Serija ili Ustav?

082

Da li znate da su u pripremi izmene Ustava koje se tiču pravosuđa? Da li vas to uopšte interesuje, ili ipak radije pratite košarku? Da li ste čuli da je jedan od predloga da nadaleko čuvena Pravosudna akademija postane ustavna kategorija, i da postane jedini „kanal“ ulaska budućih sudija i tužilaca u pravosudni sistem? Da li vas to zanima, ili ste zainteresovaniji za otvaranje novog tržnog centra i najavljene popuste?

Da li imate saznanje o tome da čak i pojedini visoki pravosudni funkcioneri, profesori i drugi uglednici, u budućim ustavnim promenama vide priliku za obuzdavanje samovolje treće grane vlasti i sprečavanje njene “korporatizacije”? Da u tom smislu i pojedine sudije najviše sudske instance potvrđuju nezamenjivu ulogu parlamenta, pa i predstavnika izvršne vlasti, u odabiru sudija? Ili, pak, da među predlozima budućih amandmana nalazi mesto i onaj kojim se predviđa promulgacija sudija ukazom predsednika države? Da li vas to imalo zanima, ili biste ipak radije odgledali novu seriju na kablovskoj?

Ako je, kao što se pribojavam, većinsko mnjenje u pravosuđu ono prema kojem je, u vreme “kuvanja”novog Ustava, ipak pametnije posvetiti se košarci, šopingu i seriji,  ovoga puta imam za vas konkretan predlog. Ipak ne očekujte “tip” na novi krimić na HBO. No, krenimo redom…

Većina onih koji su se bilo kada našli u prilici da, makar i minimalno, utiču na stanje u domaćem pravosuđu, izgovore za “prebacivanje kanala na bakset” pronalazila je u nekom od sledećih objašnjenja.

Ako je reč o sudijama i tužiocima, najčešći razlog za muk pripadnici profesije pronalazili su u tvrdnji da se „oni ionako ništa ne pitaju“ jer je „jasno je da će sve to rešiti ovi gore.“  Sa druge strane, kada je reč o “ovima gore“, njihovi motivi za nečinjenje ili za, još češće, dodatno pogoršavanje stanja, bili su naizgled jasni. „Što je pravosuđe nemoćnije, to su izvršna i zakonodavna vlast moćnije.“

No, da li je, iako se čini nespornim, zaista tako? I ove „nemoćne“, jednako kao i ove „moćne“, pozvao bih ovoga puta da na trenutak odlože daljinski, i testiraju sopstvene zaključke. Tačnije, da pročitaju ispovest jednog od nekada „moćnih“ a sada „ne toliko moćnih“. Možda je baš to pravi ugao za proveru ovakvih rezona, ali i moje teze da bi i jedne i druge, na različite načine, moralo  zainteresovati kako će izgledati srpsko pravosuđe nakon najnovijeg ustavnog eksperimenta.

Dakle, literatura koju za ovaj poduhvat predlažem je intervju nekadašnjeg ministra, a danas okrivljenog pred srpskim pravosuđem, gospodina Olivera Dulića u broju 293. magazina “Nedeljnik”. Pri tome, želeo bih da se odmah razumemo. O slučaju gospodina Dulića ne znam ništa, i kao i svaki sudija koji u konkretnoj stvari ne postupa, ne želim ni da znam, niti kanim raspravljati o tome. Da li je njegova prvostepena presuda pravilna ili ne, da li je tužilac ponudio dovoljno dokaza ili ne, da li je gospodin Dulić krivi ili nije, ne predstavlja pitanje koje će biti predmet mog interesovanja. I zbog toga bih voleo da to odmah razjasnimo, da kasnije ne bi bilo zabune.

Ono što će biti u fokusu mog interesovanja, i za šta mislim da je interesantno za naše „moćne“ i „nemoćne“ čitaoce, jesu zapažanja nekadašnjeg ministra kada je o domaćem pravosuđu reč. Ali zapažanja u jednoj sasvim specifičnoj situaciji. Beleške sačinjene ne iz ugla u kojem obitavaju “moćni“ u kojem je bivši ministar sve do nedavno nesporno boravio, već iz sasvim druge perspektive – rakursa „nemoćnih“, dakle onog u kojem se nalazi većina građana, pojačana pojedinim predstavnicima nekadašnjih vlasti koji su im se, nakon izborne tombole, u ovom ćošku neočekivano pridružili. 

Dosta sam pričao. Da poslušamo bivšeg ministra:

“Naivno sam verovao da se vredi boriti za istinu argumentima i da je sud nezavisan od političkih i medijskih uticaja, a da su ljudi koji u njemu rade osobe sa integritetom, stručnjaci i profesionalci sa karakterom. Verovao sam da ako im se pristupi sa entuzijazmom nevine, progonjene osobe, ako im se razloži koliko je besmislen i izmišljen ceo slučaj, da će to biti dovoljno za pravednu presudu. Svaka čast izuzecima, ali nakon pet godina borbe, sada sam svestan da su i oni, kao i većina ljudi zaposlenih u državnim institucijama samo uplašeni ljudi, nespremni da rizikuju bilo šta radi sopstvenih pozicija, reizbora, sigurnih plata i da im je najlakše da prenesu odluku na višu instancu i tako se reše ‘vrućeg krompira'”

Na prvi pogled – ništa spektakularno. Uobičajeni kritički osvrt čoveka koji se našao pod udarom krivičnog postupka i sistema. Međutim, ono što ovaj vapaj čini interesantnijim od sličnih, upravo je činjenica da je gospodin Dulić, sve do nedavno bio u prilici da zajedno sa saradnicima u Vladi, dramatično utiče na stanje u srpskom pravosuđu, pa i da sa navišeg mesta proveri vapaje ostalih građana i retkih pravosudnih delatnika, koji su uporno ukazivali na kolaps.

Opravdano se, stoga, može postaviti sledeće pitanje: Na osnovu čega je to nekadašnji ministar sve do nedavno, kako tvrdi, verovao u nezavisnost domaćeg pravosuđa od političkih i medijskih uticaja? Zbog čega je bio ubeđen da sudije nisu „uplašeni ljudi“? Šta je to tačno ovakvo poverenje, sve do pre nekoliko meseci, opravdavalo? Jer, iako svojevremeno nije rukovodio resorom pravde, nesumnjivo mu je, recimo, bilo poznato da je Vlada u kojoj je ministrovao sprovela, sada već međunarodno poznatu, reformu pravosuđa, čije pogubne posledice po srpsko sudstvo ćemo još dugo osećati. Šta ga je to, dakle, sve do trenutka kada se i sam našao pred sudijskom katedrom, uveravalo da stvari stoje drugačije?

Da li je, i iz kog razloga, više verovao sudijama koje su se u postupku reizbora 2009. godine u panici fiktivno razvodile od supružnika advokata da bi prošle „pravosudno sito“ koje ovakve brakove nije tolerisalo? Ili jesu li njegovu uverenost u sudijsko dostojanstvo gradili ondašnji predsednici sudova koji su, postrojeni u špalir, tresući se od straha, bestidno tapšali nadolazećem fijasku?  Zašto je više verovao njima nego ovima danas?

Poslušajmo još malo njegovih razmišljanja, ne bismo li ipak shvatili o čemu je zapravo reč:

“Nemam konkretna saznanja kako izgleda, recimo, pritisak na sud da se mi osudimo iako je jasno da dela nema: da li sud neko zove, preti, moli, obećava…Ili je jednostavno ostavljeno sudijama da sami zaključe šta im je činiti ako hoće da ostanu tu gde su…Ono što znam je da su svi vodeći ljudi ovog režima, svi funkcioneri SNS-s, tabloidi, svi… već dali svoj sud o ovom slučaju i već davno presudili… I kako tamo sad neki sudija da ide protiv tog opšteg mišljenja?!”

Moram priznati da ponovo imam dilemu. Teško mi je, naime, da dokučim šta je to do sada uveravalo bivšeg ministra da su sudije zaštićene i otporne na “sudove” izvršne vlasti? Ili da je stanje u ovoj oblasti ranije bilo bitno drugačije? Da pritisci preko medija nisu uticali na ondašnju judikaturu? Podsetimo se, na primer, vremena od pre sedam – osam godina. Da li je bio spokojniji i uvereniji u sposobnost pravosuđa da se ovim pritiscima odupre u vreme pokliča tadašnjeg državnog sekretara, koji je najavljivao da će odgovor države u odnosu na vinovnike nasilja “biti jeziv“? Ili je možda, iz nekog razloga, (i kog?) verovao da su tadašnji delioci pravde, za razliku od ovih sadašnjih, bili manje uplašeni za sopstvene plate, reizbore i provlačenja kroz tabloide, ako bude ocenjeo da nisu manifestovali dovoljan stepen “jezivosti”? Da li je, i zbog čega, verovao da je, primera radi, agonija sudije Jelene Milinović koja se, u vreme dok je stanovao na strani moćnih, drznula da donese odluku u nesaglasju sa tadašnjim mejn strimom, predstavljala opravdanu sankciju za nepodobne? Ili nikada nije ni čuo za sudiju Milinović?

Nažalost, mislim da naslućujem odgovor. Bivšem ministru sve ovo tada jednostavno nije bilo preterano važno. Pravosuđe je tada, baš kao i sada, u glavama onih koji ga posmatraju sa udaljenih komandnih centara delovalo kao nezanimljiva naseobina kolonizovanih domorodaca koje je poželjno održavati u postojećem vazalnom statusu. Kao i mnogi pre njega, ali i mnogi koji upravo koračaju sličnim putem, bivši ministar u tim trenucima nije mogao ni da pretpostavi da će se, samo nekoliko godina nakon silaska sa visoko podignutog komandnog centra, naći u centru kolonije oblikovane značajnim delom i rukom njegovih partijskih saboraca. Samo, ne više kao izaslanik aktuelnog suverena, već kao persona non grata novih gubernatora. Pravosuđem je, kao i mnogi pre njega, počeo da se bavi tek kada je pravosuđe počelo da se bavi njim. Jednom rečju, prekasno.

Šta zapravo želim da vam saopštim i zbog čega vas ometam u gledanju serije? Svakako vam je poznata ona Pašićeva opaska o zatvorima? Ako nije, zaboravite… Razgovor na tu temu prevazišao bi planirane okvire ovog teksta. Ako jeste, pozivam vas da se podsetite legendarnog državnika i primenite rečeno na današnju temu. Jer, iako to sa udaljenih komandnih centara u ovom trenutku deluje nezamislivo, pravosuđe koje vas danas ne interesuje, ili koje, možda i aktivno, “u najboljoj nameri” uništavate, već sutra, sasvim lako, može postati pravosuđe u čijim rukama će se nalaziti većina onoga što u sopstvenim životima smatrate vrednim. Verovati da se iz bilo kog razloga to događa samo drugima, u zemlji u kojoj živimo predstavlja uverenje besmislenije čak i od onog da se samo drugima događa rak.

Umesto toga, toplo preporučujem da, barem dok još jednom ne promenimo Ustav, poverujte dosadnim zagovaračima nezavisnosti koji uporno podsećaju da je slobodno pravosuđe daleko najvažniji mehanizam savremenog društva! Značajniji od BDP-a i mesta na Duing biznis listi! Važniji od evropskih integracija i privatizacije. Od srca sugerišem da učinite još jedan napor u pravcu shvatanja da je “nezavisno pravosuđe” sa kojim se povremeno verovatno i sprdate, jedino što će vam sutra, kada se stvari promene, možda sačuvati glavu.  Ili će je pak, ako ste ga prethodno uništili,  na mig iz komenadnog centra, bez razmišljanja, staviti na panj!

Jednom rečju, pozabavite se pravosuđem pre nego ono poče da se bavi vama! Ili se bar potrudite da se, pre nego što “stvari krenu po zlu”,  premestite na dovoljnu udaljenost od domašaja jurisdikcije u čijem puštanju iz laboratorije ste i sami, umišljajno ili grubom nepažnjom, saučestvovali.

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

35 Responses

  1. Časni sudijo, možda bi prvo trebalo da definišete taj fenomen koji nazivate “srpskim pravosuđem”, da bi znali o čemu pričamo.

    I ne slažem se da je tzv. reforma tog pravosuđa iz 2009. bila u svemu loša. Cenim da je najgluplja (vidite da se taj pridev može porediti) stvar ikada urađena u Srbiji, vezano za famozno srpsko pravosuđe, bila ta što su uspostavili stalnost sudijske funkcije. Zato su posle te “reforme” koje se sada svi groze, sudije bile k’o pamuk, jer su uživo uvideli/e da ipak nisu polarni medvedi. I zati su sada još gori/e, jer su, uz one tada i nakon naprimane, sada u sudove vraćeni/e i oni/e koji/e su s pravom bili/e katapultirane. Srbija ne treba 5.000 sudija, a sudije treba da idu na izbore, kao i svi ostali (gradonačelnici, poslanici, javni tužioci…)

  2. Poštovani,
    verujem da još uvek nije kasno da Vašu ideju o neposrednim izborima za sudije predložite Ministarstvu pravde. Ne sumnjam da bi izazvala ozbiljno interesovanje. Samo, konkurencija egzotičnih ideja je već oštra, tako da, požurite…
    A basket upravo počinje…
    S poštovanjem,
    MM

      1. Isti izvor:
        “Many legal scholars disapprove of any form of judicial elections on the grounds that they may undermine the independence of the courts and encourage judges to act as politicians. It is argued that of the three branches of government (legislature, executive, and judiciary) the judicial branch should be the least concerned with public opinion, but that retention elections cause judges to take into account the view of the electorate when deciding cases. It is also argued that retention elections may lead to corruption because to successfully run for public office money and campaigning is needed. This may allow interest groups to take advantage of the system by giving money in exchange for favorable rulings by individual judges.”

        I dalje mislim da nije kasno i da bi se našem ministarstvu, ovo najverovatnije jako dopalo.

        1. Časni sudijo,
          Bojim se da je upravo u tome problem: našim sudijama danas najviše se dopada onaj deo gde kaže da (ti tamo “naučnici” smatraju da) sudstvo ne treba da haje šta javnost o njima misli.
          Kao da nisu ljudi koji sude ljudima, sa kojima žive u istoj državi, pod istim uslovima.
          Virtuelno sudstvo u virtuelnoj Srbiji.
          U ovoj nesrećnoj zemlji, koja i nema bogzna kakvu demokratsku tradiciju, ustavom proklamovana suverenost je malo po malo ukradena od građana (i nepravedno zapostavljenih seljaka) i premeštena u ruke interesnih grupa koje tu uzurpaciju moći pravdaju tako što idiotizuju čitav narod tvrdeći da znaju bolje od građana šta je za njih dobro. Tako smo dobili “političke elite” koje znaju bolje šta narodu treba od samog tog naroda, tako smo dobili VSS (nekada VSP) koji zna bolje ko treba da bude sudija od građana kojima taj sudija treba da sudi.
          I svi ti uzurpatori narodne suverenosti svoju otimačinu pravdaju brigom za građane, koji bi u suprotnom trpeli ko zna kakve štetne posledice. A upravo u tome i jeste stvar: svako treba da snosi posledice svojih dela, i narod za učinjeni izbor (a naročito za kontrolu izabranih posle izbora!), i sudije za presuđeno. To se zove odgovornost.
          U Srbiji je i dalje, premda zvanično napuštena potkraj prošlog veka, na delu marksistička doktrina po kojoj državu ne čine ljudi koji u njoj žive, već je država nešto visoko iznad samog naroda, nešto čemu taj narod mora da se bespogovorno pokorava. A prvosveštenici te nadnaravne, superhumane izmišljotine su političari, sudije, policija, vojska, koji bi da lepo žive dok prost svet za njih kulači…

        2. … I samo da dodam na taj vaš citat: Sjedinjene Države, u kojima postoji navedeni sistem izbora (mada bi bolje bilo reći opoziva) sudija, su poznate po korupciji u pravosuđu na koju ukazuju “many legal scholars”, dok je u majčici Srbiji stanje sjajno.

          1. Poštovani,
            ne verujem da ostavljam utisak nekoga ko je uveren da je “u majčici Srbiji stanje sjajno”, naročito kada je o pravosuđu reč. Međutim, i dalje (možda greškom) ne verujem da ozbiljno mislite kako bi ovo stanje bilo popravljeno kada bismo uveli sistem plebiscitarnog opoziva sudija koji i u SAD predstavlja kontroverznu retkost. Iako držim da sam osoba kojoj ne nedostaje mašte, naročito kada je reč o potencijalima domaćeg pravosuđa, zaista mi teško i da zamislim na šta bi ličila stvarnost u kojoj bi domaće sudije povremeno bile prinuđene da sopstvenu popularnost testiraju kod građana. Mada mi se, moram priznati, pojedine slike same nameću. Dozvoljavam naravno da nešto propuštam ili da nešto nedovoljno dobro razumem.
            S poštovanjem,
            MM

          2. Nikako ne volim kad me neko oslovi sa “poštovani”, a zatim kaže “ne mogu da verujem da TO mislite ozbiljno”.

            Načina izbora i kontrole rada sudija (ovo drugo je mnogo važnije) u svetu ima i bilo ih je raznih. U državama Nju Jork i Pensilvanija, na primer, sudije se kandiduju i biraju za tu funkciju na izborima na listama političkih partija, dok u nekim drugim na izbore idu, ali se politički ne identifikuju, kao u Mičigenu; u državi Nju Džersi sudije opštinskih sudova imenuje gradonačelnik na period od tri godine. Izborni opoziv sudija postoji, na primer, u Ilinoisu, Oklahomi, Teksasu, Severnoj Karolini… Sve sudije federalnih sudova doživotno imenuje predsednik, ali njihov izbor mora da bude potvrđen u Kongresu.
            U Srbiji su pre nego što su “Miloševićevim” Ustavom postali nezavisni, sudije opštinskih sudova bili birani na sednicama skupština opština u kojima treba da sude, na period od (ako se ne varam) 4 godine. I ne mislim da je to bilo katastrofalno, jer je odgovaralo tadašnjem ustrojstvu društva, a verujem da ni danas ne bi bilo loše da o tome da li neko treba da bude sudija u sudu ograničene mesne nadležnosti, odlučuju pre svega organi (ili čak i plebs koji pominjete, zašto ne, dozvolimo tim podinteligentnim bićima da greše na svoju štetu) sa područja tog suda.
            Sistem u kome su sudije jedna potpuno zatvorena, nedodirljiva pseudoelita, gde se oni biraju između sebe, sami sebe kontrolišu, sami sebe zapliću/raspliću, u toj kamernoj atmosferi “rađaju” (često i bez navodnika) i odgajaju sebi naslednike… pa siguran sam da primera za to ima i van Srbije.
            No sve je ovo ovde traćenje internet-mastila, jer će Ustav biti promenjen, ako baš zapne, onako kako je i usvojen, a stanje u tom, još uvek nedefinisanom, srpskom pravosuđu ostaće nepromenjeno. Dakle, šta ima večeras na programu?

    1. Tema je večna. Umesto komentara šaljem mali literarni prilog pesnika koji već dve decenije čami u “najužem izboru za Noberlovu nagradu za knjževnost”. A evo i pesme :

      Majmuni

      Jednog dana vlasti su se domogli majmuni,
      Natakli su zlatno prstenje na prste,
      obukli bele, uštirkane košulje,
      uvlačili dim mirisnih havanskih cigara,
      a stopala zarobili crnim lakovanim cipelama.
      Nismo to primetili zaneseni
      drugim poslovima:neko je čitao Aristotela,
      neko drugi upravo proživljavao veliku ljubav.
      Govori vladalaca postali su pomalo haotični
      i čak nerazumljivi, ali i onako nikad ih
      nismo pažljivo slušali, više smo voleli muziku.
      Ratovi su postali još divljiji, zatvori su
      zaudarali jače nego ranije.
      Čini se da su se vlasti domogli majmuni.

      Adam Zagajevski (preveo Petar Vujičić)

  3. Тема је више него значајна. Али, добро је постављена хамлетовска дилема: устав или серија? Таква рефлексија у потпуности одсликава ментално и духовно стање већине грађана. Ни то није случајно. Међутим, то би већ била друга тема.
    (Не)зависно судство
    Недавно је Трећи основи суд у Београду донео пресуду у корист тужиоца, клијента банке. Клијент је тужио банку због незаконите наплате осигурања стамбеног уговора код Националне корпорације. После наведене првостепене пресуде у јавности, посебно у електронским медијима, било је неколико јавних реакција. У свим реакцијама “доминирао” је став госпоеина Дугалића, секретара Удржења банака Србије. Он је инсистирао да треба да се стави тачка на бесмислене, односно апсурдне пресуде судова, као што је поменута пресуда Трећег основног суда у Београду. Откуда њему уставно, законско и грађанско право да јавно коментарише судску пресуду која није коначна? Порука његовог коментара је: судије, водите рачуна шта радите, стављена је тачка на “бесмислене и апсурдне пресуде” и морате да доносите само “смислене” пресуде, а “смислене” су пресуде оне које нису на штету банака.

  4. Odlično načeta tema, a sigurno je da od stuba države, sudske, pravosudne vlasti, zavise i svi drugi, da taj truli stub ruši i druge, da kao pokvareni zub izaziva glavobolju svima i sputava da bilo šta radiš. Naše pravosuđe je najslabija karika Srbije, to ističe i Evropa, najtruliji stub zbog koga su nemoguće i sve druge reforme, a sve je počelo dolaskom pučista na vlast, pravosuđe je tu ostalo nemo, sve do US, da bi kasnije bilo oblikovano za potrebe logistike organizovanog političkog, a nismo daleko ni svekolikog kriminala, sa glavnim udarcem u čuvenoj pučističkoj “reformi” iz 2009. Pučističko pravosuđe je 2001g obustavilo postupke protiv ubica i razbijača Srbije, poništilo već izrečene presude, postalo pajac u očima sveta, ostalo slepo na pljačku i rastakanje Srbije, naravno, neki su se tu omastili, mirno posmatra kako se penzioneri reketiraju i ostaje gluvo na sve secesionističke pozive, programe i projekte koji Srbiju vide na kolenima. Bilo bi zanimljivo nabrojati neke od hiljade zločinaca nad Srbijom i Srbima koji su pravosnažno osuđeni, da li ih ima? Pravosuđu je neophodna velika pomoć ali i gama nož, za dobrobit Srbije i svih njenih građana. Od predloženih ustavnih promena niko nesme da okreće glavu i beži, naprotiv, svi relevantni umovi moraju da se oglase a i da se otvori javna rasprava, kratka i efikasna. U svakom slučaju, i samo pravosuđe mora da aktivira svoj imunološki sistem i da se i iznutra brani i odbaci one koji su zalutali, koji su truli krompir u džaku ili jabuka u gajbi, ne mora baš sve da se čeka sa strane.

  5. Najbolje sto se moze uciniti u ovim okolnostima je rad na sprecavanju promene Ustava, do vremena kad bude postojala mogucnost za ozbiljnu raspravu. Sve ostalo je nerealno. Scenario promene Ustava nam je svima jasan, kao i zahtevana dimanika koraka. Ovo ce biti nas Carbolic Smoke Ball.

  6. Smesno je cirkus nazivati pravosudjem a kamo li nekakvim sistemom
    to je samo mesto za sticanje visoke plate i ama bas ništa više,,, te nije čudo što se niko ni u šta ne meša i jedno je sigurno ,,,, sve je gore i gore

    1. Svaka kao Njegoševa. ,,Uvaženom” stručnjaku Majiću bi poručio bolje da uzme daljinski i da gleda seriju ili da umesto sudijskog čekića uzme zidarski i da tu nastavi karijeru,jer za sudiju nije.

  7. Umorna sam od nastojanja da se oduprem svemu, nezainteresovanosti tuzilastva i nastojanju da se sve ipak prebere na sudu, od neznanja tuzilastva, advokature, od licne i opste apatije, od drskosti i samovolje predsednika suda, od gradjana Srbije koji misle da su u sudu da bi sud sudio po njihovom shvatanju pravde, a da je zakon tu da bi nesto pisalo na papiru, od proklamovanja nezavisnosti i zamena teza od sumraka do svitanja, od pitanja da li imam pravo da zbog donkihotovskog gena isporucim svoje dete i svoju porodicu kuriru, informeru, blicu, od sudija koji ne procitaju predmet a odlucuju po zalbi, od kopi pejs presuda, od 20 godina borbe i istrajnosti, od citanja Ustava, konvencija, zakon, od dileme da li imam pravo da odustanem i kada.me ne stite ni promenjen ni nepromenjen ustav, ni znanje, ni ne znanje, ni hocu, mogu, smem, ni opozit, i kad sam samo trenutak u u tom ocaju sto se zove pravosudje. Pisala, bunila makar i u mikrosredini, dokazivala znacaj proglamovanog i umorna od pojedinacnosti.
    Umorna.
    Ovo malo zvuci kao sa kauca psihijatra, al molim za razumevanje, nista od ulozenog nije vraceno osim postovanja u lokalu, ako i na to nisam nasela

    1. Objasnili ste suštinu koleginice! Samovolja, apatija, pretpostavka krivice a ne nevinosti i vrh svega kopi pejst odluke uključujući tu čuveni kult tužilačke neprekinute rečenice objašnjen od strane sudije vlasnika ovog bloga. Takođe i poštovanje je reda radi, poštuju Vas dok ste tu, sa svim tim sam se susreo još kao pripravnik, pomislih da sam pogrešio struku ali ostadoh bar za sada videvši da ima još onih koji isto misle.
      Dok god bude ovakvo stanje u ljudima džabe nama bilo kakav Ustav i zakon ako se ne poštuje.

  8. Gramaticke greske su takodje poslrdica umora. A za gospodina Dulica mi je drago, jer dok je bio vlast ocigledno nije znao sta se desava u zemlji i inostranstvu, pa mu je tako promaklo i senzacionalisticko hapsenje Dzajica (nisam navijac, ni vodja navijaca, ni fan Dzajica) a promaklo mi je i da mecka putuje, kao sto to promice i umornim, nezainteresovanim, uplasenim, proracunatim i svim drugim.kategorijama sudija.

  9. Како да нам у правосуђу буде нешто добро када се у врху правосудне пирамиде налазе што ноторни алкохоличари, што људи који су жену били до бесвести, па користећи своје везе случај заташкали; а студенте нам уче тзв. професори који су ухваћени у продаји испита, па судија затвори суђење за јавност на тражење плавуше са снимка као да је малолетна или као да је снимљена у спаваћој соби, а не у свом кабинету како прима паре; и већ десет година нема првостепене пресуде, а за више од половине оптужених застарело гоњење и из буџета исплаћено ко зна колико новца, а сви ћутите …

  10. Poštovani sudija,
    Što se tiče promena Ustava, da li ste obavešteni da se predlaže i promena člana 67?
    U sredstvima informisanja vodi se velika kampanja NVO i Pravnih klinika (odnosno studenata 3 i 4 godine Pravnih fakulteta), da se pored advokature i službi pravne pomoći pri opštinama svrstaju u red pružalaca pravne pomoći gradjanima.
    Sve u svrhu da bi NVO i Pravne klinike ( koji naziv za nesvršene studente prava!) ugroženim kategorijama pružali pravnu pomoć “besplatno”, o trošku budžeta Srbije?
    Treba imati u vidu da NVO i Pravne klinike nemaju u opisu svoje delatnosti pravne usluge. NVO se bave humanitarnim radom, Pravni fakulteti i Pravne klinike obrazovanjem.Njihov osnovni argument je da se već bave pružanjem besplatne pravne pomoći gradjanima i da advokatura hoće monopol,a oni hoće da im Ustav garantuje jednakost pružalaca pravne pomoći.
    Volela bih da se izjasnite i o tome.
    Prvo advokatura je najobrazovanija i najstručnija za pružanje pravne pomoći gradjanima (i besplatno). Drugo stručnost nije monopol.Treće advokatura nije jedan pružalac pravne pomoći, već u Srbiji posluje oko 9.000 samostalnih i nezavisnih advokatskih kancelarija.Četvrto Ustav treba da garantuje jednakost svih gradjana pred zakonom i jednak pristup pravdi, a ne medjusobnu jednakost samih pružalaca pravne pomoći (nestručnih sa stručnima).Peto koji je interes gradjanina da mu država plati studenta ili NVO za pružanje besplatne pravne pomoći, kada može na isti način (besplatno!) dobiti advokata, a advokatura želi da pomogne gradjanima besplatno? Šesto da li će sudovima posao biti otežan u situacijama kada gradjane “besplatno” zastupaju nedovoljno stručna lica, jer im je to ambicija ili dodatna obuka, a nisu ispunili uslove da postanu advokati?
    Mislim da je ovaj moj komentar u vezi sa zadatom temom Serija ili Ustav?
    Molila bih da nam iznesete svoj stav ukoliko želite.
    S poštovanjem advokat Dragana Vukanić,

  11. Зашто би се вршиоци накарадне извршне власти трудили да правосуђе, као трећа грана власти, буде независно и да “стане на ноге”? Њима то није у интересу. Уколико би се то догодило, онда би то исто независно правосуђе ефикасно процесуирало све те који су чинили извршну власт и упорно кршили законе. Дакле, сви који знају да су криви и да су незаконито стекли огромну имовину не желе ефикасно и независно правосуђе, јер би у том случају врло брзо одговарали за своја недела и изгубили тако стечен иметак. Када ретки од њих и дођу “под шапу” правосудног система они већ знају да су се огрешили о закон и не очекују да систем утврди да нису криви, мада их то не спречава да учине и предузму све у том циљу.

  12. Завршена Правосудна академија као диференцијални критеријум је потпуни ћорсокак, макар из следећег разлога. Све и ако би она пружила неку стручност и оспособљеност (а нема разлога да се претпоставља да су та стручност и оспособљеност бољи од стручности и оспособљености стечених на други начин, нпр. дугогодишњим радом на сложеним правним пословима), она не може да пружи трећи услов – достојност. Осим тога, тако се сужава круг кандидата, што је негативно. Могла би имати смисла само као додатно образовање, које је један од услова, обавезан за све кандидате, али не и било каква гаранција за ступање на правосудну функцију. У том случају би требало поставити питање које су све квалификације потребне кандидату за правосудну функцију. Наравно, објективни и проверљиви критеријуми и ранг листа кандидата су потребни, с тим што макар први избор мора бити од Скупштине (од кога другог?), јер свака власт мора произаћи из народне воље, макар посредно.

  13. И још да додам, народ је извор и утока власти (бар се сви слажу да треба да буде). Сва власт долази од народа. Још увек судови и судије суде „У име народа“ и тако почињу пресуде. Дакле, судије, макар при првом избору, мора изабрати народ, било непосредно, као у неким државама САД, било посредно, преко органа изабраних од народа. У нашим условима, нема друге него да при првом избору судије, у оквиру предлога ВСС (или другог сличног тела), бира Народна скупштина. А независност правосуђа може да се обезбеди низом мера, између осталог тако да се из ВСС избаце сви осим судија и да председника ВСС бирају судије или сами чланови ВСС.

  14. Malo konkretnih predloga.
    Evo predloga sa moje strane :
    Pravosudna akademija da ali tek pošto neko bude imenovan sudijom.
    Pravosudna akademija kao mesto kontinuiteta za obuku već postojećeg sudskog kadra.
    Pravosudna akademija kao uslov ostati sudija a ne kao uslov postati sudija.

    1. Svaka čast na predlogu. Dakle da se prvo neko izabere za taj posao pa da se onda nauči tom poslu! I kao i ranije, da postoji samo neka institucija gde će sudije i tužioci da prikupljaju bodove da bi ostali u foteljama kao studenti za upis naredne godine.. Na osnovu čega bi ste onda rangirali kandidate za “postati sudija”? A “ostati sudija” treba zaslužiti dobrim rezultatima rada a ne prikupljanjem bodova. I gde su onda tu u takvom Vašem predlogu promene za koje se svi kao zalažemo?

  15. Šta je pravosuđe?
    Pravosuđe, pord institucije suda, znači sudija, čine, javna tužilaštva, advokati, različiti oblici sudski dozvoljenih veštaka – mreža institucija sa stručnim mišljenjima kao pomoć urešavanju sporova. Tako smo već,kod 4 grupe unutar pravosuđa, koja svaka za sebe svojim načinom rada i organizacijom doprinosi ili bi trebala doprineti nezavisnosti sudske funkcije u demokratski uređenim društvima, zasnovanih na vladavini prava.
    Sud i sudije donose odluke na osnovu i samo na osnovu zakona i svog sudijskog ubeđenja nakon uzimanja u obzir svih bitnih iznešenih dokaza i pravnih sredstava za donošenje odluka i konačne odluke.

    Ovim se uzgred skreće pažnja, da u slučaju postojanja racionalnih konstrukcija konkurentskog prava, a koje se obezbeđuju načinom donošenja zakonske osnove, postoji široka, sasvim legalna, što sa usvojenim načinom funkcionisanja nepromenjenog zpolitičkog zakonodavstva, što masom različitih naprečac donešenih namenskih zakona, nepregledna osnova sa još više mogućnosti za donošenje unapred željene, šta više određene sudske odluke. Već sa ovom pozadinom su sudije i bez bilo kakvog direktnog uticaja izložene opasnosti ili mogužnosti donošenja unapred željene odluke.

    No, i pored svega, pitanje izbora sudija i kontrole rada istih je veoma važno i treba ga po mogućstvu što dalje udaljiti od izvršne i parlamentarne, odnosno zakonodavne vlasti. Pralamentarna kontrola je isto tako jedno pomena vredno iskustvo u razvoju uređenih društava, ali ne zaboravimo, sve je u toj kontroli podređeno političkim interesima, ma kakvi oni bili. Baš zato je važno, sudstvo i sudje posebno što dalje udaljiti od ovog trajne političke močvare ustaljene prakse.

    Sledeći problem su uporedne analize, sa razvijenim, najstarijim i najuglednijim sistemima pravde, sistemom SADa ili veropskih država, starih oslonaca EU, odnosno EU. Tek toliko, da i u tim sistemima postoje isti problemi, do duše sa različitim stepenom i složenosti uslova i odnosa izvršne vlasti – politike i pravosuđa u celini, koje treba kritički koristiti kao uporednu osnovu za bezkritičko prepisivanje zakonske osnove u razvoju konkretnog dela ukupnog institiconalnog sistema pravosuđa.

    Primere i dokaze za iznete činjenice ću radi ponuditi.

    Sudije treba da biraju sudije kroz svoje strukovne organizacije, a istovremeno treba obezbediti i demokratsku kontrolu, pored ostalog i pravom da se čuje glas i volja naroda. Građani imaju i pravo i obavezu da odlučuju, ne samo na izborima legitimišući vlast koja može raditi sve što nađe za trenutno politički ispravnim, ništa manje je demokratski izbor ili određeni stepen prava izbora legitimnno pravo sirotinje raje.

  16. Poštovani sudija Majiću,
    Vaša vrsna stručnost kao sudije je nesprona ali i u ovome članku iznosite samo kritiku i poziv drugima na izražavanje mišljenja a bez predloga rešenja problema. Ni ova analiza CEPRIS-a nije nikakav predlog već citiranje postojećih regulativa uz previše uopštene predloge. Pravosudna akademija nam je veoma potrebna kao jedini kanal ulaska u pravosuđe jer jedino ona nudi merljive, objektivne i transparentne kriterijume prilikom ulaska u pravosuđe. Mešaju se “babe i žabe” sa tim stavom a zašto ne bi mogli i drugi kandidati biti birani na pravosudne funkcije odnosno zaboravlja se da je upravo Akademija institucija koja će da proveri i obuči sve pa i te “druge kandidate” jer za nju mogu konkurisati svi pravnici sa pravosudnim ispitom sa kojih god poslova dolazili i raznih polaznika i ima, nikome nije onemogućeno da konkuriše na početnu obuku. Radi se o instituciji koja vrši selekciju svih pravnika sa pravosudnim ispitom pa samim tim i nekim iskustvom u struci a ne o nekoj zameni za Pravni fakultet gde ulaze neki školarci koji će odmah iz školske klupe sesti u sudijske i tužilačke fotelje pa da je onaj ko je završio neki drugi fakultet zauvek onemogućen da napreduje. Možda Akademija nije savršena ali je svakako neuporedivo bolja nego sadašnja selekcija od strane VSS i DVT gde uvek ima više kandidata sa maksimalnom ocenom nego što je broj oglašenih mesta i još izabrani kandidati postaju sudije i tužioci bez ikakve obuke tj dolaze sa poslova koji nemaju veze s njihovim budućim poslom.

    Što se tiče čuvene nezavisnosti pravosuđa o kojoj je najviše reči ona se ne sme shvatiti kao sada da pravosudni funkcioneri i pravosudna tela mogu da rade šta hoće pod tim izgovorom. Oni moraju biti izvan uticaja politike ali ne i zakona! Ne mogu VSS i DVT služiti za zastarevanje disciplinskih prijava i izbor dece, rođaka sudija i tužilaca na prvu funkciju, međusobni izbor pri napredovanju u više instance niti da postanu država u državi kao što pretenduju.

    Novi Ustav bi trebalo da posveti pažnju i izmeni ustrojstva advokature koja je već država u državi. Nekima je P.A. diskriminišuća a šta je sa činjenicom da neko ko hoće da postane advokat a ne dolazi iz advokature mora debelo da plati komori upisninu dok lice iz advokature plaća 10 puta manje i to može u ratama? Ah da, reći će advokati to je jer oni više rade pa su zaslužili. Šta je sa činjenicom da čak i tada komora ima ovlašćenje da odbije nečiji zahtev za upis kao npr. bivših visokih sudija ili čak ministarke pravde? Dakle advokati odlučuju po slobodnoj volji ko će biti advokat, daleko bilo da se njihovim glavešinama neko zameri! Izmene Ustava bi morale biti sveobuhvatne, srećno nam bilo!

    1. A na osnovu čega to zaključujete da je iako “nesavršena… Akademija svakako neuporedivo bolja nego sadašnja selekcija od strane VSS i DVT”? Utisak ili nešto opipljivije? Sastav predavača? Kurikulum? Rukovodstvo?
      Ili pak da za razliku od VSS i DVT ne služi za “izbor dece, rođaka sudija i tužilaca na prvu funkciju.” Statistika? Podaci? Možda ste se uverili u neosnovanost tvrdnji o nepotizmu kod odabira “akademaca”?
      U međuvremenu…
      https://misamajic.com/2015/07/07/akademija-mejd-in-serbija/

      S poštovanjem,
      MM

      1. Na osnovu onoga što sam i pomenuo u samom komentaru i na osnovu ovog drugog što ponudiste..
        Kao pravnik volim da se držim papira tako da nije utisak nego činjenica u koju se svako može uveriti pogledavši Zakon o Pravosudnoj akademiji i pravilnike pomenutih pravosudnih organa i pre svega rang listu akademije i rang listu pomenutih organa. Pred VSS i DVT kanidatima su po samom pravilniku unapred poznata pitanja, svi imaju maksimalne ocene pa se i tada najbolji sa liste ne izaberu a ovi koji se izaberu ne prolaze nikakvu obuku. Na akademiji se pitanja ne znaju, ulaze na akademiju po redosledu sa liste sačinjene spram rezultata s testova, prolaze obuku za posao koji će obavljati. Nisam se susreo sa nepotizmom na akademiji, poznat mi je taj članak od pre par godina.

        1. “Nisam se susreo sa nepotizmom na akademiji, poznat mi je taj članak od pre par godina.”

          Nažalost, i dalje se čini aktuelnim.

Leave a Reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke