Moglo je biti i gore. Bolje, očigledno,trenutno ne.

Ustav

Dugo najavljivani predlog Ustavnih amadmana u oblasti pravosuđa, konačno je predstavljen javnosti. Na svom sajtu, Ministarstvo pravde je objavilo da “Radni tekst” predstavlja rezultat polugodišnje javne rasprave vođene na šest okruglih stolova u nekoliko gradova Srbije. Neophodni međunarodni legitimitet predlogu trebalo bi da obezbedi ime Džejmsa Hamiltona, bivšeg člana i stalnog eksperta Venecijanske komisije, koji je, prema navodima autora, sarađivao na izradi teksta. U kraćoj analizi koja sledi, pokušaću da dam sopstveno viđenje najznačajnijih karakteristika ponuđenih rešenja.

(Upozorenje – sledi dugačak tekst! Za one koji nemaju vremena, na kraju teksta, ostavljen je rezime)

Opšte napomene

Pre detaljnije analize konkretnih odredbi, izneo bih nekoliko generalnih zapažanja.

Čini se da se već sada sa sigurnošću može reći da je ponuđeni tekst potvrdio opravdanost sumnji predstavnika strukovnih organizacija, koje su u jesen prethodne godine napustile učestvovanje u takozvanoj javnoj raspravi, povodom Ustavnih amandmana u oblasti pravosuđa. Najpre, potvrdilo se da tekst Ministarstva pravde, suprotno onome što se navodi na stranici ove institucije, nije ozbiljno uzeo u obzir predloge strukovnih organizacija, niti predloge pravosudnih institucija koje su se detaljno izjašnjavale o ovim pitanjima. Naime, da su ovi predlozi, makar i delimično uzeti u obzir, većina predloženih rešenja sasvim sigurno ne bi našla mesto u ponuđenom materijalu.

Umesto toga, može se zaključiti da su strukovne organizacije opravdano upozoravale da je osnovni cilj vođenja takozvane javne debate,  bio u davanju legitimiteta čitavom procesu.

Pored toga, potvrdilo se da će predlog Ministarstva sadržati i konkretna rešenja na koja je upozoravano. Ovo je bilo vidljivo već nakon istupanja novoosnovane “Akademske mreže za vladavinu prava  – Rolan”, koja je, po svemu sudeći, imala za cilj upravo promociju stavova koji će biti ugrađeni u predlog Ministarstva.  Pažljivom analizom “predloga” ove organizacije, moguće je uočiti da su osnovni pravci na kojima se zasniva ponuđeni tekst već bili sadržani u ovom dokumentu. Pored toga, i pojedine ishitrene izjave nekih od predstavnika izvršne vlasti kojima je na pejorativan način predstavljano zalaganje strukovnih organizacija za sudsku nezavinost, dodatno su oslikavale pravac u kojem se sa izmenama Ustava krenulo.

U tom smislu, može se reći da je osnovni utisak da predložena rešenja ne predstavljaju iznenađenje, i da je na opasnost njihovog promovisanja blagovremeno ukazivano.

No, krenimo redom.

Sastav i nadležnost Visokog saveta sudstva (VSS)

Jedno od osnovnih spornih pitanja kod postojećeg Ustava bilo je i ostalo pitanje sastava najvišeg sudskog tela. Odavno je uočeno da učestvovanje ministra nadležnog za pravosuđe i predstavnika Skupštine, predstavljaju kanale ozbiljnog mešanja izvršne i zakonodavne vlasti u rad pravosuđa. Ovo pitanje, kao jedno od centralnih, postavljeno je i u okviru pregovora o Poglavlju 23, gde je otklanjanje političkog uticaja na pravosuđe, označeno kao jedan od prioriteta na našem putu ka punopravnom članstvu u EU.

Tokom debate, zabrinute tonovima koji su se mogli čuti, strukovne organizacije su upozoravale da će predstavnici političke vlasti, tražiti načine kako da vidljiv uticaj, nakon Ustavnih izmena premeste u manje vidljivu sferu. Predlozi koji su pred nama ovakva strahovanja potvrđuju.

Dobra vest je da u budućem sastavu VSS, barem formalno, više neće biti predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti. Pored toga, sudije i predsednike sudova ubuduće će birati isključivo najviše sudsko telo bez učešća Narodne skupštine (am. 8/2), što je bio još jedan zahtev “EU ocenjivača”. Nažalost, ovakve izmene samo prividno pružaju razloge za zadovoljstvo. Predložena rešenja ostavljaju mogućnost za još opasniji posredni uticaj koji će, po proceni pisca ovih redova, u narednom periodu, biti još izraženiji.

Naime, predloženo je da novi sastav VSS ima deset, umesto sadašnjih jedanaest članova, od kojih će samo polovinu (pet) činiti sudije (am. 9/1). Ostalih pet predstavljaće “istaknuti pravnici” koje će birati Narodna skupština. Iz redova ove “nesudske polovine” će biti biran i predsednik VSS (am. 11/2). Drugim rečima, ne samo da sudije više neće činiti većinu u sopstvenom telu,  već ni predsednik ovog tela neće biti iz njihovih redova.

U kojoj meri je ovakvo rešenje sporno, moguće je videti na osnovu daljih odredbi kojima se uređuje rad najvišeg tela sudske vlasti.  U tom smislu, posebnu opasnost predstavlja odredba saglasno kojoj će, za potrebnu većinu prilikom donošenja odluka, biti dovoljni glasovi pet članova Saveta, među kojima je i glas predsednika (am. 12/1). Na taj način, i pored nedavnih tvrdnji ministarke pravde da do toga neće doći, takozvani zlatni glas i mogućnost da stvori “nepostojeću većinu”, dati su članu  na kojeg će postojeća politička većina imati presudni uticaj. I bez dodatnog pojašnjenja, jasno je da je na navedeni način sudstvo izgubilo suštinsku ulogu u najvišem telu sudske vlasti i da je ona prepuštena neodređenom krugu lica koje je predlagač zavodljivo nazvao “istaknutim pravnicima”.

Zašto se Ministarstvo opredelilo za ovakvu opciju?

Najpre, i predstavnici izvršne vlasti su shvatili da će nadalje biti teško zadržati ministra i predstavnika Skupštine u VSS. Njihovo formalno isključivanje predstavljalo je ne samo zahtev struke, već, što je za domaće političare kudikamo značajnije, i izuzetno jasno postavljeni uslov međunarodne zajednice. Ipak, politička vlast je u međuvremenu shvatila još nešto: da formalno prisustvo i nije nužno, i da se u domaćem političkom realitetu uticaj, nekada i izraženiji, može sasvim komotno ostvariti i na manje vidljive i naizgled elegantnije načine. Uporedo s tim, uočena je i sva politička upotrebljivost odrednice “istaknuti pravnik”. Naime, u domaćim uslovima višestruko se potvrdila sva rastegljivost ovog pojma, a time i sav potencijal njegove delotvornosti. U društvu u kojem je gotovo svaka druga diploma visokoškolske ustanove sporna, iluzorno je očekivati da će ovako široko postavljeni “kriterijum” predstavljati bilo kakvu ozbiljniju prepreku izboru plejade pravnika  koji su se u dosadašnoj pravničkoj karijeri “istakli” ičim drugim do podobnošću. Dvoljno je u tom smislu analizirati dosadašnje izbore na mesta koja su zahtevala pomenute “kvalifikacije”.

Na taj način, politička vlast će “jednim udarcem” ostvariti makar dva postavljena cilja.  Sa jedne strane, više joj se neće moći spočitavati da zadržava prisustvo neželjenih političkih predstavnika u VSS, dok će sa druge imati sasvim poslušnu većinu, zaduženu političkim izborom na nezaslužena prestižna mesta. Pri tome, izbor “odabranih” neće biti ograničen bilo kakvim ozbiljnijim zahtevima. Skupštinska većina vršiće promulgaciju “pravničke istaknutosti” a pomenuti “odlikaši” donosiće najznačajnije odluke kada je o domaćem pravosuđu reč.

Naposletku, ovde valja ukazati i na još jednu “neuralgičnu tačku” ovako koncipriane norme. Naime, iako isključuje obaveznost članstva predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti, ovakva odredba je ipak ne onemogućava u potpunosti. Dovoljno bi bilo da neki od članova Vlade ili narodnih poslanika budu od strane skupštinske većine ocenjeni kao “istaknuti pravnici”, i ponovo bismo u redovima VSS mogli ugledati nekog od ovih eksperata. Ne tvrdim da je to bila skrivena ideja tvoraca teksta, ali upozoravam da ovakvo rešenje omogućava i pomenuta tumačenja.

Pravosudna akademija

Obistinila se još jedna od pretpostavki strukovnih organizacija, najavljivana kroz dokument mreže “Rolan” ali i višemesečnu kampanju “Alumni kluba pravosudne akademije”. Uslov za izbor sudija “zakonom određenih prvostepenih sudova”, biće da je kandidat okončao posebnu obuku u instituciji za obuku u pravosuđu osnovanoj zakonom. Praktično reč je o sudijama koje se prvi put biraju na sudijsku funkciju. Umesto trogodišnjeg probnog perioda koji je ukinut, sada imamo obaveznost pohađanja Pravosudne akademije. Doduše, ime ove institucije se izričito ne pominje. Međutim, jasno je da je ovde reč o obrazovnoj ustanovi u pravosuđu, koja će i nadalje u toj oblasti imati monopol. Kako će se ona zvati, manje je važno.

Ono što je važno je kako će ovakva selekcija izgledati. O tome sam i na stranicama bloga u više navrata govorio. Najkraće, u pravosuđe će, ako ovako ostane, ulaziti isključivo ljudi koje će kroz vrata Akademije propuštati neki od političkih aparatčika, dovoljno zaslužnih da se na tim vratima nađu. Tako će se zapravo vršiti svojevrsna pre-selekcija sudija. Jer, ako će se za prvostepence birati isključivo “Akademci”, to znači da će biti daleko manje važno koga će kasnije prilikom prvog i narednih izbora birati VSS. Njemu će biti ostavljeno samo da, od već probranog “DNK materijala”, načini manje ili više uspešan odabir “smese” za najnoviji pravosudni eksperiment.

I o nedostacima Pravosudne akademije sam u više navrata govorio, tako da ni na ta razmatranja ovom prilikom ne bih trošio dodatno vreme čitalaca. Pored opisanih, posledicu ovakvog rešenja predstavljaće i “odliv” iskusnih sudijskih saradnika koji su godinama (neki i decenijama), po sudovima sticali znanje i iskustvo. Shvatajući da ne mogu biti izabrani ako ne završe Pravosudnu akademiju, najveći deo njih će u narednom periodu gotovo izvesno napustiti sudnice, ostavljajući ih na milost i nemilost na brzinu obučenim polaznicima nedovršene ad hoc institucije kursovskog tipa.

Nesumnjivo je da je “pakt” izvršne vlasti i Pravosudne akademije od početka projekta bio sklopljen. U tom zajedničkom poduhvatu, svako se nada svom dobitku. Izvršna vlast će preko Pravosudne akademije trajno uticati na “krvnu sliku” pravosuđa, dok će “Akademci” zauzvrat dobiti toliko željen ekskluzivitet u nameštenju. Međutim, na duži rok, posledice ovog “braka” osećaće čitavo pravosuđe, koje će trajno zatvoriti vrata za sve one koji, iz bilo kog razloga, ne budu uspeli da preskoče prvu lestvicu u vidu ulaska u ovu  funkcionersku “štanc mašinu”.

Razlozi za neželjeni premeštaj

Garancije koje sudije štite od neželjenog premeštaja u drugi sud predstavljaju još jednu branu mogućim pritiscima i uticaju na njihovu nezavinosti. Neopravdano premeštanje svakako predstavlja poteškoću u životu sudije i njegove porodice, i odavno je uočeno da se ono sme činiti samo izuzetno, ali u svakom slučaju nikada bez ozbiljnih razloga izazvanih neodložnim potrebama obezbeđenja funkcionisanja sistema.

U predloženim izmenama, ova odredba je svesno ostavljena naglašeno neodređenom. Govori se o tome da do premeštaja mimo volje sudije može doći kod “preuređenja sudskog sistema, odlukom Visokog saveta sudstva” (am. 4/7). Postojeće rešenje, pak, govori o “ukidanju suda ili pretežne nadležnosti suda za koji je sudija izabran” (čl. 150/2 Ustava) kao o mogućem razlogu neželjenog preraspoređivanja, što je kudikamo preciznija odrednica.

Međutim, predloženo rešenje odustaje od ovakvog modela i kod premeštanja uopšte ne zahteva prestanak postojanja suda u koji je sudija izabran.  Bilo bi dovoljno da se, na primer, promene nazivi drugih sudova ili njihova nadležnost, pa da i sudija suda koji je i dalje u neizmenjenoj funkciji bude premešten u drugi sud. Ako ovakvo rešenje zaživi, može se očekivati da će upravo ono služiti kao najnoviji mehanizam obračuna sa “neposlušnima”. Njihovo seljakanje po sudovima tako bi postalo novi vid šikane,  koja bi  i poslednje preostale “disonantne suce” proterala iz dobro “naštimovanog pravosudnog orkestra”.

Ostali vidovi uticaja

Pored pomenutih, predloženim rešenjima ostavljene su i dodatne mogućnosti za  različite oblike uticaja izvršne vlasti na sudstvo. Pomenuo bih najpre izuzetno problematičnu mogućnost pokretanja disciplinskog postupka i postupka razrešenja sudije od strane ministra pravde (am. 8/3). Ovo, do sada nepoznato rešenje, predstavlja i neskriveni mehanizam mešanja jedne grane vlasti u rad druge, od nje nezavisne, kroz mogućnost otvorenog pritiska. Pored toga, ovakva odredba je i višestruko nomotehnički problematična. Njeno neobjašnjivo pozicioniranje u odredbu člana koja govori o “Nadležnosti Visokog saveta sudstva”, najverovatnije govori o svesti članova radne grupe da za nju i ne postoji adekvatno mesto u ponuđenom tekstu.

Zabrinjava i još jedna novotarija. Među funkcijama nespojivim sa poslovima sudije ili predsednika suda, sada se nalazi i do sada nepostojeće obavljanje “privatne funkcije” (am. 5/3). Ostaje da se vidi šta je tvorac ove odredbe imao na umu kada je predvideo navedeno ograničenje. Međutim, polazeći od jezičkog tumačenja termina “funkcija” (rad, poziv, služba), zabrinjava mogućnost da je predlagač sada uskratio sudijama, ne samo bavljenje drugim javnim ili privatnim plaćenim  poslom (čl. 30/1 ZOS), već i svaki drugi, makar i neplaćeni privatni angažman.

Naposletku, iako ne manje važno, potrebno je u punoj meri obratiti pažnju i na odredbu prema kojoj je, među izvorima prava koje će sudije primenjivati, posebno predviđeno da se “zakonom uređuje ujednačavanje sudske prakse.” Ako je poznato da su Akcionim planom za sprovođenje nacionalne strategije reforme pravosuđa za period 2013-2018 predviđene i takozvane  sertifikacione komisije, stvari postaju mnogo jasnije. Naime, saglasno ovom dokumentu, osnovna uloga ovih tela bila bi u proglašavanju sudskih odluka koje su “u skladu sa zakonom” i njihovog odvajanja od onih koje to nisu. Ovim telima bi, saglasno ovom dokumentu, pomagali takozvani prijatelji suda, koje bi činili stručnjaci iz različitih oblasti – “predstavnici advokature i profesure.” Drugim rečima, očekuje nas još jedan veoma opasan pravac razvlašćivanja sudova. Naime, ovakvo rešenje brzo bi nas dovelo do toga da sudovi odluke donose na osnovu matrica koje su predvideli nesudski organi nepoznatog sastava i kompetencije i da ove za sudije budu obavezne, u istoj meri u kojoj su to i Ustav i zakoni.

Ima li i dobrih rešenja i da li je moglo biti i gore?

Verovali ili ne, kao i uvek, i ovoga puta moglo je biti i gore. Tako na primer, izostala je najavljivana odredba o promulgaciji sudija od strane Predsednika Republike. Takođe, nismo dobili ni ombudsmana sa novim nadležnostima u disciplinovanju sudija, iako su postajale određene naznake u tom pravcu. Naravno, to ne znači da se u daljem toku debate nešto i od ovih (ili sličnih) rešenja neće pojaviti.

Pored već pomenutih (Isključivanje predstavnika izvršne i zakonodavne vlasti iz VSS i izbor sudija i predsednika sudova od strane VSS), na strani retkih pozitivnih pomaka upisao bih i vraćanje ranijeg naziva najvišoj sudskoj instanci (Vrhovni sud) umesto aktuelnog višestruko problematičnog rešenja. Pored toga, pozitivno je i to što se predlaže izričito navođenje razloga za razrešenje sudije u Ustavu (am. 4/5). Za pohvalu je i to što je izostavljen takozvani “probni period” za novoizabrane sudije, koji je do sada dodatano opterećivao one koji su tek počeli da se bave sudijskim poslom.

Kako će izgledati pravosuđe ako ovakvi amandmani zažive?

Jedno je sigurno – pravosuđe neće ni biti bolje niti nezavisnije, kako nam to entuzijastično najavljuju predstavnici Ministarstva pravde. Umesto toga, biće ostvaren kontinuitet političkog uticaja na osnovna pitanja kao što su izbor i razrešenje nosilaca pravosudnih funkcija. I dalje, sudije će suditi u strahu od toga šta će reći trenutni politički moćnici i njihovi miljenici. Sistem će iznedriti model novog pravosudnog “komesara”, pod šifrom “istaknuti pravnik”. Mladi pravnici juriće rodbinske i kumovske veze za upis na Pravosudnu akademiju. Saradnici koji trenutno nose najveći deo posla u sudovima, uključujući i armiju eksploatisanih volontera, pred najezdom malobrojnih ali odabranih “Akademaca” napuštaće institucije koje su se maćehinski ponele prema njima.

Jednom rečju, kao što sam u više navrata nagovestio, može se dogoditi da ćemo se i postojećeg pravosuđa u narednom periodu sećati sa setom.

No, da li će, i kakvog, značaja sve ovo imati na građane?

Ruku na srce, mišljenja sam da, naročito posmatrano na kratak rok,  građani ove promene neće preterano osetiti. I postojeće stanje u pravosuđu za njih je u toj meri loše, da ih najavljene promene, barem u doglednom periodu, neće preterano pogoditi. Naravno, ako reforma i ovoga puta ne obuhvati i još jedno “tumbanje” sudova i selidbu predmeta (što takođe ne isključujem). Dakle, u apsolutnim kategorijama posmatrano, pravosuđe će ostati jednako katastrofalno.

Ono što bi građane ipak trebalo da zabrine je još jedna prokockana šansa, i još jedno dugoročno rešenje, koje će u narednim decenijama stanje na polju vladavine prava dodatno unazaditi. Jer, ono što učinimo danas, kao i toliko puta ranije, pokazaće svoje pune rezultate tek nekoliko godina, pa čak  i decenija, nakon preduzetog poduhvata, na isti način na koji i danas osećamo sve posledice eksperimenata “drugova” i “gospode”, koji su nas  u prethodnim decenijama uveravali u puteve u “svetliju budućnost”. Drugim rečima, stvarna reforma pravosuđa i stvaranje sudske vlasti, po svemu sudeći, moraće još da sačekaju na neka srećnija vremena. A vremena nam je od svega preostalo ponajmanje.

 

Umesto rezimea (ako ne želite da čitate sve prethodno):

Ponuđena rešenja su uglavnom očekivana. Stanje svakako neće biti bolje nego što je bilo do sada, a postoje ozbiljni izgledi da ćemo se uz ovakva rešenja i današnjeg pravosuđa već za nekoliko godina sećati sa setom.

Da li je moglo biti gore? Svakako! Ako ne verujete, pitajte tužioce. O tome šta su oni dobili najnovijim Ustavnim paketom, govoriću u nekom od narednih tekstova….

 

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

18 Responses

  1. Sjajna analiza, kako sam o očekivala. Šta nam je činiti? Možemo li svi da napustimo pravosuđe, kao što ste naveli da će učiniti saradnici, mada mislim da neće, jer je teško naći posao? Možemo li svi u advokaturu?

    1. Не знам шта је ту сјајно. Осим што ми се не свиђа кад неко употребљава ту реч и што немам времена да прочитам текст не свиђа ми се ни ваша “анализа” коју сам управо чула на Н1. Ако не можете стварно да допринесете стварању противтеже предлажем да не учествујете у стварању привида да нам помажете док нам заправо одмажете више од оних који нам према вашим дојучерашњим оценама “раде о глави”. Рекла бих и да вам је слаба конкуренција као и публика али да још има пристојних људи који вас понекад пажљиво слушају и које не можете лако да заведете. Ви барем за разлику од тих људи које на своју руку сада и увек заступам имате прилику да се посветите послу за који сте се припремали и да доживите различите облике испуњења, бар повремено. Што се тиче Венецијанске комисије, сматрам да из онога што сте до сада писали о стању у правосуђу произлази да су њене интервеницје нужне јер ми нисмо кадри, нити ћемо у скорије време бити да сами доведемо ствари у ред.

  2. Kolega Majicu,svakako ste napredovali u pravosudju bez uticaja izvrsne vlasti i to 2010.godine kada se zna ko je o tome dlucivao.Ali nismo svi kao Vi imali takvu podrsku struke. Obuka buducih sudija je njihovo pravo i obaveza i ne vidim razlog da ona ne postoji.Drugo je pitanje ko ce odlucivati o prijemu na obuci.Kao i sve opste odredbe u Ustavu i ova se moze izvitoperiti.Nisam primetio da ste dali predlog za ogranicenje izvrsne vlasti kao npr. da komisiju za prijemni cine dva clana vss iz reda sudija i jedan istaknuti pravnik ili dr.Da li to znaci da ste protiv obuke ili samo protiv eventualnog resenja koje ce podrazumevati uticaj izvrne vlastu?Ima se utisak kao da gajite mrznju prema Pravosudnoj akademiji iz nekih licnih razloga.

    1. Poštovani kolega,
      kako se Vaš komentar delom odnosi na navodno uočene “lične razloge” ali i kvalitete koji su me preporučili za “napredovanje 2010”, mišljenja sam da bi razgovor bio ravnopravniji kada bih znao sa kim razgovaram. Svakako da je pravo učesnika na blogu da ne otkrivaju svoje podatke, ali kod ovakvih nastupa, specifični bonton web diskursa, bi ipak nalagao izuzetak. Naime, Vi znate ko sam ja i komentarište pojedine aspekte moje karijere i navodne lične animozitete, dok ja ne znam ko ste Vi (ili možda i znam?) i nisam u prilici da ravnopravno učestvujem.
      No, bez obzira na to, ukratko…
      Nemam apsolutno nikakve “lične” niti bilo kakve druge razloge za “mržnju” prema Pravosudnoj akademiji, već zbog toga što ne mrzim. Ni ovu instituciju ni druga pravna i fizička lica. Moji komentari su isključivo principijelni, i iza njih stojim. Ako ste pratili moje tekstove, mogli ste primetiti da sam u više navrata davao i predloge u pogledu toga kako je moguće popraviti stanje pa i rad ove institucije.
      Što se tiče razloga mog “napredovanja” koje očigledno dovodite u pitanje, pozivam Vas da se detaljnije upoznate sa mojom biografijom (http://www.bg.ap.sud.rs/lt/articles/o-apelacionom-sudu/uredjenje/sudije/dr-miodrag-majic.html) i rezultatima dosadašnjeg rada u različitim oblastima vezanim za pravosuđe i obrazovanje. Svako vrednovanje je podložno i određenoj dozi subjektivnog, ali bih voleo da stav, kakav god on bio, bazirate na dostupnim činjenicama.
      S poštovanjem,
      MM

      1. Gospodin se ne pita šta će biti sa armijom sudijskih pomoćnika.
        Respekt gospodine Majiću!

      2. Poštovani gospodine Majicu,
        Vaš profesionalni kvalitet ne bi trebao da bude sporan nikom,pa ni uvazenom gospodinu kom ste replicirali.Ono sto mozda upada u oci jeste da ste Vi ( mozda prerano ) sa 36 godina zivota i samo 10 godina od diplomiranja na Pravnom fakultetu postali Predsednik Prvog osnovnog suda.Bas u tom Vasem mandatu moja supruga je bila pripravnik-volonter u Prvom osnovnom sudu.Tada ste rekli da ima nizak prosek ( 8,9 ) i da zbog toga ne moze da prodje na konkursu za pripravnika. Primani su sa prosekom ispod 8 . Iz egzistencijalnih razloga je napustila pravosudje i jedinu profesionalnu zelju u zivotu,a to je da bude sudija izgubila.Sada radi nesto sasvim drugo.Diplomirala je u roku sa nesto vise od 23 godine. Vi koliko vidim sa 26.Hteo sam samo da kazem da je u nasem pravosudju bilo ,jeste i bice uvek nepotizma. Svako dobro Vam zelim !

        1. Poštovani,
          ponovo debatujem sa nekim koga ne poznajem o mojim postupcima koji taj neko, navodno dobro poznaje. OK. Dakle, veoma je teško odgovarti na tvrdnje tipa “moju suprugu niste primili zbog malog proseka pre deset godina….” Ne tražim da kažete o kome je reč, ali ne znam zbog čega bi to bio problem ako se nešto tako već tvrdi. Pri tome, te tvrdnje su relartivno lako proverive. Međutim, siguran sam da to što ste naveli nije tačno. Ono što je sasvim moguće je da sam nekome (možda i Vašoj supruzi) rekao da u tom trenutku za postojeći broj pripravničkih mesta ima kandidata sa višim prosekom i da oni imaju prednost, bez obzira što je i njen prosek izuzetno visok. Ni tada a ni sada, prosek 8,9 svakako nisam smatrao nedovoljnim. Ono što tek nije tačno, je da su u vreme dok sam bio na mestu predsednika Prvog OS, za pripravnike primani kandidati sa nižim prosekom namesto kandidata sa višim. Svi koji su u to vreme bili u sudu i danas će Vam reći da je to period kada su u pravosuđe ušli pripravnici najjačih karakteristika.
          Odgovaram na ovakve tvrdnje samo zbog toga što sam zaista posebno osetljiv na ovu oblast. Naime, znam u kojoj meri sam prijem najboljih kandidata smatrao važnim. Slažem se da je uvek bilo i da će uvek biti nepotizma, ali ne smatram da je OK priprisivati ga redom i onima koji su ga podržavali i onima koji nisu.
          S poštovanjem,
          MM

  3. Ovim tekstom je skrenuta pažnja na neka rešenja pored kojih bi mnogi tek tako prošli ne uočivši gde je jadac. Nesumnjivo je da je mnogo promućuran trust mozgova sve ovo na ovakav način smislio, a kada se podvuče crta, da sve bude logistika još bolje organizovanom političkom kriminalu, u sprezi sa tajkunskim i drugim krugovima u kojima ima neke moći, kojima će logistika biti pravosuđe. Oni koji su sve ovo smislili su jako perfidni i izuzetno vispreni i snalažljivi u vožnji slaloma i veleslaloma kroz zakone u kojima je toliko prostora za krivine da je to neshvatljivo. “Hrabrost” da se izigraju domaća i svetska javnost, posebno ona EU koja ima fokus na naše pravosuđe, je nesporna činjenica koja ukazuje na to da naša izvršna vlast uopšte ozbiljno ne razmišlja o ulasku Srbije u EU, da nas tamo ne žele, da baulja puzeći unatraške ka njoj sa visoko podignutim srednjim delom, i samo dobija na vremenu glupim i besmislenim rijaliti pregovorima u Briselu, gde za to i nije pravo mesto, dok na drrugoj strani vrši teror nad građanima Srbije, posebno penzionerima, rasprodaje narodnu imovinu i za to stvara uslove da niko ni za šta ne odgovara, da je sve “legalno” i zasnovano na zakonima. Perfidnost ovih rešenja ukazuje i na umišljaj i veliku opasnost da Srbijom zavlada totalna anarhija, da funkcionisanje pravne države i pravna sigurnost građana budu gurnuti u živo blato, da ulica preuzme zakone Zapada u svoje ruke i da običan čovek postane rob svojih političkotajkunskopravosudnih gospodara. Nadu daju upravo ovakvi glasovi razuma, koji mobilišu i motivišu sve dobronamerne da podignu svoj glas i urade nešto konkretno. U svakoj kafani se kad tad, makar i pred jutro, moraju da svedu računi.

  4. ” ISTAKNUTI PRAVNICI SA ZLATNIM GLASOM”

    Ono sto me je posebno “fasciniralo” već na prvo čitanje nacrta Ustava je pojava “ISTAKNUTIH PRAVNIKA”, od kojih je jedan predsednik Visokog saveta sudstva(VSS-a) i ima “ZLATAN GLAS”.
    Sudije više neće imati većinu u VSS-a, niti će moći ubuduće biti predsednici svog najvišeg tela, oformljenog “zbog njih”, kao garant “samostalnosti i nezavisnosti”( kako u nacrtu stoji )sudova, za razliku od važećeg Ustava, koji u čl.149 govori o nezavisnosti sudija.
    “Istaknuti pravnici sa zlatnim glasom” moći će ubuduće po svojoj volji da biraju i razrešavaju sudije i predsednike sudova, iako su protiv tog kandidata, ostali članovi VSS-a – sudije.
    S obzirom da će “istaknute pravnike” birati politička većina Narodne skupštine, na predlog odbora za pravosudje, onda je potpuno jasno da će ta “istaknutost” biti političke prirode.
    Novina je još i da ministar pravde može pokrenuti postupak razrešenja sudije i predsednika suda, a “ISTAKNUTI PRAVNICI SA ZLATNIM GLASOM” ga mogu razrešiti, iako su protiv toga ostali članovi VSS-s – sudije.Nije teško zamisliti šta će se desiti ako “istaknute pravnike” dograbe tajkuni.
    Ostalo je samo nejasno iz ovog nacrta, kako će biti izabran predsenik VSS-a, ako pri glasanju za njegov izbor, rezultat bude 5 : 5 ? Verovatno kreatori ovog nacrta smatraju da će i medju izabranim sudijama, članovima VSS-a, imati nekog svog
    “istaknutog člana” i da to neće biti neki problem.
    Institucija za obuku u pravosudju ili ti Pravosudna akademija (koja je pod ingerencijom ministarstva pravde) će biti vrtić za obuku “malih poslušnih sudija”, koji će eliminisati kvalitetne i stručne sudijske pomoćnike sa višedecenijskim iskustvom.
    Prema tome, gospodo sudije, ovo je rezultat Vašeg višedecenijskog “ćutanja”, a posle ovoga i da hoćete nešto da kažete, preko svog izabranog člana u VSS-a, Vaš glas više neće imati nikakvog značaja.
    S poštovanjem

    1. I dalje se tamničari naših duša i tela poigravaju sa nama, zatočenim u svoju ulogu talaca. Uživeli smo se u tu ulogu talaca i svakodnevno nudimo svojim gospodarima, s određenom dozom kreativnosti i maštovitosti svojstvenoj podneblju, da im olakšamo dalji proces.Ubedili smo sebe da još nije dogorelo do nokata, da ne vredi, nema s kim, da je dobro i da može biti još gore i da zbog toga i nije tako loše…
      Čitav život imamo jednu vlast ( čak iako glasamo protiv nje), znači da se može povući znak jednakosti između nje i sistema u kome živimo. Sistema u kome smo svi taoci i pritom još volimo svog otmičara.
      .

  5. Nadam se da ce kreatori Nacrta posle svih kritika povuci predlog o sastavu Visikog saveta sudstva, a ako to ne ucine sami, uradice na predlog Venecijanske komisije. Ako bi ovakav predlog i ostao, onda treba promeniti i naziv tog tela, tako da se zove ”Savet istaknutih pravnika” ili ”Odeljenje Skupstine za pravosudje”.

  6. Žalosno i opasno sa nesagledivim psoledicama, još je žalosnije da se radi o opštem trendu koji od tragičnih događaja 11. spetmebra 2001 u New York-u i izbianja finasijske krize 2007/2008, kasnije dužničke krize, ciljno stvara – vraća nas sve, u vreme totaliteta dominacije političkog i pravnog decezionizma. Mi nismo imali šansu da izađemo iz ovog sistema, znači postoji dugi kontinuitet u celom 20 veku absolutne dominacije političkog nad pravnim uređenjem i time dominantna pozicija političke vlasti na nezavisnim sudstvom.

    Ustav od 2006 se ne poštuje, već je 2007 godine u jednim malenom zakonom, prethodnom odlukom o formiranju Saveta za nacionalnu bezbednost, obezbeđena absolutna politička dominacija nad pravnim kroz uvođenje prava direktive izvršenja odluke Saveta i Biroa za koordinaciju nad svim državnim ostalim organima i službama. Taj proces je po usvojenom principu dominacije nosioca političke vlasti nastavljen, šta više on je u krugovima struke iza svih paravana korektne spoljašnosti, samorazumljiv. Do kojeg absurda u praksi dolazi kroz primenu principa političke dominacije nosilaca odluka nad pravnim i činjeničnim stanjem, ne zna ni javnost, ne znaju ni sami nosioci odluka, jer postoji domino efekat kao posledica diktature politike nad pravnim – klasične iznude, autocenzuram stvaranje konflikata savesti – sve oblici i metodi klasičnih poznatih diktatura. Uzgredna napomena, od ovakvih promena sa nesagledivim poseldicama devastiranja osnovnih principa vladavine prava i podele vlasti nisu izuzeti ni referentni, visoko razvijenih sistema sa dugom tradicijom vladavine prava. Ove iznuđene promene su jedan od uzroka političkih pormena odnosa snaga i u zemljama EU, ako i u EU. Brexit je mnogo složeniji događaj i proces, sa nesagledivim posledicama po ravoj i budućnost EU i formiranje odnosa, a bio je uslovljen upravo promenama o kojima je reč.

    Vraćanje dominaciji teoretskih osnova Karla Šmita kao totaitarne političko pravne doktrine, to se može već sada predvideti, imaće (ne)predvidive posledice po stvaranje ukupnih odnosa u društvima i šta više međunarodnoj politici i u domenu međunarodnog prava i odnosa uopšte. Ovaj proces nije slučajan, on je ciljno i voljno nametnut, znači odražava političku volju kao deo opšte doktrine za 21 vek. Suštinski liberalni demokratski principi su napdanuti, žalosnija je činjenica da nema nikoga ko bi iste branio. Proces nije slučajan, kao i ovaj “reformski skok u prošlost” i ustaljenu praksu dominacije političkog nad svakom formom građanske egzistencije, znači ne samo uređenja ssitema pravosuđa. Sa osnovnim prinipima slobode, vladavine prava, sve ovo odavno nema ničeg zajedničkog, dobro poznato i skupom ličnom i kolektivnom cenom plaćeno isustvo u prošlosti.

    Decizionizam

    Decizionizam je politička i pravna teorija, koja (političku) odluku i nosioca (te političke odluke) stavlja na centralno mesto svih procesa odlučivanja. Sistemu politiökog odlučivanja pripadaju i one odluke o procesima i uređivanju odnosa koja po svojoj prirodi nisu, ne bi trebala ili ne bi smela biti politička. Međutim u užem smislu analize političkog i pravnog decizionizma Karla Šmita, a na osnovu pojma totaliteta političkog iznetog u 4 poglavlju njegovog rada „politička teologija“, nosilac političke odluke donosi odluku o tome šta jeste, a šta nije političko, pa je samim tim i nepolitičko objekt političkog odlučivanja u zavisnosti od volje nosioca političke odluke. Za Karla Šmita totalitet politike predpostavlja da je sve podređeno političkoj odluci. Princip istinitosti je time ništa manje instrument političkog odlučivanja, čak i u bezazlenim, van svake politike slobodnim odnosima ili procesima.

    „U međuvremenu smo priznali političko kao totalitet i znamo sledom toga, da je odluka o tome da li je nešto nepolitičko, takođe uvek jedna politička odluka,bez obzira ko tu odluku i sa kojim povodom i razlozima preoblači. Do isto važi za pitanje, da li je jedna određena teologija politička ili nepolitička.“

    Karl Šmit – 1932 – „Politička teologija“ poglavlje IV

    http://wp.me/P5nwYE-4V

  7. Ma dajte sve ovo je samo gola borba za vlast i prevlast između dve vlasti.

    Gde smo tu mi građani, pitaće neko ?

    A odgovor obe vlasti je saglasan :
    Građani ? A ko je pa sad to ?
    Da i on ne želi možda deo vlasti ?
    Dobiće oni svoje kada se mi dogovorimo !

    Da dobićemo mi svoje kada se dve vlasti razgraniče.
    Dobijaćemo i nadalje, sa akademijom ili bez, presude koje niko nerazume. Imaćemo pravna “shvatanja” i “tumačenja” koje život nepoznaje.
    Dobijaćemo i plaćaćemo i dalje enormne honorare javnih belažnika, privatnih izvršitelja, procenitelja . . . Svih onih koji se uklope u trenutnu brobu za podelu vlasti.

    Imaćemo i dobićemo . . .

  8. Poštovani,
    Na tribini AKV nisam stigao da Vam postavim pitanje, pa ću to učiniti sada. Da li bi za Vas bilo prihvatljivo rešenje, koje je izneo čuveni g. Hamilton u još čuvenijoj analizi predloga Ustava Crne Gore, a koje podrazumeva da se među 5 nesudijskih članova VSS-a nađu: jedan predstavnik kojeg bira parlamentarna većina, jedan kojeg bira Predsednik Republike, ministar pravde ex officio, ali i predstavnik kojeg bira parl. manjina i peti član – rezultat kompromisa advokature, profesure i civilnog sektora? Najlepše hvala na odgovoru.

  9. Sve ce biti gore I gore. Zar se ne vidi perfidno izvrgavanje ruglu svega sto je isprvno I moralno na svim nivoima pa cak I na nivou medjunarodnih asocijacija kao sto je Venecijanska komisija od strane ,,ucenih I
    strucnih” reptila I njihovih podrepasa sa kupljenim diplomama
    I bez osnovnog vaspitanja? Oni sve rade po principu ,,ako prodje”. Mi smo poluumrtvljene zabe I ne mozemo nista. A
    vase akademske
    raspra ve po sistemu ,,

    deco, AKO mi jos budete krali kajsije, policu vas
    vodom(mlakom)” nece nista pomoci dok 90 procenata stanovnistva NE dozivi sudjenje

Leave a Reply to Aleksandar Mihailovic Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke