Zašto je važno?

Orvel

Zbog čega je uopšte važno šta će u budućem ustavu pisati o pravosuđu? Zar bilo ko očekuje da će ono što bude napisano imati uticaja na našu ustavnu stvarnost? Zar nismo dosegli stadijum na kojem je u potpunosti nebitno šta piše u bilo kom pravnom aktu, pa i onom najvišem?

Ovo su samo neka od pitanja na koja sam prethodnih nedelja, angažujući se u ustavnoj debati, po nekoliko puta dnevno pokušavao da odgovorim kolegama, novinarima i prijateljima.

I zaista, da li je uopšte važno šta će pisati u novom ustavu, u situaciji u kojoj, uprkos ustavnom garantovanju jedinstvenosti sudske vlasti na teritoriji Republike Srbije, domaće sudije daju “statusno neutralnu izjavu” pred predsednikom i grbom nepriznate države? Ili u situaciji u kojoj je, uprkos ustavnim garancijama stalnosti sudijske funkcije, pre nekoliko godina sproveden reizbor svih sudija? Ili tamo gde je, uprkos svečanom proklamovanju nezavisnosti sudske vlasti, osnovni prigovor evropskih institucija upravo taj da je srpsko pravosuđe u neprihvatljivoj meri zavisno od političkih uticaja? Da ne nabrajam dalje…

Ako već ni postojeći Ustav ne poštujemo, zašto je važno šta će nam doneti njegove izmene?

Etimološki, ustav označava branu, prepreku samovolji vlasti, kočnicu apsolutizmu i neotuđivoj, animalnoj težnji čoveka da pokori drugog čoveka i potčini ga sopstvenoj volji. Čak i kada u određenom društvu njegove odredbe nisu poštovane, značajno je da one postoje i da budu postavljene tako da garantuju što je moguće viši stepen slobode. Jer, čak i kada im se ne povinuju, postojanje ovih odredbi onespokojava i najmoćnije i pravnim ograničenjima najnesklonije države i pojedince. Pogledajmo na primer ponašanje velikih sila u međunarodnoj pravno-političkoj areni. Videćemo da, iako poseduju mogućnost vojnog i ekonomskog nametanja sopstvene volje, ulažu značajne napore kako ne bi bile označene kao države koje krše međunarodno-pravne akte. Slično je i na unutrašnjem planu. U kojoj meri je nepopularno utvrditi da ponašanje određene političke vlasti nije u skladu sa Ustavom, možda najbolje ilustruje suzdržanost sudija Ustavnog suda kada je potrebno izjasniti se po nekom od politički “škakljivih” pitanja. Dakle, i kada krše pravo, moćni ne vole da im se na kršenje prava ukazuje, verovatno i zbog toga što su svesni da i najslabije pravo najčešće nadživi i najjaču vlast.

No, da li u isticanju značaja novog ustava u domaćoj stvarnosti postoje i drugi aspekti osim simboličkih?

Uveren sam da postoje. Srbija je u prilici da po prvi put u višedecenijskoj istoriji, a moguće i od svog nastanka, u Ustavu postavi temelje istinski nezavisne sudske vlasti čiju bi osnovnu funkciju predstavljala zaštita prava građana umesto zaštite interesa političkih pobednika, i da barem na normativnom planu uredi okvir koji će, u maksimalnoj meri, ukloniti najizrazitiji i najpogubniji uticaj po nezavisnost suda – uticaj politike, a u okviru njega i uticaj stranaka, tajkuna, ljudi iz podzemlja i drugih moćnika koje je neophodno za(ustav)iti.  Promene Ustava su prava prilika za to. Pa ipak, nema sumnje da pravosuđe neće samo na osnovu promene Ustava postati bolje, efikasnije i poštenije. Biće u najboljem slučaju potrebne decenije da se u tom smislu primaknemo društvima koja nam danas služe kao uzor. Jer, kao što reče Bendžamin Frenklin, ustav ne garantuje sreću, već samo mogućnost traganja za njom. Ali ustav je prvi, a verovatno i najvažniji korak na tom putu “traganja”.

Naposletku, kvalitetno sačinjen ustav je i jedan od osnovnih simbola svake nacije. Zamislite SAD bez Američkog ustava ili savremenu Francusku pa i Evropu bez ustava iz 1791. godine? Uostalom, zamislite Srbiju bez “Sretenjskog ustava” čije usvajanje danas slavimo i kao nacionalni praznik?

Malo je toga što je u prethodnim decenijama ostalo nepoljuljano i neokrnjeno u društvu kojem pripadamo. Ne smemo pristati na ideju po kojoj više ništa, pa ni to šta će pisati u Ustavu nije važno. Ne smemo pristati na jednu od osnovnih ideja neslobode – da je sve dozvoljeno i da pravila ne samo da ne važe, nego uopšte više i nisu potrebna. I kada su kršena, pravila su važna. Ona su svedok nepristajanja, otpora i težnje za odbranom slobode čiji je gubitak uvek teško povratiti.  Ona nas uveravaju da mora i može biti bolje.

Zbog toga je izuzetno značajno odupreti se mogućim tendencijama izvršne i zakonodavne vlasti koje bi postojeću izmenu Ustava u sveopštoj građanskoj apatiji mogle iskoristiti ne za popravku stanja, već za dodatno ograničenje nezavisnosti pravosuđa. Izuzetno je važno ne poverovati tvrdnjama prema kojima će nedovoljno kvalitetno pravosuđe postati bolje uz pojačan stepen spoljašnje kontrole. Valja podsetiti da je osnovni uzrok većine pravosudnih boljki upravo kontinuirani politički uticaj koji se pod različitim “zastavama” nad pravosuđem vije već više od sedamdeset godina. Tvrditi kako bi zadržavanje tog istog, ili barem modifikovanog uticaja predstavljalo lek, ličilo bi na tvrdnju prema kojoj bi stanje otrovanog bolesnika bilo moguće popraviti dodavanjem dodatne količine najnovije vrste otrova.

Koliko god opravdano bili nezadovoljni domaćim pravosuđem, građani moraju biti svesni da drugo pravosuđe osim ovog nemamo. U tom smislu, postoje samo dva puta. Ili da ga zajedničkim naporima popravimo i učinimo boljim, korsteći mehanizme civilizovanih evropskih država ili da ga u potpunosti uništimo, prepuštajući i ovaj segment regulisanja društvenih odnosa, na ovi prostorima i inače omnipotentnoj, izvršnoj vlasti. Čini se da dileme u tom pogledu ne bi smelo biti. Zbog toga je, i pored svega što nam se događa, izuzetno važno šta će u novom ustavu pisati o pravosuđu. Ne zbog pravosuđa, već zbog svih nas koji već sutra možemo doći u situaciju da na ličnom primeru shvatimo koliko je važno da ono bude slobodno.

(Tekst je objavljen u br. 341 Novog magazina 9.11.2017)

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

10 Responses

  1. Ovom razmišljanju se nema šta prigovoriti, nikome nesme biti nebitno kako Ustav reguliše bilo koje pitanje, posebno pitanje pravosuđa preko koga se kroji sudbina svih. Trebaju svi relevantni faktori da daju svoj puni doprinos rešenju problema na najbolji, najpravilniji, najljudskiji i najzakonitoustavniji način. Postavlja se pitanje, kako to postići ako većinski odlučuju oni koji žele da sebi obezbede dovoljno prostora da mogu “legalno” da rade šta hoće i narod i državu privatizuju? Ako pođemo od hipotetičke pretpostavke da je sve rešeno na najbolji način, da je u Ustavu sve kako i treba da bude, postavlja se drugo pitanje, kako se rešiti virusa korupcije, neznanja, amaterizma, površnosti, bahatosti i umreženosti u organizovani politički i ne samo politički kriminal jednog dela, mislim da nije mali, pravosuđa? Oni su u lancu povezani i po horizontali i po vertikali. Sve mi se čini da početak ustavnih reformi mora biti vezan za promenu političkog sistema, ovaj je loš i takav da građane pretvara u robove, poslušnike ili žrtvene jarce, a sve poluge vlasti i države su u rukama vlastodršaca koji mogu na “ustavan” način da reketiraju i terorišu određene grupe građana i kriju završne račune države 17g. Mnogo je ozbiljnija situacija nego se misli i neophodna je jedna vrsta ustavne revolucije, gde neka svako podrazumeva ono što misli da treba i mora da se uradi, te ko su nosioci iste.

  2. Vaznost ustava u civilizovanim i demokratskim uredjenjima je od izuzetnog znacaja. Civilizovana i demokratski uredjena drzava moze postojati samo u okviru ekonomski uredjene drzave u kojoj postoji zagarantovani minimum egzistencije gradjanstva. U drzavi u kojoj su decenijama prisutni ekonomska kriza odn. kriza ekonomske samostalnosti pojedinca, ugrozenost zivotne egzistencije, nedostatak opsteprihvacenih moralnih normi ponasanja, osnovni civilizacijski principi, pa tako i vladavina prava su devalvirane vrednosti, nedostojne postovanja. U takvim okolnostima sasvim normalno pojedinacni pravni akti izvrsne i sudske vlasti su u cestoj koliziji sa pozitivnim propisima, sto zbog svesti pojedinaca o nadmoci izvrsne vlasti, opsteg stanja u drustvu, dekadencije gradjanske misli, trgovine uticajem, a cesto i zbog povrsnosti i nemara njihovih donosioca. Neustavnost zakonskih propisa i podzakonskih akata je svakodnevna pojava, vec prihvatljiva pravnickoj struci, zbog svog mnostva i najzad, politickog karaktera ustavnog suda koji funkcionise na mandatnom principu. Prisutnost kancerogenog tkiva u svim sferama drustveno-politickog zivota je metastazirala ponajvise na sudsku vlast, koja abolira posledice drustvenih bolesti i tako stimulise dalju progresiju autokratije, nepotizma, korupcije i kriminaliteta. Pitanje ustava je zbog toga marginalno pitanje, jer blanketne norme koje bi poput kakvih karnerica krasile papir ne mogu same po sebi formatirati odredjene drustvene vrednosti i drustvo, nametnuti mu sistem vrednosti, bez da to isto drustvo prethodno prihvati odredjeni kodeks ponasanja, moralnih nacela, svest njihovog znacaja i obaveznosti, kao prethodni uslov za usvajanje tih vrednosti u obliku imperativnih pravnih normi. Ustav mora oslikavati evoluciju moralnih shvatanja jednog drustva, cije vrednosti Ustav prihvata i potvrdjuje kao drustveno prihvatljive i obavezujuce. U situaciji tabloidizacije drzavne vlasti, odsustva demokratske rasprave, vodjenja medijskih procesa, partokratije, ocigledne moralne dekadencije drustvenih normi i ponasanja, poslednja brana prisutnim devastirajucim pojavama su upravo sudije pojedinci, koje svojim hrabrim delovanjem zasnovanim na striktnoj primeni propisa, imaju obavezu, pa i kako ja shvatam lepu priliku, da svojim neprihvatanjem zavisnosti i potcinjenosti izvrsnoj vlasti i uticaju pojedinaca, stanu na put svim devijantnim pojavama i tako postepeno utru put nekim normalnim vrednostima i svesti o obavezujucem karakteru propisa, koje bi, nadam se nasa deca sutra prihvatila, jer je za nas vec sada dockan.

    1. “Jer blanketne norme koje bi poput kakvih karnerica krasile papir ne mogu same po sebi formatirati odredjene drustvene vrednosti i drustvo, nametnuti mu sistem vrednosti, bez da to isto drustvo prethodno prihvati odredjeni kodeks ponasanja, moralnih nacela, svest njihovog znacaja i obaveznosti, kao prethodni uslov za usvajanje tih vrednosti u obliku imperativnih pravnih normi. Ustav mora oslikavati” Briljantno. To je suština.

      1. Poštovani kolega, mislim da je suština obrnuta. Imperativne pravne norme ne nameću svoje vrednosti zbog prethodno usvojenih moralnih načela, već zbog elementa prinude koje pravne norme sadrže i mogućnosti i volje pravne države da nametne poštovanje imperativnih pravnih normi.
        Usvojena moralna načela i vrednosti su poželjne kao elemenat funkcionisanja jednog društva i pravne države, ali one nisu od bitnog uticaja, jer nemaju elemenat prinude,već su zasnovane na dobrovoljnosti i sankcijama u vidu moralne osude i slično. Imperativne pravne norme postoje baš iz razloga da bi se prinudom naterali svi gradjani da se ponašaju po predvidjenom modelu , to je osnov i svrha donošenja zakona i ostalih pravnih propisa koji sadrže imperativne pravne norme tzv specijalna i generalna prevencija.
        Jeste bitno šta u Ustavu piše, jer postoji i hijerarhija pravnih akata po kojoj svi ostali doneti pravni akti (zakoni i podzakonski) moraju biti u skladu sa Ustavom, a ne smeju biti s njim u suprotnosti.
        Što se tiče promena Ustava koje su tema (izbor sudija i tužilaca) one su u vezi i sa najavljenim mogućim izmenama u pružanju besplatne pravne pomoći , jer gradjanima osim što je važno ko će im suditi i ko će biti tužilac, važno im je ko će im pred tim istim sudovima i tužilaštvom i besplatnu pravnu pomoć pružati o trošku budžetskih sredstava. Ovo iz razloga što je svaki pojedinačni gradjanin zainteresovan da svoje pravo predvidjeno imperativnim pravnim normama i realizuje uz najefikasniju stručnu pomoć (koju mu može pružiti samo advokatura) čak i kada je konkretan gradjanin SIROMAŠAN i ne može da plati branioca ili punomoćnika ili običan pravni savet. To je jednakost pred zakonom i jednaka dostupnost ostvarivanja pravde pred nezavisnim i stručnim sudovima, tužilaštvom i ostalim državnim organima.

        1. Kad god naiđem na ovako usko, jednostrano, skoro naivno viđenje društvenih normi i pravnog poretka, setim se Bude Košutića koji je otpravljen za Izrael kao prvi ambasador Jugoslavije (doduše, one krnje) posle decenija prekida diplomatskih odnosa zbog Titovog prijateljstva sa Arafatom, ali mu jevrejska država nije dala agreman. Mora da su bili čuli kako je dobrodušno i olako propuštao studente na svom ispitu, pa su se uplašili da ne inficira i njihov sistem obrazovanja budućih pravnika.

          A što se tiče advokature, tek tu ima doslovno svega. Ekskluzivitet sobom nosi veliku odgovornost, za koju se bojim da je srpski advokati nisu ni previše često, ni previše jasno pokazivali, pa su ga tako i prokockali.

          1. Poštovani kolega, ja se naprotiv u načelu slažem sa Vašim komentarom u vezi Ustava da Ustav nije proizvod mentalnog stanja potlačenih masa ,već da je suštinski osnivački akt jedne države. Molim pojasnite nam zbog čega naš Ustav i zakone prečesto menjamo i naravno , da date ekskluzivan i stručan komentar i vidjenje stvari o odnosu Ustava i zakona i podzakonskih akata kod nas , kao i Vaš osvrt na temu načina biranja sudija i tužioca i pružanja besplatne pravne pomoći gradjanima i da li su ove teme povezane. Unapred hvala.

          2. Poštovani Advokate,

            Ne čini mi se pristojnim da zloupotrebljavamo gostoprimstvo sudije Majića na ovom blogu, kako bismo vodili međusobne polemike o temama koje očito izlaze iz okvira koji je postavljen osnovnim pitanjem. Kao i većina živućih ljudi kad ih stave pred neki problem, i ja imam svoje mišljenje kako bi stvari trebalo udesiti, ali sam srećom još uvek svestan da malo koga, osim možda vas, to moje mišljenje zanima, pa neću ovde dalje trošiti reči o tome kako bih, na primer ja ustrojio način izbora “nosilaca pravosudnih funkcija”. Ovo i stoga što je samo pitanje izbora nametnuto kao jedino o čemu ljudi koji ostaju izvan kruga tih konsekventno izabranih treba da se pitaju (identično izborima za političke funkcije); dok god posle učinjenog izbora “biračima” prestaje svako pravo i mogućnost kontrole i sledstveno uticaja na pravilan rad izabranih, ne može se govoriti o demokratiji i utoliko se slažem sa onim likom iz ministarstva da je tako viđena “nezavisnost” sudstva zaista fetišizirana.

            Pozdrav

  3. Ima nas (nadam se da opravdano koristim prvo lice množine) koji ne mislimo da reč “ustav” potiče od reči “ustava” (brana, kome čemu – samovlašću), već da obe, a i brojne druge, imaju koren u reči “stav” (stanje, ustati, zastava, postavljen…).

    Ustav, dakle, nije odraz mentalnog stanja potlačenih masa, ugovor između sluga i gospodara, pa čak ni (samo) stav jednog naroda prema najvažnijim pitanjima, već je to početak, osnivački akt jedne države (otuda npr. izraz Cinquième République), jer, za one stanovnike Gornje Mezije koji su to zaboravili (ili nikada nisu ni znali), država nije fakticitet, već pravni fenomen. Država – to zapravo jeste pravo*.

    Odatle bi trebalo da krenete, sudija Majiću, u objašnjavanju tim vašim kolegama, novinarima i prijateljima “zašto je važno”.

    Za prvu pomoć u argumentaciji, evo vam Ustav Republike Surinam: http://www.parliament.am/library/sahmanadrutyunner/surinam.pdf

    *budući da ova reč u srpskom jeziku ima mnoštvo značenja (pa bi neko pomislio da je od velikog značaja), onome koga to baš mnogo zanima, objasniću koji smisao ima u ovoj rečenici.

Leave a Reply to Dušan Bratić Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke