Kenedi, Đinđić i srpsko pravosuđe

Gost na blogu je dr Goran Dajović, vanredni profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu.

Justicia 0

U tekućim „raspravama“ oko ustavnih promena koje se odnose na pravosuđe iskristalisao se jedan stav predlagača promena koji iz dva razloga zaslužuje posebnu pažnju. Prvi razlog je što se njime opravdavaju najspornija rešenja u radnom predlogu amandmana koje je sačinilo Ministarstvo pravde. A drugi je što je taj stav vešto poturen da zbuni neupućene i pridobije neodlučne, premda je sasvim neutemeljen.

Reč je o stavu da nezavisno pravosuđe nije pravosuđe koje je samostalno i odvojeno od drugih grana vlasti. U izjavama službenika Ministarstva, paranevladinih organizacija koje su glasnogovornici Ministarstva, pa najposle i ministarke same, iznova i naglašeno se insistira da nezavisnost pravosuđa podrazumeva odgovornost, ali da odgovornosi neće postojati ako se uspostavi puna organizaciona i funkcionalna odvojenost sudstva od drugih državnih organa. Navodno, potpuna organizaciona samostalnost bi pravosuđe učinila neodgovornim prema društvu, državi i građanima i ona kao takva nigde ne postoji. Jedan službenik Ministarstva je čak ustvrdio da ni nezavisnost pravosuđa nigde ne postoji, već da je u pitanju „ideološki mit“! Cinici bi rekli da nigde ne postoji službenik ministarstva pravde (osim možda u Severnoj Koreji) koji bi tako nešto javno ustvrdio i ostao tu gde jeste

Ali ako ostavimo cinizam po strani, nameće se pitanje zbog čega je ovakav argument koji je neosnovan i nelogičan, pošto implicira da puna nezavisnost sudstva sa sobom povlači neodgovornost, u stvari samo jedna vešto plasirana populistička teza? Odgovor se nalazi u duboko uvreženom stavu prosečnog pripadnika srpskog populusa prema državi generalno. Taj većinski stav bi se ukratko mogao opisati kao idolopoklonički. Naime, postoji rasprostranjeno uverenje da država najbolje i najefikasnije može da reši svaki društveni problem samo ako to hoće, i, štaviše, da ona treba da ga rešava. To dečije naivno obogotvorenje državne moći, oličene pre svega u izvršnoj vlasti, dugovečna je odlika naše političke kulture. Razlozi za njegov nastanak i trajanje su složeni i ovde nema ni prostora ni potrebe da se o njima raspravlja. Za svrhu ovog priloga dovoljno je da je ono i danas prepoznatljivo i rašireno. Primera radi, kod nas se spremno prihvata da vlada i ministar prosvete treba da rešavaju probleme na univerzitetu, da opštinski prinudni upravnik rešava probleme u stambenoj zgradi, da državni činovnik („partijski direktor“) rešava probleme u javnom preduzeću ili da predsednik države rešava problem kanalizacije u Batajnici. Slične primere možemo nabrajati u nedogled. I to uprkos činjenici da takvu vrstu problema, država (čitaj, izvršna vlast) obično ne rešava (osim, možda problema s batajničkom kanalizacijom) ili da rešavajući ih, stvara nove. I to ne samo naša, razorena, deinsittucionalizovana država, nego čak ni mnogo bolje organizovana država.

Pa ipak, predstavnici izvršne vlasti svoju težnju da kroz ustavne promene očuvaju kontrolu nad pravosuđem, pravdaju argumentom da se pravosuđe ne sme i ne može prepustiti samom sebi. Kada tvrde da se sudska vlast ne može legitimizovati drugačije nego podrškom od strane „legitimno izabranih nosilaca“ drugih grana vlasti te kontrolom i nadzorom od strane iste, jer bi se u suprotnom odnarodila, otuđila, korumpirala itd. oni perfidno podilaze upravo opisanom stavu javnosti. I ne treba da iznenadi ako ta javnost, već dugo iritirana poslovičnim boljkama  srpskog pravosuđa, uvaži taj „argument“ i spremno prihvati kao spasonosni lek još jači upliv državne (čitaj, izvršne) vlasti u sudstvo, bez obzira na činjenicu da taj „lek“ na pravosuđe dokazano ne deluje, već samo pogoršava stanje.

Zbog čega je, međutim, eventualni blagonaklon stav prosečnog srpskog građanina prema mešanju države u sve i svašta naročito poguban u konkretnom slučaju invazije izvršne vlasti na pravosuđe, i to poguban kako po samog građanina tako i po politički poredak u celini? I zašto je potrebno retoriku Ministarstva pravde označiti kao populističku i pogrešnu? Odgovor nam daje prosvetiteljska tradicija na kojoj počivaju savremene konstitucionalne demokratije: prema državi i vlastodršcima treba biti nepoverljiv! Razlog za to nepoverenje leži u drevnom uvidu da je svaki čovek koji ima vlast sklon da je zloupotrebi. Da bi se to sprečilo, svekoliku državnu vlast treba ograničiti pravom, a nju samu iznutra podeliti, to jest, s jedne strane uspostaviti mehanizme međusobne kontrole i ravnoteže između zakonodavne i izvršne vlasti, a s druge, akte vlasti podvrgnuti kontroli zakonitosti i ustavnosti od strane nezavisnog pravosuđa.

Međutim, problem je što u Srbiji nikada nije postojala podela vlasti! U nekim periodima čak ni formalno, a u ovim poslednjim, tranzicionim vremenima, samo formalno. U Srbiji de facto od njenog nastanka do danas postoji samo jedna od inkarnacija sistema jedinstva vlasti – „partijsko“, „kraljevsko“ ili „predsedničko“ jedinstvo, svejedno, ali uvek jedinstvo i uvek vezano za neku vrstu izvršne vlasti. I ono opstaje između ostalog i zbog maločas pomenutog uverenja i poverenja naših građana u svemoć države. Stoga je polazna pretpostavka za svaku reformu političkog poretka u našoj zemlji stav da državnu vlast treba ograničiti, a ne prizivati je da rešava svaki problem, uključujući i one u kojima se država ponaša poput slona u staklari. Takav stav obično ide u tandemu s individualnim i grupnim aktivizmom građana, koji najbolje opisuje čuvena opaska iz govora Džona Kenedija „ne pitajte šta država može da učini za vas, već pitajte šta vi možete da učinite za državu“, odnosno, njena djindjićevska parafraza „ne pitajte se šta država može da učini za vas, već se zapitajte šta vi možete da učinite za sebe.“

I šta nam onda valja činiti, i za državu i za sebe, kada je u pitanju ovaj najnoviji „desant“ izvršne vlasti u pravosuđe, a zbog značaja pravosuđa, posredno i u živote svih nas? Čini mi se upravo ono što čine pravosudne institucije. Naime, ohrabrujuće su reakcije Visokog saveta sudstva, Vrhovnog kasacionog suda i drugih aktera u pravosuđu na predložene ustavne promene. Te reakcije svedoče da je pravosuđe možda spremno da učini nešto i za sebe ali i za državu, time što će najzad pokušati da izbori sopstvenu nezavisnost. Sebi će time povratiti neophodno dostojanstvo i autoritet, a državi (izvršnoj vlasti) po prvi put pokazati da je vlast deljiva i da ne mora (štaviše, da ne sme!) biti neograničena da bi bila vlast. A pošto jedino ograničena vlast može očuvati slobodu svojih građana, eto razloga zbog kojeg stručna ali i laička javnost treba u toj borbi da podrže pravosuđe. Jer zalažući se za nezavisno sudstvo, činimo dobro i za državu i za sebe.

p.s. Naravno da ustavne promene koje bi ustanovile samostalnost i istinsku nezavisnost pravosudnog sistema nisu panacea za njegove boljke, već su samo prvi i nužan korak ka njihovom „izlečenju“. Međutim, ono nikako neće doći brzo, a za to su neophodne i druge institucionalne pretpostavke koje bi trebalo da prate ustavnu reformu i osamostaljivanje pravosuđa, a koje se tiču izborne baze za sudijske kadrove, selekcije sudija za napredovanje, kontinuirane obuke sudija, načina finansiranja pravosuđa itd. Ali o tim pretpostavkama neki drugi put.

 

goran

Dr Goran Dajović je vanredni profesor na Pravnom fakultetu u Beogradu na katedri za teoriju, sociologiju i filozofiju prava i član Centra za pravosudna istraživanja (CEPRIS)Detaljnija biografija profesora Dajovića

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

8 Responses

  1. Nisam upratio, da li je i ovaj professor ucestvovao u onom osmocasovnom hepeningu?

  2. Nacin na koji Vi upoznajete javnost sa aktuelnom problematikom je vrlo pristupacan, dinamican, inspirativan i, kao takav, izuzetno znacajan. Keep up the good work.

  3. Postovani gospodine Majicu na koji nacin “laicka javnost” moze da podrzi pravosudje u borbi za nezavisnost? Za mene je neverovatno da osim vas i nekolicine sudija nisam primetila da se vase kolege bune zbog trenutne situacije u pravosudju. Prvo vasa bransa treba samu sebe da podrzi da bi bila nezavisna sto je apsolutno neophodno u jednoj drzavi. Pozdrav Tanja.

  4. Uvaženi gospodine Majiću, ovim gostovanjem, takođe uvaženog kolege, na Vašem blogu, ste još jednom dokazali da ste iskreni u nastojanjima da se ne samo čuju glasovi razuma već i da se nešto konkretno i u interesu naroda i države uradi sa pravosuđem, koje je, nažalost, na nikada nižim granama, čak nije ni na grani. Neko je ukazao na anemičnost unutar samog pravosuđa i da je malo onih koji su svesni svega što se događa i da još to žele i javnosti da prezentuju, što je sasvim tačno. Zbog čega? Mnogi su svesni činjenice da su u pravosuđu jedino po volji stranaka na vlasti, da nisu ni kompetentni za te jako odgovorne dužnosti, te im nije do talasanja jer i tako i tako “vise”, a ugrađeni su ne da sude po zakonu već po potrebi. Toliko je neznanja i nesposobnosti, korumpiranosti i bahatosti da je neshvatljivo. Treba definisati šta se podrazumeva pod “nezavisnošću” sudstva, tu se luta i zato je toliko i manipulacija. Vlast želi da obezbedi svoju ličnu pravnu sigurnost i da neće biti procesuirana za uništavanje države i naroda, ti koje su instalirali su svesni da opstaju samo dotle dok su im “zaštitnici” u sedlima, te rade “sve u šesnaest i po zakonu”. Sudija na ročištu dobija cedulju sa cifrom i zatvara predmet, kaže, “nije proizvođač opasnog predmeta taj ko ga je proizveo” i čak osuđuje oštećenog jer je tužio “nevinašce”. Lekari veštaci, sa MF, kažu da auto koji je polomio deku kao pešaka na trotoaru nije naneo nikakve posledice, da se deka ispolomio zbog starosti, a sud zabranjuje pristup oštećenog sudu, trebaće im ti za neku operaciju možda. Sudija sudi u predmetu gde je poverilac jednoj strani, a Sud donosi odluku da ne treba da se izuzme, Bože moj, pa što sumnjati, bez obzira na zakon, a čak zacrveni, i bukvalno, svojom pristrasnošću stranku koju štiti. Na sve to Ministarstvo ne/pravde kaže, “pravosuđe je nezavisno”, to kažu i Predsednici sudova, a bivši “zaštitnik” da to “nije u njegovoj nadležnosti”. Pa da li takvo nezavisno sudstvo želimo i da se vode parnice i po 30g? Moraju se definisati parametri koji daju ocenu svima u pravosuđu, i onima koji raspoređuju predmete, i onima koji odlučuju a i onima koji vode i čuvaju dokumentaciju. Pravosuđe nesme biti pod šakama, da ne kažem šapama politike, ali ni osampasano i nedodirljivo jer tek tada može korupcija u njemu da cveta. Ovo je izuzetno značajno pitanje i sudska vlast je ta koja kroji kapu svim drugim, jer, ništa se ne može rešiti ako je ono toliko samostalno i nezavisno, posebno od zakona i Ustava, da je to samo put ka Divljem Zapadu i zakonima ulice. Po nekim ne samo mojim procenama 60% je zalutalo u pravosuđe i nije im tamo mesto, neki kao teški grešnici a drugi kao oni koji se prave da to ne vide. I oni koji prate ovaj blog pokazuju da im je stalo do pozitivnih promena i da im nije svejedno gde to Srbija pluta i njena “Bela lađa”. Pitanje za sve: Kakva je to država, kakva njena sudska vlast, ako izvršna reketira, teroriše i skoro direktno ubija jednu grupu građana koja nema više za lekove, i kakvo je to “nezavisno” pravosuđe koje sve to pokriva? Bojim se da smo na ivici jako velike i opasne socijalne i egzistencijalne eksplozije.

  5. U sudskim vlastima je pocetak i kraj svim nevoljama drustva. U pravosudju je najvaznije da je pravi covek na pravom mestu. Dokle bude moguca lazna solidarnost izmedju sudija i tuzioca, postojace i lazna solidarnost medju lekarima, i u svim drugim profesijama u domenu zastite ljudskih prava i sloboda.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke