovara ministarki pravde, kada bi se ipak iz nekog razloga odlučio na ovakvu ekskurziju, prethodno sa njom u tom pogledu konsultovao.

Naposletku, ne verujem ni da bi pravom pomoćniku koji rukovodi Ustavnom debatom koja bi trebalo da doprinese nezavisnosti pravosuđa, palo na pamet da na ovaj način, bez jasnog razloga, u “privatno – javnom” aranžmanu, i bez vidljivog službenog interesa, zahteva rezultate rada samo jednog sudije Apelacionog suda u Beogradu, naročito nakon mnogobrojnih problema na relaciji ministarstvo-sudovi koje je sopstvenim izjavama već prouzrokovao.

“Ali želi samo da Vas zastraši i pošalje poruku ostalima da budu mirni. Ionako je rekao kako će takvima sa zadovoljstvom naneti štetu”, u glas su protestovale kolege. Ponovo nisam verovao da bi pravi pomoćnik uopšte pomislio na tako nešto.  Reč je o sudu sa preko osamdeset sudija, i ovakav postupak bi, kada bi ga zaista preduzeo visoki državni činovnik a ne neko ko se lažno predstavlja zloupotrebljavajući podatke ovog uglednika, mogao ostaviti neprijatan utisak. Naime, u takvoj situaciji, moglo bi se posumnjati  kako se želi “izdvojiti” baš taj jedan “neposlušni” sudija, koji takođe spada u krug onih čija će šteta predstavljati najavljeni plezir. Pravi pomoćnik ministarke pravde bi ovo svakako izbegao, posebno imajući na umu da bi se takav potez u pravosuđu ali i javnosti mogao smatrati i pokazateljem načina na koji izvršna vlast vidi buduću komunikaciju sa pravosuđem, kojem obećava budućnost lišenu političkih uticaja i pritisaka. Pri tome, za razliku od lažnog, pravi Backović bi znao da me je prilično teško zastrašiti, naročito ako metod strašenja predstavlja njuškanje po postignutim stručnim rezultatima.

No, da od sve priče ne zaboravim možda i najvažnije …

Ne postoji baš ništa što bih, kada je reč o rezultatima rada, želeo da sakrijem. Štaviše, predstavljaće mi zadovoljstvo što će lažnom ili pravom gospodinu Backoviću, nakon uvida u dostavljene podatke, biti moguće da se uveri u to da, pored angažovanja u odbrani pravosuđa od nasrtaja onih koji bi da ga ponize i podjarme, na prvom mestu kvalitetno i blagovremeno obavljam primarne sudijske dužnosti. Zapravo, želeći da i sa drugima podelim ova uverenja, rešio sam da od ovoga trenutka, rezultate svog rada nadalje delim Urbi et Orbi. Ubuduće, na stranicama bloga, zajedno sa mojim knjigama, člancima, pričama i fotografijama, pravi ili lažni, naklonjeni ili nenaklonjeni čitaoci, moći će da ih analiziraju, merkaju, porede i kontrolišu. Imaće priliku da moju statistiku, baš kao i moje stavove, tekstove, predavanja i odluke komentarišu, hvale i osporavaju. Sve što o autoru i njegovim rezultatima rada bude dostupno sudu i pravim ili lažnim istraživačima, biće dostupno i pratiocima ovog foruma. U tom smislu sam i zahvalan, (i dalje verujem, lažnom) gospodinu Backoviću i njegovoj inicijativi, jer su mi dali dobru ideju. Zaista verujem da bi rezultati rada svakog sudije morali biti dostupni javnosti, pa i onima koji se iza te iste javnosti skrivaju. Dakle, voila…

No, da na osnovu svega izrečenog zaključim u pogledu osnovne teme ovog obraćanja…

Ko god da se krije iza imena izvesnog Čedomira Backovića, i ko se neovlašćeno uselio u zgradu Ministarstva na adresi Nemanjina 22-26 i odatle krišom šalje dopise sudovima, zaključak je samo jedan. Svakako nije reč o stvarnom pomoćniku ministra pravde ozbiljne države, koja stremi drugačijim civilizacijskim horizontima od onih do kojih trenutno dobacuje. To jednostavno ne bi mogao biti slučaj, jer bi u suprotnom lažni i pravi gospodin Backović bili isto. A to bi, čak i u domaćem realitetu, bilo teško ostvarivo.

No, kao i obično, i ovaj bizarni događaj ima i svoje svetle aspekte. Paradoksalno, možda najveću korist od ove ujdurme, moglo bi imati  Ministarstvo u kojem pravi gospodin Backović postupa, ili još preciznije, ministarka koja se na čelu ove institucije nalazi. Informacija o uljezu koji se lažno predstavlja podacima njenog pomoćnika, mogla bi je u budućnosti sačuvati novih neprijatnosti. Nakon provere informacije, a pre nego što opskurna osoba prouzrokuje dodatnu štetu, ministarka bi blagovremeno mogla pokrenuti postupak njenog iseljenja.

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

17 Responses

  1. Ko li se to lažno predstavio kao pomoćnik ministra i zloupotrebio identitet, adresu munistarstva i lične podatke gospodina Bećkovića? Na potezu je javno tuzilastvo.

  2. Ovo je u stilu Agate Kristi, čita se više između redova, ali i na pravi profesionalni način, bez direktnog obraćanja, je raskrinkana demagogija i amaterizam onih koji misle da sa njima počinje sve, novi život, nova istorija,.. nažalost i nova geografija, sve smo manji i manji. Očigledno je da nekima smeta “talasanje” oko skrivenih namera da se pravosuđe u potpunosti stavi pod kontrolu demagoga i onih koji misle da je država “plen” koji treba očerupati i u službu najokorelijeg političkog i ne samo političkog kriminala. Sama činjenica da je ovako nešto, i na ovakav način traženo, bez obzira da li je u pitanju prava ili lažna osoba, ukazuje da se neko nečega plaši. Ako je dopis došao sa pečatom institucije čija je adresa navedena, sve je jasno, ako je stigao bez pečata od prave osobe onda je to besprizorno zastrašivanje, bez pečata i dokaza kako bi se imao “alibi” da je neko zlonameran u pitanju, a ako je stigao od lažne osobe onda neće znati šta je odgovoreno i samo će doprineti da se sagledaju reference sudije koga proveravaju i konstatuje da neko čitavo MP smatra neozbiljnom institucijom koja služi za “skrivene kamere”.
    Podrška sudiji koji je glas razuma iz sistema koga tresu ne samo male već i velike boginje i brojne metastaze.

  3. Jos malo pa eto vas kod nas u Advokaturi, ali dotle ce i nas da razbiju do kraja kao sto je i pravosudje razbijeno i nema vise nista od njega.
    Inace, ceo ovaj tekst ima drugaciji ton za one koji su gledali nastupe tog lika Backovica i njegove stavove, te kako ih elaborira. Onaj ko je gledao njega u debatama nema sumnje da je upravo on trazio te podatke na taj nacin i da bi on u elaboraciji toga istakao da se ponosi svime onime sto ste Vi naveli kao sramno.
    Svedoci smo posrnuca potpunog celog drustva, pravosudje ne postoji, a upravo na tome se zasniva postulat izborne kradje koja traje u ovom drustvu vec deset godina. I ne zaboravite to je sve delo Upravnog suda koji ne postoji i koji aminuje otimanje vlasti na izborima a ne izbor vlasti.
    Od te glave riba smrdi, a sve ostalo je samo nastavak price.
    Kao advokat mogu samo da Vam prenesem da smo dosli u tu situaciju da se u drzavnoj administraciji i u sudu ponasanje u skladu sa pravom gradjanina u pojedinacnoj stvari smatra kriminogenom aktivnoscu. Izostanak sikaniranja gradjana je nepojmljivo postupanje za sluzbenika drzave a sudski sluzbenici da ih pitate, bar devedeset posto, bi vam rekli da su oni drzavni sluzbenici, jer je nesvesnost tolika da ti neuki ljudi koji tamo rade i ne znaju da su oni posebna grana vlasti, a i sigurnije je uz budzet zar ne….
    tragicno ali mi je interesantno kako sa dubinom propadanja dolazi do povecanja broja clanaka na ovom blogu, docicemo do 5 dnevno.
    Pozdrav iz Nisa u propasti i advokature i pravosudja u celosti.

  4. Поштовани судија,
    Подржавам Вас!
    Бисер правосуђа остаје бисер, а Ви то јесте-
    храбар, то се види голим оком.Из Ваших текстова и наступа се закључује да сте образован, стручан судија.
    Бацковић се занима САМО за Вашу стручност
    као судије, јер га нешто у вези Ваше стручности ( нарочито ХРАБРОСТИ) тишти, а не зна ни да не доносите одлуке сами.
    Не знам зашто верујем да су Вам резултати судског већа одлични и без те информације Бацковићу, овом или оном.
    Добро Вам кажу колеге судије, не љутите се, неуки људи питају како поимају ствари, па тај Бацковић није тај што Ви и ми сумњамо.
    То се неки лаик представио тако, јер не би то службено лице радило на такав начин, када има резултате судија у писаној форми.
    Него, ЧУВАЈТЕ СЕ ВИ НАМА!
    Треба Ви да пишете нама и ми Вама, а службе као службе, знају службе све, како ће и кад ће да дају Информације и информације.
    С великим поштовањем,
    Љубица

  5. Hrabri covece svima koji prate blog i aktuelna desavanja odavno je jasno da ste “vidjeni za Ivanjicu” samo se trazi nacin..Uprava suda treba da odbije zahtev doticnog ko god da je to,pa neka se zali povereniku,jer je ocigledno prvo da se trazi prevelik broj informacija,a da se ne govori o odredbi ko jedino moze da otpecati koverat sa zapisnikom o vecanju i glasanju i da vidi kako ste glasali u svakom pojedinom slucaju…Trazioca informacije treba ocigledno edukovati,a sto nije tesko iskusnim sudijskim pomocnicima koji rade na poslovima p.r. Samo je zamka ko potpisuje resenja u upisniku Su 17A. Ovo lici na provokaciju kao u slucaju sudije Vucinica pa bi impulsivna reakcija u stilu urbi et orbi bila ono sto treba protivniku..Inace ja sam “u Ivanjici”vec petu godinu a da ne znam zasto..Posto ste vi kao i sve sudije autisticni i neosetljivi na nepravde koje dozivljava pravosudno osoblje mozda ce sve ove nepravde koje se desavaju dovesti do analize statusa ne samo sudija nego i nas malih koji vam pomazemo da budete bolji i uspesniji u svom radu.Da li sam negde procitala da je Nela Kuburovic vas kadar,odnosno da ste joj bili predsednik????

  6. Poštovani sudijo,

    Kad već pričamo o reformi pravosuđa i odgovornosti sudija, zgodno je što pomenuste i tu stvar oko sudskih veća. Jasno ste nam stavili do znanja ovde (pada mi na pamet ona tema sa avansima advokatima po sl. duž.) da nemate nameru da se skrivate iza odluka veća, ali, na žalost, Zakon vam brani da objavljujete svoje mišljenje u svakom konkretnom predmetu, što, opet, možda i vama ide na štetu, kad se potegne (ovako, kao što je to uradio gosn. Backović) pitanje vaše efikasnosti i stručnosti. Naime, šta ako veće donese neku skandaloznu odluku protiv koje ste vi bili svim srcem, a ne smete to nikom da kažete? I onda vam baš tu odluku trljaju na nos?

    Da budem jasniji, evo par plastičnih primera koje lično znam, budući da uopšte nisam upućen u vaše slučajeve:
    – u kragujevačkom Apelacionom sudu veće kojim je predsedavala Smiljane Ristić, posle održane rasprave (!) odbije tužbeni zahtev privrednog društva prema drugom privrednom subjektu, postupajući tako potpuno mimo svoje stvarne nadležnosti (imamo mi i privredne sudove, koji su se u ovom predmetu, eh te tehnikalije, već oglasili stvarno nenadležnim upravo zbog svojstva tuženog) i zanemarujući sitnicu da je tužilac nekoliko puta na ročištu i pred nižestepenim, i pred apelacionim sudom jasno rekao da je tuženi vlasnik privrednog subjekta, a ne privredni subjekat; pa zar sad bruka treba da padne samo na g-đu Ristić, a ne na svo troje koji su nabrojani u uvodu presude (a možda se neko od njih svim silama opirao?)
    – ili, opet u Apelacionom sudu u Kragujevcu, veće kojim je predsedavala Rosa Terzić donese odluku po kojoj zahtev za naknadu nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova koje su tužioci osetili (i po mišljenju saslušanog veštaka zbog toga docnije razvili kojekakve duševne poremećaje) jer su se na susednoj (državnoj) parceli posušile četiri eksproprisane breze – nije neosnovan! Hoćemo li sad da zbog te odluke ružimo samo Rosu, ili opet svo troje, ili koga od njih troje, sve to u uslovima kad sudija u takvom nekom veću nema mogućnost da izdvoji svoje mišljenje?

    Primetićete da otvoreno i bez zazora pišem pod svojim punim imenom, pa ne vidim razloga zašto ne bih navodio i tuđa. Takođe, za primere sam odabrao “sucku praksu” apelacionog suda, jer nije to isto kao kad ovako nešto uradi neko u osnovnom, ni po značaju, ni po posledicama. Zatim, ograničio sam se na građansku materiju, jer, što se tiče krivične, malo mi je degutantno da tu bilo šta… ako me razumete? A imam i neka neželjena sećanja iz doba kad sam bio sudski pripravnik jedno vreme zadužen za KV veće, gde je predsednik suda donosio sve odluke, ja ih obrazlagao, a onda nalazio troje sudija-parničara (“da bi se izbegla eventualnost da kasnije postupaju u istom predmetu”) da te odluke potpišu; pa kad čujem da se i sad veoma često isto radi, ja prosto ne verujem, jer mora da je nešto krenulo na bolje od vremena kad sam ja bio pripravnik, missim, progres, Evropa, tkompjuteri, stručni kadar… svašta je od tada ušlo u srpsko pravosuđe.

    Dakle, zanima me, kako biste vi rešili to pitanje lične odgovornosti sudije?

    1. Poštovani kolega,
      malo šta se tu u postojećim uslovima može učiniti. To ste, donekle, i sami primetili. Kada je o krivičnom postupku reč, svojevremeno sam se kao član radne grupe za izradu ZKP iskreno zalagao da objava obrazloženog izdvojenog mišljenja postane mogućnost primenjiva u svim postupcima. I tada sam verovao, a sada sam još više tog stava, da bi ovakva mogućnost doprinela kvalitetu odluka i procesa odlučivanja ali i razvoju sudske prakse. Nažalost, takva ideja nije dobila potrebnu podršku. Među razlozima protiv, nailazilo se i na neke koje bih svrstao u kategoriju “verovali ili ne”. Primera radi, pojedini učesnici u debati su tvrdili da bi se na taj način braniocima pružio materijal za žalbu!
      Ne znam šta je zaista presudilo, ali jedini plod ove inicijative postala je odredba čl 273. ZKP koja je doduše namenjena samo sudijama VKS i to samo kada je reč o pravnim pitanjima.
      Kao sudija, dužni ste stoga da trpite i odijum javnosti prouzrokovan odlukama protiv kojih ste “svim srcem”. Sa druge strane, ovakvo rešenje omogućava i specifičan vid skrivanja izaodluka većine, koji takođe pogoduje bežanju od odgovornosti. Nadam se da će se to jednoga dana i ovde promeniti.
      S poštovanjem,
      MM

      1. Za razliku od mnogih, zalažem se za to da izdvojeno mišljenje pri većanju sudskih odluka, bude obrazloženo i javno dostupno, kao i odluka koja je dobila većinu.
        Zašto se sudije boje da će to izdvojeno mišljenje biti argument sadržan u žalbi?

        Pa ako su sigurni u svoje mišljenje, koje je dobilo većinu, šta im smeta provera, koja bi usledila po žalbi?

  7. Jel to ovaj Backović, čiji su argumenti udaranje u glavu pivskim flašama?
    Backović je pravosnažno osuđen na kaznu zatvora od šest meseci, uslovno na dve godine, pred Opštinskim sudom u Somboru, 27. oktobra 2004. godine jer je bio učesnik tuče u kafani “Dubrava” u rodnom Somboru, 22. aprila 2003. godine, kada je pivskom flašom udario u glavu Ivana Parčetića, koji je na njega nasrnuo i odgrizao mu deo uha.

    Tuča na nacionalnoj osnovi

    Backović se tada branio da je Parčetića udario u samoodbrani, pošto je ovaj nasrnuo na njega. Ivan Parčetić osuđen je na godinu dana zatvora, uslovno na tri godine. Parčetić se pred sudom branio da je bio izazvan i da je Backović prvi nasrnuo na njega, vređajući ga povicima “Ustašo” i “Somborski ustašo” i da mu je deo uha odgrizao “u samoodbrani”.

  8. Od 2010 godine sam predsednik veca u kojem postupa /sudi/ i kolega Majic. Verujem da i statisticki podaci tacno pokazuju njegove rezultate rada, ali kada bi mene neki gradjanin ili institucija pitali za te rezultate, rekao bi samo da su izvanredni. Kamo srece da srpsko pravosudje ima vise tako strucnih, sposobnih i odvaznih sudija.

  9. Pošto se kolo sreće stalno okreće, oprostiće Vam Backović što Vas je proveravao.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke