Šta se krije u najnovijoj ustavnoj ambalaži?

clown

Osnovna teza predstavnika izvršne vlasti koja se pojavljuje u debati povodom predstojećih izmena Ustava, glasi otprilike ovako: Pravosuđe je neefikasno, nestručno i povremeno korumpirano. Ako bismo takvom pravosuđu dali veći stepen nezavisnosti kao što ono to zahteva, imali bismo još veći stepen neefikasnosti, nestručnosti i korupcije. Zato nezavisnost pravosuđa mora biti ograničena, kako bi stvari bile dovedene u red.

Na prvi pogled, ovakva teza deluje logično, zar ne? Većina građana nezadovoljnih pravosuđem dočekaće zabrinutost izvršne vlasti sa odobravanjem. Sudije su loše, i tako loše traže za sebe još veća prava. Pa gde to ima? “Nigde”, uzviknuće predstavnici izvršne vlasti. Čini se da je “društveni dogovor” egzekutive i građana u ovoj oblasti na pomolu.

Gde se krije logička zamka?

U čemu je onda problem? Gde se u ovakvom razmišljanju nalazi zamka i zbog čega bi i građani morali biti na vreme upozoreni šta se iza ovakvih tvrnji zapravo krije?

Reč je nečemu što se u logici smatra jednom od klasičnih grešaka u rasuđivanju. Pri tome, čini se da na strani onih koji ovakve teze serviraju u ovom primeru nije reč o grešci, već o smišljenom lukavstvu. U pitanju je takozvano cirkularno rezonovanje.  

Zamka je u tome što se kod ovakvog pristupa, kao jedan od dokaza za tvrdnju iznosi pretpostavka čiju istinitost bi tek trebalo dokazati. Naime, predočena tvrdnja izvršne vlasti polazi od stava da veći stepen nezavisnosti institucija neminovno dovodi do veće izraženosti njihovih inače postojećih negativnih karakteristika. Primera radi, ako je određena institucija pre sticanja većeg stepena nezavisnosti bila neefikasna, nakon osamostaljivanja biće još neefikasnija. Ili pak, ako je bila popunjena nedovoljno stručnim kadrovima, biće nakon promene stanja popunjena još nestručnijim kadrovima. Međutim, ovakva premisa nije samo nepotvrđena, već je i sasvim netačna. Da je to slučaj, moguće je videti već na jednostavnom primeru od ranije nedovoljno nezavisne institucije. Nesporno je naime da bi apsurdnom zaključku (ad absurdum) vodila tvrdnja da bi nakon osamostavljivanja, institucija u pitanju postala još zavisnija. Drugim rečima, silogizam koji se nalazi u osnovi teze koju nam servira izvršna vlast je netačan i kao takav se mora odbaciti.

Ipak, pogrešnost ovakvog stava ne treba tražiti samo na planu logičkih principa. Još pre, ono što nam se servira kao platforma za buduće ustavne promene u oblasti pravosuđa, u nesaglasju je sa realnošću koju je moguće uočiti na svakom koraku u svakodnovnom životu.

Osnovni uzrok većine problema sa kojima se srpsko pravosuđe već decenijama suočava nalazi se, ne u nekakvoj preteranoj samostalnosti, već upravo suprotno,  u izrazitoj nesamostalnosti od druge dve grane političke vlasti. Iako sam o tome u više navrata govorio, podsetiću ovde da su i nedovoljna stručnost i nedovoljna efikasnost, direktno ili indirektno povezane sa politički obojenim načinom izbora i napredovanja sudija i zapuštenošću sistema u koji decenijama upravo izvršna vlast nije ulagala. Ili, kao što sam takođe u više navrata istakao – najgore sudije uvek su u pravosuđe dolazile uz najveću političku podršku.

A o tome kakav je odnos pojedinih predstavnika izvršne vlasti prema sudskoj nezavinosti i njenom poimanju, možda bolje od svega govore njihovi javno izneti stavovi. Treba podsetiti da je tako, na nedavno održanom skupu povodom planiranih ustavnih promena u ovoj oblasti, jedan od predstavnika Ministarstva pravde koje i priprema buduće odredbe objasnio pisutnima da je “nezavisnost sudstva fetišizirana, da je ideološki mit, da sudije i tužioci žele da preuzmu vlast u Srbiji i da su njihovi zahtevi smešni”.

A šta tek reći kada je reč o političkim uticajima i korupciji? Da li bilo ko može poverovati da bi veći stepen nezavisnosti i ovde dodatno pogoršao stanje? Najveći problem srpskog pravosuđa nije ni neznanje, ni neefikasnost, već njegova potpuna nesposobnost da se otrgne iz političkog zagrljaja i počne da sudi nezavisno od toga ko se u određenom trenutku nalazi u Nemanjinoj i na Andrićevom vencu.

No, pogledajmo sada šta će se u narednom periodu najverovatnije događati, ako navedena teza ipak prokrči put do ustavnih odredbi.  

Svesni da će međunarodni standardi zahtevati otklanjanje postojećih poluga uticaja u Ustavu, predstavnici egzekutive će najverovatnije, teška srca, prihvatiti isključivanje oba ili barem jednog predstavnika nesudske vlasti iz Visokog saveta sudstva. Moguća je i nešto blaža opcija pri kojoj će ovi predstavnici ostati u Savetu, ali će biti lišeni mogućnosti glasanja kada je reč o statusnim pitanjima sudija. Međutim, paralelno sa tim, za očekivati je da bude izvršena svojevrsna “relokacija uticaja”, koja bi imala za cilj umanjenje štete, a zapravo bi u pojedinim segmentima dodatno pogoršala stanje.  Na koji način će to biti postignuto, moguće je videti kako na osnovu dosadašnjeg tona takozvane “debate o ustavnim promenama”, tako i na osnovu pojedinih tekstova nevladinih organizacija za koje se, imajući na umu poklapanje stavova sa stavovima predstavnika Ministarstva pravde, osnovano može pretpostaviti da su sa ovima unapred  usaglašeni i da suštinski predstavljaju aktuelne ideje predlagača kada je o ustavnim promenama reč. Zajedničku karakteristiku svih ovih predloga čini upravo prividna prihvatljivost. Međutim, kada se pravilnije sagledaju stvarni ciljevi ovih rešenja, neminovno se otkriva njihov stvarni karakter.

Šta je moguće očekivati?

Jedna od osnovnih novina koje je u tom smislu moguće očekivati, tiče se uvođenja Pravosudne akademije u Ustav.  Ovakvo rešenje, navodno bi doprinelo uređenju postupka izbora sudija i stvaranju jasnih kriterijuma u tom pogledu. Snažna kampanja koja se tim povodom vodi, na čijem čelu je grupa nesumnjivo zainteresovanih sadašnjih i bivših polaznika ove institucije, ne može ostati nezapažena. Prostor u medijima koji  se daruje ovoj skupini, nesumnjivo govori u prilog tome da će ovo svakako biti jedan od strateških projekata izvršne vlasti kada je o izmenama Ustava reč.  

akademci

Međutim, naizgled nečekivano, i u uporednom pravu nepoznato rešenje, ovde će poslužiti sasvim drugoj svrsi od proklamovane. Akademija će, po svemu sudeći, biti predstavljena kao “obavezna tačka ulaska” svih budućih sudija u pravosudni sistem. Nije teško zaključiti da će na taj način, na “mala vrata” biti uveden sistem preselekcije budućih nosilaca pravosudnih funkcija. Posebna opasnost od koruptivnog delovanja kod ovakvog rešenja krije se u tome, što će proces izbora budućih nosilaca pravosudnih funkcija biti moguće kontrolisati jednostavnim izborom rukovodstva ove institucije, koje se vrši na način koji omogućava dovođenje na čelne funkcije za vlast poželjnih kandidata. I dosadašnja iskustva u tom pogledu dovoljno govore. U takvim uslovima može postati u potpunosti nevažno kakvog će sastava biti najviše telo sudske vlasti – Visoki savet sudstva. Umesto donošenja stvarne odluke, VSS bi u tim okolnostima samo potvrđivao kandidature polaznika tela koji su prethodno odabrani od strane organa Akademije. Kao što je istaknuto, za ovaj predlog izvršna vlast je obezbedila razumljivu podršku takozvanih “akademaca” koji, razumljivo, i sami u ovakvom rešenju vide sopstvenu šansu.

Pored toga, najvervatnije će se pojaviti i određena varijanta “promulgacije” sudija od strane predstavnika izvršne vlasti – najverovatnije ukazom predsednika države. Rešenje koje je sugerisano čak i od strane jedne od vodećih opozicionih stranaka, navodno se predlaže kako bi se sudijskoj funkciji obezbedio veći stepen poštovanja i potreban nivo državnih počasti. Međutim, da li je neophodno posebno isticati u kojoj meri ovakav predlog može biti štetan po inače krhki položaj sudske vlasti na ovim prostorima i nije li na to već više puta ukazivano u izveštajima relevantnih međunarodnih institucija? I inače omnipotentna izvršna vlast, dobila bi još jedan, do sada ne postojeći formalni prerogativ kada je o izboru sudija reč. Pri tome, treba imati na umu da implementiranje ovakvog rešenja neće predstavljati samo dodavanje formalnog ukrasa izbornoj proceduri, već i moguću suštinsku kočnicu koja bi se mogla ogledati u povremenim odlaganjima proglašenja ili neformalnim sugestijama u pogledu toga ko će a ko neće biti proglašen bez odugovlačenja.

Pored toga, postoji ozbiljna opasnost da će donošenje Ustava biti iskorišćeno za dodatno izmeštanje određenih komponenti sudske vlasti izvan nadležnosti sudskih organa.

Osnovnu opasnost koju je ovde moguće uočiti, predstavlja činjenica da neki od predloga koji se u tom pravcu čine, na prvi pogled, dok se ne dovedu u vezu sa ostalim sprovedbenim sugestijama, deluju opravdano i prihvatljivo.  Tako, primera radi, isticanje potrebe za uvođenjem sudske prakse “koja je u skladu sa zakonom” kao izvora prava, inicijalno može delovati razumno. Domaća sudska praksa je izuzetno šarolika i ne obezbeđuje jedan od osnovnih zahteva pravne države za predvidljivošću sudskih odluka.

Međutim, prava slika nastojanja najnovijih ustavotvoraca može se u ovoj oblasti sagledati tek kada se u punoj meri poznaju predloženi modeli “terapije”. Saglasno Akcionom planu za sprovođenje nacionalne strategije reforme pravosuđa za period 2013-2018. godine, jedan od njih predstavljale bi i takozvane  “sertifikacione komisije” koje se predlažu kao posebna tela koja bi opredeljivala koje sudske odluke su saglasne sa “ispravnom sudskom praksom” razdvajajući ih od onih kod kojih to nije slučaj. Njima bi, saglasno Akcionom planu pomagali takozvani “prijatelji suda”, u koje spadaju “stručnjaci iz različitih oblasti – predstavnici advokature i profesure”. Ovakvi predlozi upareni su sa promovisanjem ideje da je slobodno sudijsko uverenje relikt sistema koji je i doprineo lošem stanju u pravosuđu i nešto čega se u budućnosti treba osloboditi. Čini se da nije potrebno posebno isticati da bi poveravanje “ispravnih sudskih odluka” ne-sudskim telima poput “sertifikacionih komisija” i “prijatelja suda”, moglo predstavljati izuzetno opasan oblik izmeštanja sudske vlasti u nesudske organe nepoznatog sastava i kompetencije.

Ovoj listi treba dodati i sve češće “znake upozorenja” koji ukazuju da bi kontrola rada sudova u narednom periodu, u određenim segmentima, mogla biti poverena i vansudskim telima. Tako se, primera radi, u poslednje vreme sve češće čuju najave, saglasno kojima bi u planiranim izmenama Zakona o zaštitniku građana trebalo predvideti i odredbe kojima bi ovoj instituciji bila poverena i veća ovlašćenja kada je reč o postupku izricanja sankcija. Međutim, načelno opravdani zahtevi za dodelom većih ovlaćenja Zaštitniku građana u primeni sopstvenih preporuka, upareni sa porukama o tome da se najveći broj građana ovoj instituciji pritužuje na sudstvo, mogli bi stvoriti sasvim drugačiju sliku o stvarnim ciljevima planirane reforme. Postoji sasvim realna bojazan da bi izvršna i zakonodavna vlast izmenu zakona o Ombudsmanu, mogle iskoristiti za sticanje još jedne poluge kontrole nad pravosuđem. Ako bi se u izmenama Zakona predvidela do sada nepostojeća ovlašćenja Zaštitnika građana kada je reč o postupcima sankcionisanja sudija i tužilaca,  i poslednji preostali garant sudske i tužilačke nezavinosti bio bi oduzet pravosudnim telima. Pravosudna akadamija bi birala buduće sudije i tužioce, o njihovom radu bi odlučivala sertifikaciona tela, a o mogućem prestanku njihovih karijera, odlučivao bi zaštitnik građana kao nepravosudni organ koga bira parlametntarna politička većina.

Zbog toga verujem da je trenutak da se ozbiljno zamislimo. Naročito kada se uz sve navedeno uzme u obzir i činjenica da do danas nije predstavljen nikakav zvaničan predlog teksta ustavnih izmena i da se sve češće najavljuje kako će osnovna ocena u tom smislu biti ona koju će predstavnicima izvršne vlasti dati “Venecijanska komisija”. Sve to ukazuje, da postoji ozbiljna opasnost da stvarne debate o ustavnim promenama u pravosuđu zapravo i neće biti i da će građani, ali i stručna javnost, sa novim rešenjima biti upoznati u trenutku kada ova već budu spremna za izglasavanje od strane narodnih poslanika.

Stanje u pravosuđu je loše, i to odavno niko ozbiljan ne dovodi u pitanje. O tome sam i sâm na blogu često pisao. Međutim, nijedno stanje, pa ni stanje u srpskom pravosuđu nije u toj meri loše, da ga ne bi bilo moguće učiniti gorim. Da li će najavljene ustavne promene predstavljati platformu za postepenu popravku stanja, ili pak za potpunu devastaciju srpskog pravosuđa i prelazak na sistem u kojem će ono samo formalno egzistirati, zavisi od toga kakva rešenja ćemo prihvatiti i na šta ćemo u ovom postupku pristati.

Na kraju, ne treba zaboraviti da i najgora rešenja, jednako kao i najopasniji proizvodi, neretko nose najprimamljivije ambalaže na kojima su sitnim, gotovo nevidljivim slovima, ispisane fatalne pretnje po zdravlje njihovih korisnika.

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

31 Responses

  1. Ovom tekstu se nema šta prigovoriti, naprotiv, sasvim objektivno pristupa potencijalnoj opasnosti da pravosuđe bude u raljama politike. Šta je nedorečeno, da je pravosuđe dobrim delom već u raljama politike i da je aktuelna vlast u borbi za preuzimanje dominantne uloge u odnosu na prethodnu koja je korenitim i dubokim “reformama” sebe zaštitila od NE/zakonitog rastakanja Srbije. Dakle, nove ustavne smicalice trebaju da smene Kurtu sa Murtom jer je očigledno da narod ne može da izdrži obojicu. Ipak, previđa se da je pravosuđe jednim delom ne samo u funkciji političkog diletantstva već i svekolikog kriminalnog miljea, duboko umreženo i pravilno raspoređeno, te da je taj deo korumpiran do bola. Na “trećoj” strani je i teški amaterizam, nestručnost i nekompetentnost da se vode predmeti u svojstvu sudija, toliko smešnih presuda, sa naopakim tumačenjem pojedinih članova zakona, primenom pogrešnih zakona, izmišljanjem dokaza i odluka na osnovu hipotetičkih razmišljanja sudije ili dokaza na “reč” uz ignorisanje dokaza sa pečatom države. Alfa i omega svega je da se zakoni prorešetaju i iz njih izbace sva mesta za slalome i veleslalome, da se spreči onemogućavanje pristupa oštećenog sudu ako to OJT i VJT ne žele, da se zaoštri odgovornost sudija i veštaka za odluke i mišljenja, da se ne tolerišu početničke greške, a kod utvrđivanja korupcije da se nemilice gone i udalje iz pravosuđa za sva vremena. Znanje, profesionalnost i stručnost moraju biti vodilja, a u okviru toga puna sloboda u odmeravanju težine i visine odluka u skladu sa zakonom, a ne nezavisno od zakona i Ustava. Tvrdim da bi se jednim dobrim provetravanjem i pravosuđa i zakona postiglo da za najviše 3g ne bude više starijih predmeta od do godine dana. Ovako, planiranim ustavnim i drugim promenama se unapred priprema amnestiranje svih ovomilenijumaca za najveće uništavanje Srbije u poslednjih najmanje 2.000 godina.

  2. Gospodine Majicu, ima li srpsko pravosudje odnosno imaju li srpske sudije, koje bi po Vasem predlogu za izmene Ustava iskljucivo ulazile u sastav VSS, kapacitet da biraju nove sudije? Vise puta sam prisustvovala Vasim izlaganjima u kojima ste isticali da se u Srbiji sudska vlast nikad razvila kao i da pravosudje nikada nije bilo nezavisno. Iz ovakvih tvrdnji proizlazi zakljucak da je nacini na koji su sudije u Srbiji bile birane oduvek sporan. Moze li se zivotno i logicki ocekivati, da oni na ciju ste regularnost u izbor i Vi bacili senku, u buducnosti nece birati sebi slicne? Kojim mehanizmima je moguce izolovati ove nezeljene efekte?

    1. Poštovani,
      ima sudija u Srbiji koje bi imale takav kapacitet. Međutim, upravo takve sudije ne izlaze na površinu zbog političkih uticaja. Predlagati terapiju u kojoj bi još snažnija politička kontrola bila poželjna, slično je predlaganju lečenja zavisnika od strane dilera opijata.
      I najgori slobodni sudija bolji je od najboljeg zavisnog.
      S poštovanjem
      MM

  3. Uglavnom se slažem sa vasim mišljenjem, ali čini mi se da ste ovog puta “opterećeni” svojom profesijom i okruženjem. Bez obzira što politički uticaji jesu rak rana pravosudja (uključujući tužilaštvo i advokaturu) mislim da bi ipak bilo katastrofalno rešenje omogućiti apsolutnu nedodirljivost, da ne kažem nezavisnost, ovakvog pravosudja (makar i samo na papiru). Naivno je očekivati da bi se postojeći kadrovi za koje i sami kažete kako su birani i napredovali decenijama unazad, iznenada promenili, privoleli zakonu, profesionalnosti, znanju i savesnosti, samo zato što im je konačno data puna nezavisnost. Siguran sam da bismo dobili upravo ono što vi osporavate logičkim argumentima u tekstu, zatvoren sistem, bez kontrole i bez sistema sankcionisanja nestručnosti i korumptivnog ponašanja, vrlo sličan onome koji sad postoji, u kojem bi opet najgori “izbili na površinu” i demoralisali stručne i poštene sudije da uopšte budu deo tog sistema.

    Poenta svega je da svako uspostavljanje nezavisnog sudskog sistema mora da bude praćeno, lustracijom i stvaranjem transparentnog sistema kontrole izbora, rada napredovanja i stručnosti sudija.

    1. Poštovani,
      nigde niste mogli da vidite da se zalažem za nedodirljivost i neodgovornost. Upravo suprotno. No, zalažem se za nezavisnost od izvršne i zakonodavne vlasti. A to je nešto sasvim drugo. Nemojte dozvoliti da Vam pod idejom odgovornosti sudija (što je svakako neophodno) podmetnu ideju političke kontrole (što je svakako pogubno i za šta postoji puno primera iz naše bliže i dalje prošlosti).
      S poštovanjem,
      MM

      1. Gospodine Majicu, ja pripadam grupi koja je kako rekoste zainteresovana za resvanje ovog problema. Kako pripadnik te grupe smatram da upravo akademci mogu biti ono zdravo tikivo, “lek” koji pravosudju nedostaje. Naime, misljenja sam da su konkursi za tuzioce i sudije trenutno pod potpunom kontrolom kako izvrsne vlasti tako strukovnih udruzenja sa druge strane moje iskustvo govori u prilog tezi da Akademija otvara vrata pravosudja ljudima koji nemaju “ledja”. Mislite li da strukovna udruzenja koja nestporno imaku jak uticaj na izbor sudija i tuzilaca mogu da predstavljaju “dilera” od koga ce buduce sudije i tuzioci “nabavljati” odluke i misljenja.

        1. A kako ste to zaključili da Akademija otvara vrata pravosuđa ljudima koji nemaju “leđa”? Utisak ili ipak nešto opipljivije kada je reč o nepotističkim tendencijama u toj instituciji? Proverite.

          Dragi moj “akademče”, nema tu preterano razloga za nadmudrivanja. Postoje jasne procedure koje je potrebno ustanoviti ako se zaista želi izbor dostojnih i stručnih ljudi. Sve biografije kandidata na uvid, svi rezultati testova na uvid i svi snimci obavljenih razgovora na uvid. To važi jednako za VSS i za Akademiju. Do tada, niko nikome ne treba da veruje na reč.

          Što se “akademaca” tiče, rekao sam više puta ali ću još jednom ponoviti. Znam da i među vama ima izuzetnih mladih pravnika. Neke i lično poznajem. Problem je u tome što ste sopstvenu sudbinu vezali za instituciju koja u aktuelnim uslovima nema autoritet. Dodatni problem je taj što to zbog sopstvenih interesa niste spremni da priznate. Iako znam da isto to i Vi znate. Sa mnogima od vas sam o tome razgovarao. Podržavajući sopstvene interese podržavate i instituciju kojoj nedostaje kredibilitet. Nemojte dozvoliti da i Vaši kvaliteti i šanse, tonu zajedno sa propadanjem ovakvog koncepta Akademije. Umesto u to da je “ugurate” u Ustav, uložite energiju u to da je učinite dostojnom imena. Imaćete tada svu moju podršku, ako vam bude značila.

          S poštovanjem,
          MM

  4. Stanje se neće popraviti dok se ne uvede lična krivična i materijalna odgovornost sudija za opstrukcije i nepravedne presude . Ali zbog obima tog posla trebalo bi oformiti Specijalni sud za sudijski kriminal .

  5. Poštovani,
    Na osnovu svog iskustva , koje sam stekla na primeru sudova u jednom gradu, mogu da kažem da apsolutno podržavam rad Akademije. Kvalitetni sudijski pripravnici volonteri uspeli su da upišu Akademiju samo na osnovu svog truda i rada. Njihovo znanje im je bila karta za upis, što znači i platu (konacno platu u 26 godini) i za ostanak u pravosuđu. Na drugi način, sud ih ne bi prepoznao, dok su prepoznate kolege sa privatnih fakulteta i debelom politickom zaleđinom. Iz tog razloga smatram da Akademija može biti početak promena na bolje. Naravno, slažem se sa Vama da je bitno isključiti bilo kakve političke uticaje prilikom odlučivanja o upisu polaznika.

    1. Gospodine Majicu, slazem se sa Vasom analizom nacina na koji se biraju sudije, slazem se da Akademija ima ozbiljne nedostatke i licni sam spremna da se zalozim da se takvi nedostaci otklone. U pravu ste i kada kazete da su “akademci” vezali sudbinu za Akademiju, dozvoljavam mogucnost da je ispravna i Vasa teza da ne bi trebalo to da radimo ali uprkos svemu ostaje bez odgovora moje pitanje o uticaju strukovnih udruzenja na izbor sudija i tuzilac i o opasnost koju ti uticaj nose.

  6. Ne treba mnogo biti mudar da bi se zaključilo u čemu je problem. Ako je pravosuđe jedan stub državnosti države Srbije, a to znači nezavisno od ostalih stubova, onda ono tako mora biti i organizovano. Da ima svoj budžet, da sudije sami između sebe uspostave organizaciju, izbor i reizbore, da ne zavise ni od Vlade ni od Skupštine a ne daj Bože ni od predsednika Republike i tu je kraj priče. Ne bi onda zamenik predsednika Upravnog suda Željko Škorić rekao da Upravni sud mora da uvažava Vladu i da sprovodi kriminalono donet Zaključak kojim kaže da je redovno usklađivanje vojnih penzija za drugu polovinu 2007. godine, deo vanrednog usklađivanja penzija za 2008. godinu. To samo može lud čovek da uzme zdravo za gotovo ili zavisan od Vlade i da čuva radno mesto.

  7. Ja se zalažem za treću opciju koja bi obezbedila realnu nezavisnost sudija, a to je da se sudije biraju iz reda advokata sa najmanje 20 godina radnog staža.
    Ovaj sitem izbora postoji u mnogim zemljama.
    Akademija je skupa opcija za budžet ( advokatura ne košta ništa, a osposobljava). Opcija za koju se zalaže poštovani kolega Majić stvorila bi zatvoreni elitistički sistem na koji volja naroda ne bi imala nikakvog uticaja. To je lošija varijanta od političkog uticaja na izbor sudija . Politička moć je smenjiva i narod utiče na nju putem parlamentarnih izbora, a u opciji kolege Majića, narodna volja ne bi imala nikakvog uticaja na izbor sudija. O izboru sudija odlučivala bi otudjena elita, koju niko ne bi mogao smeniti i koja nikom ne bi odgovarala u ime “nezavisnosti”u sopstvenom interesu, a ne u interesu naroda. Sud presudjuje u ime naroda, a ne u svoje ime.
    Nezavisnost nema utemeljenje u načinu biranja sudija, već u slobodnom izboru sudije da njegova ekzistencija nije vezana samo za redovnu državnu platu.
    Opcija koju zastupa poštovani kolega Akademac i opcija koju zastupa poštovani kolega Majić vezuju egzistenciju sudije za doživotno obavljanje sudijske funkcije i doživotnu državnu platu, što isključuje nezavisnost samo po sebi.
    Za posao sudije potreban je lični integritet, životno iskustvo i svest da se osim redovne državne plate egzistencija može obezbediti i obavljanjem nezavisne profesije kakva je advokatura.
    Ne vidim ni jedan razlog da obavljanje sudijskog posla mora biti jedino i doživotno zanimanje, Sudije birane iz reda advokata za slučaj pritiska i uticaja, dale bi ostavku i vratile se obavljanju advokature i to ne bi shvatile tragično. Imali bi ličnu svest da njihova egzistencija nije vezana samo za sudijsku funkciju , što bi doprinelo njihovoj nezavisnosti u radu.
    Njihovo iskustvo u obavljanju advokature i stručno ( različita materija) i životno doprinelo bi donošenju kvalitetnijih i životno realnijih presuda. Treba imati u vidu da nisu svi sudski postupci izloženi političkim pritiscima. Pravdu na sudu traže većinom mali obični ljudi za rešavanje svojih običnih životnih muka, a ne većinom političari i tajkuni .Velika većina (višegodišnjih nerešenih ) predmeta je bez ikakvog političkog uticaja.

    1. Poštovani,
      voleo bih i ja sistem u kojem bi (možda ipak ne sve) ali barem jedan deo sudija, birali iz advokature. Međutim, nisam siguran da i sami poznajete dovoljno (a možda i ijednog) poznatog, iskusnog advokata koji bi pristao da dođe u sud i radi pod postojećim uslovima (plata, količina predmeta,uslovi).
      Ako govorite o volji naroda pri izboru sudija, i ako smatrate da bi ona morala igrati značajniju ulogu, onda bih podsetio da postoje daleko čistiji modeli od političkog uticaja na izbor sudija. Neposredni sudijski izbori, na primer. Nažalost, ne spadam u one koji veruju da u pitanjima struke, dominantnu ulogu treba prepustiti “narodnoj volji”, naročito ne u posrednom obliku. To je pokušano u komunizmu sa krilaticom o poštenim, revolucionarno svesnim radnim ljudima kao najboljim sudijama i poznato je kako se eksperiment završio. Jedina nepolitička grana vlasti od tri postojeće, upravo je sudska i za to postoje opravdani razlozi.
      S poštovanjem,
      MM

      1. Poštovani,
        u Srbiji ima preko 11.000 advokata.
        Verujem da bi priličan broj bio spreman da prihvati mesto sudije ( pod postojećim uslovima u pogledu visine bruto plate , broja predmeta i ostalih uslova rada) čak i posle 20-ak godina rada u advokaturi i doprinese razvoju pravne prakse i nezavisnosti sudijskog poziva. Ne znam šta podrazumevate pod pojmom iskusan i poznat advokat, ali je svaki advokat posle 20-ak godina rada u advokaturi nesumnjivo iskusniji od početnika ili nekog sa 2-3 godine staža u pravosudju ili nakon završetka Akademije ( a predlog je da se takvi biraju za sudije početnike) . Što se tiče termina “poznat advokat” , takodje iz dosadašnjeg načina izbora sudija ne može se izvući zaključak da su birani isključivo “poznati” na sudijska mesta, Posle 20 ak godina staža u advokaturi verovatno je priličan broj “poznat” ljudima iz pravne struke . U svakom slučaju “poznatiji” od početnika sa par godina staža u pravosudju.
        Što se tiče narodne volje, narodnu volju najmanje bi reprezentovala otudjena “elita” koja bi sama sebe birala u ime “nezavisnosti” , sopstvene naravno.
        Kada sudiju bira parlament, bira ga po političkoj volji i to je demokratija (bez obzira što je posredna), a ne “revolucionarna svest”. Više nismo u jednoipartijskom sistemu i politička moć zavisi od ishoda parlamentarnih izbora i promenljiva je kategorija. Kako je politička moć primenljiva , na izbor sudije uticaće ona politička opcija koja je na vlasti u vreme izbora sudije, a da li će konkretan sudija u daljem radu biti nezavistan ili neće, zavisi isključivo od samog sudije i nikog više.
        Na komunizam , “revolucionarnu svest i poštene radne ljude” naprotiv više podseća “pravna elita” koja se boji narodne volje tj demokratije (vladavine naroda) .Sudija treba da sudi u ime naroda i u interesu naroda, a ne u svoje ime , niti u ime “pravne elite” – neke samoizabrane večite više društvene kaste. Takav kastinski način izbora sudija ne postoji nigde u svetu.
        Osim toga , parlament i izvršna vlast ne biraju se na večito. Njima je mandat ograničen, a računa se da su nezavisni, ne vidim razliku da bi nezavisnost sudije ugrozilo to što bi bio biran na odredjeno vreme.
        Svrha izbora nezavisnih sudija ne može se gledati iz ugla samih sudija, jer se oni ne biraju radi njih samih na taj častan položaj, već u interesu vladavine prava i običnog naroda koji očekuje pravdu i pravičnu i zakonitu presudu.
        Nezavisnosti i efikasnosti u donošenju presuda doprinelo bi i uvodjenje prakse da nemamo podrazumevano doživotne sudije i doživotne tužioce,koji svoju egzistenciju vezuju jedino za državnu platu ,već slobodne, obrazovane i nezavisne pravne stručnjake za koje neće biti lična katastrofa odlazak u advokaturu jer su iz advokature kao slobodne profesije i ponikli. Osim toga doživotni izbor na bilo koju funkciju ne daje nikakve garancije da će izabrani biti nezavistan u daljem radu. Nezavisnost je stvar karaktera i ličnog opredeljenja a ne načina izbora na funkciju.

        1. Iz konstatacije da “narodna volja ne bi imala nikakvog uticaja na izbor sudija” proističe da bi ta volja trebalo da ima dotični uticaj. Ovo je na fonu rasprave vođene u prvoj (i jedinoj) višestranačoj skupštini održanoj posle drugog svetskog rata, kada je opozicija insistirala da sudija bude školovani pravnik, ali ih je parlamentarna većina oduvala “argumentom” da opozicioni zahtev podcenjuje “zdravu seljačku pamet i logiku” koju ima “svaki građanin”, jer i bez pravničkog obrazovanja svako zna “šta je dobro, a šta loše”, pa zato i može da deli pravdu, što je i ozakonjeno. Zapisnik sa tog zasedanja je opominjuće štivo… U stabilnom društvu, a ne rovitom, možda bi bila smislena teorijska rasprava o “narodnoj volji”. Dok dotle stignemo, posle Njegoševog filozofskog izjašnjenja o “pučini” – ne bi se imalo šta ni dodati, ni oduzeti (uz dužno poštovanje prema narodu i narodima, građanima i građankama). Takođe, intrigantan je zaključak (jednog advokata!) da je zatvoreni elitistički sistem “lošija varijanta od političkog uticaja na izbor sudija”. Najzad, u mnogim zemljama postoje mnoge stvari, pa ipak se nigde tikva ne kalemi na jabuku. Ne bi trebalo ni kod nas.

          1. Poštovana,
            Prvo sve sadašnje sudije i tužioce, koji sebe smatraju “pravnom elitom” birao je parlament.
            Svi su birani političkom voljom, ali su istovremeno i školovani pravnici .
            Nisu birani (složičete se !) po “osnovu zdrave seljačke pameti” o kojoj pišete.
            Ne razumem na osnovu čega zaključujete da bi to bio budući kriterijum ukoliko bi sudije i tužioce birao parlament.
            Takodje niste pojasnili ni kriterijume po kojima bi “pravna elita” birala da se “tikva ne nakalemi na jabuku” , meni to diskriminatorski zvuči ta priča o tikvama….

  8. Rasprava je pokazala da je ovo pitanje mnogo ozbiljnije i sveobuhvatnije nego što izgleda na prvi pogled. Sigurno je da sudije ne mogu imati tapije na ta radna mesta i da moraju da podležu kontroli i oceni rada, te da za svoj rad odgovaraju i moralno, zakonski i materijalno. “Kontrolori” moraju biti najizraslije sudije, tužioci,.. koje su se svekoliko dokazale kroz svoj pravosudni razvoj, a tu mogu biti i vrsni advokati. Sudska vlast ne može biti otuđena ni od države ni od naroda, posebno ne od Ustava i zakona i kao jedan od osnovnih stubova društva mora biti bez “crvotočina” i “truleži” koje ruše ne samo taj stub već i sve druge. Nema šanse ni jedan da opstane ako je pravosuđe u živom blatu. Sama činjenica da politika dovodi na svojim krilima kompletno MP ukazuje na problem da sve funkcioniše kako treba, a da se nemaju dobre namere pokazuje i to da se dovode početnici koji nikakvog iskustva nemaju u radu pravosudnih organa. Šta se onda može očekivati, totalna njihova nesamostalnost i ovisnost od onoga šta “tata” kaže. U pravosuđu nema mesta korupciji, kriminalu i neznanju, kao što nesme toga da bude ni u zdravstvu, vojsci, školstvu,… jer, svi na svoj način odlučuju o životu, smrti i budućnosti onih koji moraju da ih slušaju i koji o njima odlučuju. Dakle, profesionalizam i svekoliki autoritet dokazan i potvrđen u praksi moraju biti jedna od merila. U komunizmu sa pravosuđem nije bilo eksperimenata iz jednostavnog razloga, komunizma nikada i nigde nije bilo u vasioni, niti ga može biti bilo gde a da nije na globalnom nivou. Džaba kompletna “nezavisnost” sudstva ako o zakonima, Ustavu i svemu drugom što je logistika odlučuju zavisni, kako politički tako i politikantskodemagoški. Sudije sude po zakonima koji su po nekad kao da su izašli iz noćne radionice na kursu opismenjavanja. Rečju, kompletan sistem mora da doživi korenite, svekolike i sveobuhvatne reforme, jako je loš, u čitavom svetu, a najnegativnija i najpogubnija ključna reč je konkurencija, najpozitivnija ključna reč saradnja. Prva generiše mržnju, zavist, nelojalnu konkurenciju, grabež, korupciju, eksploataciju, prestiž, kolonijalizaciju,… a druga suživot, odsustvo kriminala, ratova i svega napred navedenog. Tek tada možemo napraviti sve stubove društva onakvima kakvi treba da budu, šminke, lakirovke i maskiranja ne pomažu.

  9. Najveci problem naseg pravosudja nije korupcija, nego neznanje, a izvor tog neznanja lezi u cinjenici da na sudijske i tuzilacke funkcije nisu birani najbolji, vec neznalice sa politickim i rodjackim vezama…..
    Zbog toga je ovakvo stanje u pravosudju i zato je vazno uspostaviti takav sistem sudijskih i tuzilackih izbora, da na te funkcije dolaze najbolji, bez ikakvog upliva politike, olicene u izvrsnoj ili zakonodavnoj vlasti..
    Sledeci problem su predsednici sudova i javni tuzioci, koji godinama služe kao tasteri izvršne vlasti, čije izbore takodje treba promeniti i onemogućiti da političari imaju “SVOJE LJUDE” na tim mestima….
    Ako to nije tako, zbog čega se ovoliko prašine diže pri pomenu bilo kakvih promena u sistemu sudijskih i tužilačkih izbora, kao i izbora predsednika sudova i zbog čega se po hitnom postupku menjaju zakoni kada “ti Vaši miljenici” treba da odu u penziju? Čega se to plašite, ako pravosudje postane nezavisno?

    Gospodo političari, ostavite pravosudje na miru, jer rezultati Vaseg mešanja u izbore i rad pravosudja se jasno vide – imamo pravosudje, kojim niko nije zadovoljan, ponajmanje gradjani, A NAJVEĆA KAZNA ĆE VAM BITI KADA VAM JEDNOG DANA BUDU SUDILI ILI VAS TUŽILI OVI KOJE STE VI NA OVAKAV NAČIN BIRALI……..

    1. Poštovana , slažem se sa Vama da je problem neznanje.
      Taj problem u izboru sudija i tužilaca bio bi rešen propisivanjem uslova za izbor sudije ili tužioca (koji se prvi put biraju ) na način da bi se tražilo najmanje 20 godina radnog staža u advokaturi.
      Na ovaj način dobili bi stručne i edukovane o svom trošku ( u pogledu seminara i stručnog usavršavanja) , nezavisne i životno iskusne sudije i tužioce na koje ne bi bilo lako uticati.
      Kroz svoj minuli staž bi pokazali da li su ili nisu najbolji, a ne po misterioznim kriterijumima bilo politike, bilo “pravne elite” .
      Ne razumem dizanje prašine i strah priznatih pravnih stručnjaka sudija i tužilaca da lično više ne budu sudije i tužioci.
      Ovaj strah ( od ne biti na državnoj plati) je drugi problem koji ometa nezavisnost sudija i tužilaca u radu ,a ne način izbora.
      Diplomirani pravnici sa položenim pravosudnim ispitom koji su 20 godina živeli i preživeli u advokaturi neće imati taj strah od “ne biti na državnoj plati” , ako jednog dana budu sudije ili tužioci . Advokatura je slobodna profesija i upisuje sve bez diskriminacije… Imate izbor i mogućnost da budete nezavisni. Ako se o nezavisnosti radi. Pozdrav….

      1. “Advokatura je slobodna profesija i upisuje sve bez diskriminacije” Kako upisuje sve bez diskriminacije kada bilo koja osoba koja želi da bude advokat a prethodno je radila van advokature mora da plati komori 5000e a advokatski pripravnik 500e za upis u imenik advokata?
        Vaša teza o izboru advokata sa 20-godišnjim ikustvom je izvinjavam se smešna. Ako se fakultet završava sa 23-25 godina, pa se radi do pravosudnog minimum dve godine, pa se položi i advokatski ispit to lice ima već 25-27 godina plus još 20 nas dovodi do minimum 47 godina života. Koliko poznajem advokate posle 20ak godina bavljenja advokaturom niko ne želi iz nje da izađe sem ako se malo već umorio pa da se ne šeta toliko po sudovima po stare dane. Advokatu ne zna niko koliko je za to vreme stvarno radio, izlazio pred sud i kako zastupao tako da bi jako teško izmerili rad advokata a sretao sam dugogodišnje advokate koji osnovne stvari ne znaju. I na kraju ako bi neko sa 47 godina počeo da se bavi sudijskim poslom pa kad bi dostigao zakonski uslov za sudiju apelacionog, vrhovnog suda? I dakle nema diskriminacije između 5000 i 500e? Alal vera.

        1. Poštovani G. Djuriću,
          1. Nema diskriminacije u tome što je cena upisa u AK za advokatske pripravnike privilegovana u odnosu na ostale , jer je svako ponaosob slobodno i bez diskriminacije izabrao da li će pre upisa u imenik advokata raditi kao advokatski pripravnik ili obavljati isplativije i bolje poslove , računajući da će kao advokat imati više stranaka koje će mu doći u kancelariju zbog prethodnog posla koji je obavljao.Kada bi upisnina za advokatske pripravnike i ostale bila jednaka, advokatura bi ostala bez pripravnika. Osim toga, ovi uslovi poznati su svima i uvedeni su pre mnogo godina. Ko želi privilegovanu cenu upisa neka slobodno odmah nakon završetka PF počne kao advokatski pripravnik.AK će ga upisati.
          2.Sa 47 godina i 20 godina staža u advokaturi svaki advokat ispunjava zakonske uslove da konkuriše za sudiju svih sudova, jer se i prethodni rad u advokaturi računa u godine staža u pravosudju. Dakle, Vaša računica je pogrešna, a moja nije smešna.
          3. Rad advokata sa 20 godina staža je merljiv. Kao i rad sudije koji je učestvovao u istim sudskim postupcima.
          4. Naprotiv, rad stručnog saradnika, tužilačkog i svršenog akedemca PA nije merljiv, jer isti u prethodnom stažu nisu imali samostalnost u radu,već su radili pod nadzorom mentora. Ni jedna njihova odluka u prethodnom stažu nije doneta samostalno, sve što su pisali pisali su pod imenom sudije ili tužioca koji je prethodno pročitao napisano i naravno doneo odluku u meritumu.Stručni saradnici sudovima i pomoćnici u JT i akademci PA u svom radu imaju samostalnost koja je jednaka samostalnosti advokatskih pripravnika.Ni više ni manje.
          5.Ko nije imao samostalnost u prethodnom radu i nije donosio odluke u meritumu, teško će postati nezavistan u daljem radu, bez obzira ko ga je izabrao .
          6.Izbor sudija i tužioca iz reda advokata sa 20 godina staža značilo bi i to da bi dobili stručne i žvotno iskusne sudije i tužioce na koje je teško uticati. Veliki broj kandidata ispunjavao bi uslove, jer broj advokata koji se mogu upisati u AK nije ograničen.
          7. Postanite advokat, ako vam je to želja i opredeljenje, upišite se AK po ceni koju ste sami izabrali kada ste se samostalno i bez diskriminacije opredeljivali za posao koji ćete obavljati pre upisa u imenik advokata . Kada bi moj predlog bio usvojen, posle 20 godina staža u advokaturi mogli bi ste zajedno sa više hiljada kolega ,da konkurišete i budete sudija ili tužilac, u svim sudovima i JT od osnovnog do VKS , ako Vam je to želja.

  10. Olivera Anđelković na prosto ” OSTAVLJA BEZ DAHA” ! IMPRESIONIRA ME, već po koji put, njeno mišljenje i viđenje po pitanju prava, ne zavisnosti, uopšte rada sudstva … jednom rečju ” grešku joj ne vidim”!!!
    Svaka joj čast!!!
    morala sam ipak da joj ukažem poštovanje jer je vredna toga!!!
    ( bez uvrede svim učesnicima, svi imaju neki pametan predlog i zapažanja, gde su mogući problemi,propusti, šta bi i kako trebalo otkloniti, promenuti…zaista sada da ne izdvajam ima Vas dosta,to mi je jako drago da čujem i vidim nešto i od “ljudi koji imaju svoje iskustvo, stav i karater!” a da ste svi u istoj “branši”, i da “mislite i želite bolje po pitanju boljeg života, rada, kako za građane tako i za ostale institucije u našoj Srbiji…)
    Zaključak: udružite se, ujedinite se, pametni i plemeniti ljudi, kako je Aleksandar Mihajlović i naveo, kroz saradnju i suživot! Suživot, odsustvo kriminala, ratova i svega napred navedenog. Tek tada možemo napraviti sve stubove društva onakvima kakvi treba da budu, šminke, lakirovke i maskiranja ne pomažu.

  11. Poseban problem u diskusijama o promenama Ustava stvaraju one sudije i javni tužioci, koji takve promene uopšte ne žele. To su one grupacije sudija i javnih tužilaca koje trenutno čine rukovodeću strukturu u Vrhovnom kasacionom sudu, u Apelacionim sudovima, Višim i Osnovnim sudovima, Privrednim i Prekršajnim sudovima, Republičkom javnom tužilaštvu, Apelacionim tužilaštvima, Višim i Osnovnim javnim tužilaštvima. Radi se o stotinama nosilaca “liderskih” funcija u ovim organima koji su svesni, da bi nezavisnošću sudstva i tužilaštva od uticaja izvršne i skupštinske ( čitaj- partijske ) vlasti, oni nestali sa funkcija do kojih su preko i uz pomoć te vlasti i došli. Time bi izgubili sve vidljive i nevidljive privilegije koje svakodnevno uživaju. Njihova učešća u diskusijama o promenama Ustava su nikakve, kočničarske, a i ne smeju drugačije, jer bi ih “ukorila” ista ta vlast koja ih je na ta mesta i postavila. Isto je i sa predstavnicima Visokog saveta sudstva, jer su i sami svesni, da kada bi bili birani po drugačijim kriterijumima i na drugačiji način, oni se tu, jadni zavisnici, nikada ne bi ni našli. Poslušajte i pročitajte njihove nastupe na temu ustavnih promena – jednom nogom koče, a drugom tek malo daju gas.

  12. Izjava predstavnika Ministarstva :…“nezavisnost sudstva fetišizirana, da je ideološki mit, da sudije i tužioci žele da preuzmu vlast u Srbiji i da su njihovi zahtevi smešni” je pored toga sto je skandalozna i izjava opasnih namera.

  13. Ne vidim da bi bilo šta što bi se desilo u zemlji (čak i da do toga dođe, a izvesno neće) sprečilo ove da učine šta su naumili po pitanju izmena Ustava, jer dobitnici tranzicije ne nameravaju nikuda da odu, zato i nastavljaju da oblikuju politički ambijent prema svojim ambicijama. Sa druge strane, naši zapadni, arapski, kineski, ruski i svi drugi prijatelji (staviti navodnike po nahođenju, a nepotrebno precrtati) blagonaklono gledaju na ovakav metod upravljanja državama sa periferije civilizovanog sveta, tako da ni tu ne treba očekivati ni pomozi bože. U stvari, reč je o jednoj konstitucionalnoj trampi: ako obrišete preambulu, možete da promenite osam članova Ustava koje sami odaberete (izuzev onih koje ste prepisali iz konvencija). Možda i svih deset.

    Stoga ni bilo koji poklič za zaštitu demokratskih sloboda i prava (pravilno?) nije moguće doživeti drugojačije nego kao još jedan poziv na “ideološkopolitičku diferencijaciju” – otuda i veliki broj diskutanata ovde pod pseudonimima.

    Predstavljene planirane ustavne promene koje se tiču organizacije rada srpskog tzv. pravosuđa su više-manje fiksacija postojećeg, trenutno protivpravnog stanja. Naime, sve ono što se već odavno dešava, a što je (objektivno) u ozbiljnoj suprotnosti sa prethodno promulgovanim principima i pravilima, najavljenim izmenama postaće sasvim legalno. Time se uklanja (naravno, samo delimično) ozbiljna hipokrizija od koje pati naš sistem i koja je postala možda i najvažnije obeležje srpskog društva. Sudije, koje su i do sada, kako je to pravilno ukazao nepotpisani kolega advokat, bili partijsko-državni činovnici koji za platu i pregršt propratnih privilegija prepisuju i/ili potpisuju tuđe odluke, nastaviće isto da rade i posle izmena Ustava, samo što više neće morati da se toga stide; “Mene je u sud doveo taj i taj”, moći će slobodno da kažu, “i dok god radim šta mi se kaže, ne moram da brinem za budućnost moje dece!”. Poboljšani sistem filtracije pravosudnog kadra koji će počinjati selekciju podobnog materijala u još ranijoj fazi, nego što je do sada bio slučaj (PA) smanjiće mogućnost da se na funkcijama nađu remetilački elementi. Uopšte uzev, jedna stara ideja (o svemoćnoj, nedeljivoj i od svega ljudskog očišćenoj volji države kao aparatu prinude vladajuće klase, koju oličava i u čijoj službi je pravosudno, administrativno, pa i ono autentično, crkveno sveštenstvo) dobiće na novom zamahu.

    Odustajanje od nekih, ranije postavljenih, ciljeva i usvajanje novih, ili makar priznavanje činjenice da život nije potvrdio proklamovane ideale, te da se treba okrenuti “mogućem” (tzv. realpolitika) je nešto što se ne dešava samo nama i ne prvi put. Ono što mene zanima i gde bi, čvrsto verujem, sudija Majić zaista mogao da mi pomogne, je da saznam šta je to novo što će najavljene ustavne promene da donesu?

    1. Poštovani kolega osim što bi svi voleli da čujemo šta bi KONKRETNO i suštinski promenile najavljene Ustavne promene, mislim da bi ste se složili da bi svi voleli da čujemo KONKRETAN I DETALJAN PREDLOG poštovanog kolege Majića KAKO BI TO TREBALO DA BUDE, u interesu gradjana, nezavisnog i efikasnog pravosudja i vladavine prava:
      1. Uslovi za izbor sudija ( minimalni radni staž, objektivne ocene dosadašnje uspešnosti u radu i doprinosu razvoju pravne prakse i nezavisnosti suda i vladavine prava kroz dosadašnje donete potvrdjene, ukinute, preinačene presude, dužinu sudskog postupka i sl)
      2. Ko bi konkretno predlagao ,vršio izbor i imenovao sudije i tužioce (VSS, DVT parlament, neposredni opšti izbori, izbori vezani za stručnu javnost (sudije advokati, tužioci izvršitelji, notari) kao i rok na koji bi bili birani ( odredjeno ili neodredjeno vreme). Ili neko drugi …
      3. Ko bi imenovao i BIRAO one koji BIRAJU sudije (za slučaj da ne bira parlament)- treba i to utvrditi kao i uslovi za njihov izbor i trajanje mandata i odgovornost za konkretan izbor
      4. Odgovornost sudija u radu ( ko bi utvrdjivao i procenjivao rad, uslovi za materijalnu odgovornost ili razrešenje kao i tačni uslovi za dalji napredak u okviru sudske vlasti za slučaj ” pokazane uspešnosti i nezavisnosti u radu”)
      5. Da li bi advokatura kao brojna stručna i nepristrasna javnost, odnosno 11.000 advokata u Srbiji ( ne samo “poznati i uspešni advokati ” -pitanje objektivne procene, ) imala pravo glasa i priliku da se lično i pojedinačno izjašnjava o radu sudija i pita prilikom njihovog izbora, razrešenja ili napredovanja u poslu)? Ne treba zaboraviti da su i sudije, tužioci i advokati po obrazovanju svi diplomirani pravnici sa položenim pravosudnim ispitom, medju kojima ima i magistara, ali i doktora nauka). Odnosno to je ista struka i postoji mogućnost za prelazak iz advokature na posao sudije ili tužioca i obrnuto.Kako bi po mišljenju poštovanog sudije Majića TREBALO UBUDUĆE DA BUDE- Da li bi neko iz advokature sa potrebnim stažom ubuduće mogao da bude sudija ili tužilac i obrnuto da tužioci i sudije predju u advokaturu (osvrt na sukob interesa i nezavisnost pravosudja). Takodje istovetno pitanje u vezi izvršitelja i notara ( i oni su stručna javnost i ima ih više stotina u Srbiji).
      4.Kako nezavisno pravosudje posmatra predlog da se menja Ustav i da pravo da besplatnu pravnu pomoć gradjanima pružaju NVO i studenti prava koji sebe nazivaju Pravnim klinikama (odnosno”pošteni i revolucionarno svesni ljudi” koji ne ispunjavaju uslove za upis u AKS zbog nedostajućeg pravnog obrazovanja) ?. Koliko je to u interesu gradjana?
      Nezavisnost pravosudja je složena i višeslojna tema i pravna struka osim što osporava neke predloge treba da da svoj detaljan predlog KAKO BI TO TREBALO DA BUDE. Pod pravnom strukom podrazumevam sudije, tužioce, advokate kao i nove pravosudne profesije notare i izvršitelje .

    2. Poštovani kolega Kovačeviću,
      najkraće rečeno:
      Ako se ostvari ovo što sam u tekstu naveo (ili barem deo toga), uveren sam da smo na dugi rok (a možda sa postojećim socijalnim, ekonomskim, demografskim… tendencijama i trajno) izgubili i šansu da nešto učinimo sa pravosuđem. Ako pak uspemo da se izborimo da do toga ne dođe i da u Ustavu stvar definišemo na način koji bi za početak na normativnom planu pravosuđu obezbedio punu nezavisnost, šansa postoji. Da li ćemo je iskoristiti, zavisi od nas ali još više od generacija koje dolaze (ako dolaze, a ne samo odlaze).
      Zbog toga smatram da zalaganje za drugu opciju i u ovakvim uslovima ima smisla.
      S poštovanjem,
      MM

      1. Kako se čini, referendumskom glasačkom telu se sprema jedan ustavni smoothie i večita pričica kako ga treba iskapiti za bolju budućnost baš tih generacija koje kao dolaze. Naravno da će ukus tom bućkurišu doterati snažnim, tradicionalnim začinima nacionalne kuhinje, uvoznim veštačkim aromama i bojama za jaja; kako god bilo, ideja je da se ne zna čega sve tu ima, premda je opasnost da bi sedamdesetšestogodišnja domaćica iz Babušnice glasala protiv amandmana zato što joj se npr. ne dopada zadiranje ovlašćenja ombudsmana u striktno sudska pitanja neuporedivo manja od opasnosti koja nam trenutno preti od marsovaca. Drugim rečima, šta god da predlože, ima ozbiljne šanse da prođe, a ako baš zaškripi, i te amandmane će da usvoje isto onako kao što su doneli i sam Ustav koji menjaju ( 😉 )

        Vaši napori, dakle, ako želite da uspete u svom naumu, treba da su usmereni u jednom od ova dva pravca: ili morate osujetiti bilo kakve ustavne promene, da ne bi u tom paketu sa Kosovom i Evropom đuture prošle i Backovićeve reforme kojima ste posvetili gornji tekst, ili nekako navesti tu ekipu iz ministarstva/vlade/predsedništva da pred narod izađu upravo sa vašom, a ne njihovom idejom o tome kako pravosuđe treba da izgleda.
        Srećno!

  14. Kada bi nosioci sudske vlasti ( onaj deo koji ima viziju i unutrašnju snagu, smeo da kaže “dosta” ) jasno i egzaktno izneli svoje stavove o transformaciji ustavnih odredbi o pravosuđu, došlo bi do pozitivnog pomaka, a kada nakon toga režim bude saopštio da takav kocspt ne prihvata, pitam, da li bi taj deo sudske vlasti koji ima viziju, smogao snage, da obustavi rad kao što su to uradili advokati 2014-2015.g kad su se suprotstavili izvršnoj vlasti.

Leave a Reply to Advokat Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke