Ko će to da plati?

payment

Oštru polemiku u Apelacionom sudu u Beogradu već izvesno vreme izazivaju različita shvatanja o tome da li je, odlukom suda, advokatu moguće uskratiti pravo na nakadu za radnju koju je u postupku preduzeo. Pristalice većinskog stava, prema kojem je ovo moguće učiniti, pozivaju se na pravo i dužnost suda da se upusti u ocenu neophodnosti ovako nastalih troškova. Protivnici pak, u koje spada i autor ovih redova, prvenstveno se pozivaju na ustavno i zakonsko pravo advokata na naknadu za sopstveni rad, i nepostojanje zakonske odredbe koja bi sudu omogućavala da o opravdanosti branilačke naknade odlučuje.

No, pre nešto detaljnije elaboracije samog problema, čini se da je nužno skrenuti pažnju na još jednu nepravilnost, decenijama negovanu u praksi sudova, koja se možda nalazi i u samom korenu ovog problema, i koja je možda još značajanija od problema-posledice koji se javio u praksi Apelacionog suda u Beogradu. Naime, već decenijama, domaći sudovi, po pravilu, nakon određivanja branilaca po službenoj dužnosti, ovima u punom iznosu predujmljuju naknadu za rad. Iako je ovakvo postupanje izričito suprotno važećim zakonskim propisima, oni to čine, i činili su, gotovo bez izuzetka, ne obazirući se na važeće zakonske propise.

Pogledajmo zato kako stoje stvari kada je o zakonu reč.

Odredbom člana 261. stav 4. Zakonika o krivičnom postupku (ZKP) predviđeno je da se u postupku zbog krivičnih dela za koja se gonjenje preduzima po službenoj dužnosti, unapred iz sredstava organa postupka isplaćuju, pored ostalih troškova, isključivo nužni izdaci postavljenog branioca. Da zakonodavac između nužnih izdataka i nagrade branioca pravi suštinsku razliku, vidljivo je iz druge odredbe istog člana, one predviđene u stavu 2. tačka 7, gde su ove kategorije troškova krivičnog postupka odvojeno predstavljene. Detaljnije, po predviđenim stavkama, ovakvo odvajanje i definisanje navedenih pojmova vrše i Zakon o advokaturi i Tarifa o nagradama i naknadama troškova za rad advokata.

Drugim rečima, sudovi u Srbiji, u potpunosti mimo važećih zakonskih propisa (i ranijih i aktuelnih), već decenijama braniocima postavljenim po službenoj dužnosti sasvim neosnovano unapred iz budžeta isplaćuju nagradu (honorar), umesto da samo, kako zakon nalaže, predujmljuju eventualno nastale nužne izdatke (troškove prevoza, smeštaja, telefoniranja, fotokopiranja i slično). Na ovom mestu neću se detaljnije baviti iznosima ovako prouzrokovanih budžetkih izdataka, ni procenom štete nastale usled kasnije otežane (najčešće i nemoguće) refundacije ovako isplaćenih sredstava. Takođe, neću podrobnije elaborirati do kakvih sve zloupotreba ovako uspostavljen sistem može dovesti, i do kakvih je sve zloupotreba u prošlosti dovodio. Međutim, uveren sam da to nije ni nužno. Problemi prekorednog određivanja i isplate i mnogih drugih povezanih pitanja, uključujući i potencijalnu korupciju, kada je reč o postavljanju branilaca po službenoj dužnosti, poznati su svima koji su ikada kročili u zgradu suda. O svemu tome drugi put.

Vratimo se sada na početak ove priče. Upravo zbog ove nepravilnosti koju sam prethodno istakao, čini se da je i došlo do dalje devijacije na planu rezonovanja određenih sudija. Kada bi se plaćanje branilaca određenih po službenoj dužnosti odvijalo na zakonom predviđeni način, ovo pitanje sa početka teksta ne bi se ni postavljalo. Sud bi unapred isplatio samo eventualno nastale nužne izdatke, a pitanje naknade (zarade) branilaca bilo bi rešavano po okončanju postupka, u skladu sa odredbama koje o ovome govore (čl. 264. do 266. ZKP). Tada bi isplata naknade, kako to zakon nalaže, primarno ležala na zastupanom licu (čl. 266. ZKP), dok bi se ona konačno prelivala na branjenika ili na državu u zavisnosti od poznatih parametara uspeha u postupku uz dodatni korektivni kriterijum u vidu imovnog stanja okrivljenog.

Međutim, kada se sud već upustio u avanturu neosnovanog regulisanja branilačkih zarada, nužno je ušao i u neposredni odnos sa braniocima koji zahtevaju naplatu primanja po osnovu obavljenog rada. U takvoj neprirodnoj situaciji, očigledno je da je jedan deo sudija, nakon što je na sebe preuzeo ulogu “poslodavca”, osetio i inače imanentnu potrebu zaštite interesa fiskusa, dodelivši sebi i određeni vid dodatnih prerogativa. Reč je o pravu procene advokatskog rada koji je celishodno platiti u odnosu na onaj koji baš i nije, valjda po principu – kada već plaćam mogu i da odlučim za šta plaćam.

No, kao što sam već istakao, ovakvi postupci (kao, nažalost, i mnogi drugi u domaćoj praksi), nemaju bilo kakvo opravdanje u zakonu. Članom 60. stav 4 Ustava, svakom je, između ostalog, garantovano pravo na pravičnu naknadu za rad, dok je članom 23. stav 1 Zakona o advokaturi predviđeno da advokat ima pravo na nagradu i naknadu troškova za svoj rad u skladu sa tarifom koju donosi Advokatska komora Srbije. U trećem stavu istog člana predviđeno je da se visina nagrade za odbrane po službenoj dužnosti, utvrđuje aktom koji donosi ministar nadležan za poslove pravosuđa.

Drugim rečima, advokatima po Ustavu i zakonu pripada pravo na naknadu za obavljeni rad, i sud im to pravo ne može oduzeti, naročito na osnovu slobodne procene celishodnosti preduzetih radnji.

Sednica Apelacionog suda zakazana ovim povodom, većinski je ipak iznedrila suprotno mišljenje, saglasno kojem je sud ipak ovlašćen za donošenje ovakve odluke, pozivanjem na procenu nužnosti preduzetih radnji. Jedino ako sud proceni da je preduzeta radnja bila nužna, branilac će imati pravo na nagradu.

Ako ovakva praksa zaživi, uveren sam da će krivični postupci u Srbiji biti nadalje opterećeni ne samo jednom, već dvema krupnim nepravilnostima, kada je reč regulisanju troškova krivičnog postupka. I dalje će se, naime, ako se nešto hitno ne promeni, potpuno neosnovano, braniocima angažovanim po službenoj dužnosti, iz budžeta unapred isplaćivati enormna sredstva na ime nagrada, koja najčešće, bez obzira na ishode postupaka, nikada neće biti refundirana. Sa druge strane, ti isti branioci biće ostavljeni na milost i nemilost proceni sudija koje ove neosnovane nagrade isplaćuju. Te iste sudije sada će biti u prilici da, bez obzira na činjenicu da su radnje preduzete, ocenjuju da li je pojedina radnja bila celishodna, a možda i da li je preduzeta na način koji zavređuje traženu isplatu.

Pitanje koje se na kraju može postaviti je – ko će sve to da plati, jednom kada, poput sličnih, i troškovi ovih promašaja dođu na naplatu. Bojim se da ni ovde, kao ni u prethodnom slučaju, odgovor nije nužan. On je od ranije dobro poznat građanima zemlje koja je toliko puta plaćala cenu nonšalancije u primeni zakona i neozbiljnosti u poimanju uloge sopstvenih institucija.

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

56 Responses

  1. Kada će u ovom društvu pamet biti većina? Gledano sa dozom realnog optimizma neće uskoro.

  2. Dragi kolega Majiću,

    Vaš tekst me ja ovog puta malo zbunio. Naime, naveli ste da sudovi već decenijama unapred isplaćuju braniocima po službenoj dužnosti pun iznos nagrade. Iz mog iskustva sa službenim odbranama, koje istine radi veoma retko dobijam (u proseku jednu godišnje), a mogu slobodno reći i iz iskustva mnogih kolega koje poznajem, nikad mi sud nije isplatio nagradu unapred. Štaviše skoro nikad je nije ni isplatio nego sam u većini slučajeva bio prinuđen da pokrećem postupke prinudne naplate.

    Srdačno,

    Aleksandar N. Đorđević

    1. Ista situacija je i u Nišu, sa tom razlikom, štu se u Nišu troškovi niti predujmljuju, niti na kraju isplaćuju braniocu, već samo nagrada. Branilac je prinudjen da o svom trošku vrši uvid, kopiranje spisa i pripremanje odbrane. Samim tim je stavljen i u neravnopravan položaj sa tužicem. Na kraju dobjamo koji rezultat: kakav odnos prema braniocu – takva odbrana.
      Štaviše, sad se ide sa tim da se na kraju svi troškovi postupka prevale na okrivljenog, odn. da se u osuđujućoj presudi naloži okr. da on plati postavljenom braniocu sve troškove, a ne iz budžetskih sredstava.

    2. Moguće je da nisam bio dovoljno jasan. Sud u krivičnom postupku, saglasno zakonskim propisima uopšte ne bi trebalo da isplaćuje naknadu braniocu. Jedino kada bi trebalo da rešava pitanje troškova je momenat okončanja postupka kada bi u skladu sa zakonskim propisima ili na teret budžeta “pokrio” troškove postupka, uključujući i troškove okrivljenog (i njegovog angažovanja stručne odbrane), ili pak odredio da ovi troškovi padaju na teret okrivljenog koji je oglašen krivim. Dakle, branjenik je uvek kao zastupano lice dužan da plati troškove odbrane, a sud samo na koncu postupka može ove plaćene troškove okrviljenom (ne braniocu) nadoknaditi ako su za to ispunjeni uslovi.

      S poštovanjem,
      MM

      1. Ako branjenik, tj zastupano lice nema sredstava ili NE ŽELI da plati troškove za svoju odbranu, a odbrana je obavezna kako će se taj problem rešiti?
        Branioci ex offo kao advokati imaju troškove u vezi sopstvenog poslovanja (plaćanje poreza i doprinosa, plaćanje članarine AK, zakup kancelarije, režijski troškovi, kupovina i održavanje kancelarijske opreme isl.) .Nije za očekivati da su u mogućnosti da postupaju u svim takvim predmetima gratis. I sada advokatima sudovima plaćaju 50% iznosa predvidjenog Tarifom i to nakon presudjenja, a ponekad i nakon pravosnažnosti. To znači da advokati rade 50% gratis i kada im sudovi plaćaju, a plaćaju im nakon višegodišnjeg besplatnog postupanja radi efikasne odbrane okrivljenih.
        Okrivljeni kojima se postavljaju branioci po službenoj dužnosti uglavnom ne poseduju imovinu i nemaju sredstava i njihova odbrana trebala bi da pada na teret budžetskih sredstava suda, jer se radi o obaveznoj odbrani siromašnih.Činjenica da je neko siromašan može se utvrditi i odmah na početku postupka i odmah odlučiti da li ex offo odbrana pada na teret budžetskih sredstava ili će je branjenik sam snositi.Osim toga , ako po Vašem mišljenju troškove sopstvene odbrane treba da snosi sam branjenik i u slučajevima ex offo odbrane, njemu je uskraćeno pravo da bira branioca koga će plaćati, jer odmah na početku postupka nije utvrdjeno da li će njegova odbrana pasti na teret budžetskih sredstava ili će je snositi sam.Ako će branjenik pretežno plaćati svoju odbranu, logično je da će branjenik koji ima sredstava angažovati advokata po osnovu punomoći, tj njemu branilac ex offo i nije potreban.Napomenula bih da je pravo na branioca za slučaj pritvora ili zaprećene kazne zatvora od 8 godina ili teže-gradjanima Srbije zagarantovano Evropskom konvencijom o ljudskim pravima iz 1956, Ustavom Srbije i ZKP i da će ljudska prava siromašnih okrivljenih u krivičnim postupcima biti narušena neplaćenjem odbrane iz budžetskih sredstava suda, odnosno siromašni gradjani Srbije neće imati fer i pravično sudjenje.Molila bih da mi odgovorite na pitanje , kako će se u praksi rešiti situacija ako branjenik prilikom svakog svog obraćanja sudu kaže da NE ŽELI da plati svog branioca ex offo, jer ne želi da snosi troškove, a odbrana je obavezna? Ima li branjenik ljudsko pravo da proceni da mu je trošak sopstvene odbrane preveliki materijalni teret, iako sud utvrdi suprotno? Tu se postavlja pitanje i advokatske etike da postupajući kao branioci ex offo pravimo troškove sopstvenom branjeniku- koji te troškove ne želi- nebitno iz kojih razloga.

        1. Odlično pitanje – nametnuti branilac. Ustavom garantovano pravo na izbor branioca (koje bi trebalo da se na osnovu Ustava neposredno primenjuje) i koje podrazumeva i pravo da se odbije branilac, odnosno pravo da se okrivljeni brani sam, u značajnoj je koliziji sa zakonskim rešenjima. Ustavni sud, u čijoj je nadležnosti ovo pitanje, još uvek nije našao vremena da se pozabavi njime.
          Do tada, okrivljeni kome je određen branilac po sl. dužnosti je (ponekad) time na izvestan način kažnjen: ako mu se dodeljeni advokat jednostavno ne sviđa, malo šta tu može da uradi, a troškove će svejedno morati da mu plati, ukoliko nije dokazano siromašan, kao neku vrstu sporedne sankcije. Ni nesrećni branilac po sl. dužnosti ne bi bio u boljoj situaciji, da se sprovode u delo nečije ideje da svoju nagradu direktno potražuje od branjenika, umesto od suda, tužilaštva ili policije, zavisno od toga čijim je rešenjem postavljen.
          Ali pitanje nametnute odbrane je još i šire. Moji vršnjaci se sećaju da je Miloševiću u Hagu bilo dozvoljeno da se brani sam (institut anglosaksonskog prava koji je preuzet u pravila Tribunala), bez obzira na drakonsku kaznu koja mu je pretila (i koja tada nije postojala u našem krivičnom pravu). Međutim, kada nekadašnji predsednik Srbije zbog pogoršanog zdravlja nije više bio u mogućnosti da prisustvuje suđenjima, sudija Richard May je požurio da mu nametne branioce, koji će zastupati Miloševića dok on leži bolestan u ćeliji ili bolnici.
          Šokantno, zar ne?
          Ovakav potez Tribunala pokušao je da opravda pokojni kolega Srđa Popović u jednom javnom istupu, pozivanjem na naš institut obavezne odbrane. Bar da je pokušao da poveže sa suđenjem u odsustvu, ali nije. Neću da trošim prostor ovde dokazujući koliko je pogrešan bio njegov stav (“Svako ko je okrivljen za krivično delo, a dostupan je sudu, ima pravo da mu se sudi u njegovom prisustvu…”, ali i odredbe ZKP o prekidu i obustavljanju postupka prema okrivljenom kod koga se nakon izvršenja dela pojavilo teško duševno ili drugo oboljenje zbog kojeg ne može da prati postupak), ali je tada, tom izjavom veliki advokat otvorio jedno važno pitanje, kojim se, na žalost, malo ko bavio od tada: obavezna ili nametnuta odbrana.
          Znamo kako se ta stvar sa Miloševićevim nametnutim braniocima završila: “pobuna svedoka”, odijum stručne javnosti, kolege Tapušković, Kay i Miša Vladimirov nisu ni pomislili da svoj status amicus curiae kompromituju tako što će da glume branioce, pa je na kraju sud reterirao.
          Ali to je bio high profile case od međunarodnog značaja. Kako će naš “obični” okrivljeni da se bori protiv nametnutog branioca?
          Naše rešenje je preslikano iz nemačkog prava, s tim što je kod njih donja granica obavezne odbrane daleko niža. Ipak, ako vam je za utehu, iz prepiske sa jednim nemačkim kolegom sam svojevremeno saznao da ni njihova država nije ništa izdašnija u obračunu nagrade advokatima, iz čega proizlazi da ni naši sudovi tu ne treba da se izdvajaju. Sa druge strane, quod licet Iovi…

  3. Postovane Kolege naravno ni kod nas u Nisu NIKADA nikome nista nije isplaceno unapred, a sve se ceka i po neku godinu na isplatu.

    Zao mi je sto se doticete samo krivicnih postupaka dok se u parnicnim postupcima isto tako zakida na tarifama ukoliko je na drugoj strani država jer, jelte, i sudija prima platu od države pa ko ce ako nece on da je stiti. Ja sam pobornik u tom slucaju primene instituta KRSENJA ZAKONA OD STRANE SUDIJE, koji je evidentan i sa jasnom namerom, i znamo koju vrstu odgovornosti povlaci ali to naravno dovodi sve nas do problema da mi nemamo tuzilastvo koje moze obezbediti postovanje zakona jer radi na taster.

    Mislim da je kolega Majić ovde zbog obilja problema i ogromne količine nezakonitosti koja se nastanila u našem pravosudju i očigledno je tu da ostane, propustio da napomene visinu tarife za sluzbene odbrane. Ona iznosi 50 procenata od tarife.

    Ja nemam nista protiv da se nesto uradi ali u svetlu novih instituta IZVRSITELJA i NOTARA, čije svu sve tarife 100 procenata treba preispitati ovu ovakvu postavku. Naime pre sam za resenje da se ostane na 50 procenata ali da se druga polovina od strane advokatske komore uplacuje u dobrotvorne svrhe. Mi ne trazimo taj novac ali zasto mi da radimo na 50 posto a za to vreme se ovi kvazi drzavni elementi osakatise od para i gle cuda kod troskova notara i izvrsitelja nema sednice apelacionog suda, oni svoje tarife i naplate preispituju u okviru disciplinskih svojih organa i onda logicno nikad njihov drug nije kriv… o koliko anomalija ima u ovom bolesnom sistemu…

    1. Poštovani kolega, prema čl. 268 ZKP naknada troškova postupka i visina paušalnog iznosa bliže se uredjuje aktom ministra nadležnog za poslove pravosudja.
      Važećim aktom ministra nadležnog za poslove pravosudja uredjeno je da se advokatima koji postupaju kao branioci po službenoj dužnosti plaća 50% advokatske tarife za njihov rad.
      Odnosno, advokati koji u Srbiji postupaju kao branioci po službenoj dužnosti rade u pola cene i plaćaju se tek nakon presudjenja ,u nekim slučajevima i nakon pravosnažnosti presude, kada postupajući sudija donese Rešenje o troškovima postuka koje je izvršno prema preporuci VSS u roku od 60 dana.
      Naprotiv , aktom ministra pravosudja nije uredjeno da i veštaci koji postupaju u tim istim predmetima rade za 50% cene, odnosno oni rade po punoj ceni svog rada i odmah nakon izvršenog veštačenja im postupajući sudija donosi Rešenje o troškovima, ne čekaju za isplatu svog rada ni presudjenje, ni pravosnažnost presude u postupku u kome su postupali kao veštaci.
      Osim toga i svi ostali učesnici u sudskom postupku, plus notari i izvršitelji o kojima govorite, plaćeni su u celosti za svoj rad i u uobičajenim rokovima, niko ne radi u pola cene i niko na isplatu naknade i nagrade i svoje plate ne čeka toliko dugo kao advokati koji postupaju kao branioci po službenoj dužnosti ,pružajući pravnu pomoć i odbranu siromašnima, a sa druge strane stalno su prozivani kao “trošioci budžetskih sredstava” za čiju isplatu se troše “enormna sredstva”.
      Meni nikada nije bilo sasvim jasno zašto .

    1. Poštovani kolega,

      pretpostavljam da ste ovako formulisanim pitanjem nameravali da mi nešto važno saopštite, ali priznajem da nisam siguran da razumem o čemu je reč.

      Nadam se da nećete zameriti na mom nerazumevanju.

      S poštovanjem,
      MM

      1. Okey dokey; da uprostimo, iliti o potkivanju žaba:

        Koliko sam ja razumeo Vaš tekst (vid’te, obično se trudim da sagovorniku predočim kako sam razumeo njegove reči, da ne bih izazvao neprijateljstvo, sem kad ih ne razumem uopšte, što opet jasno istaknem), Vi tvrdite da “sudovi u Srbiji, u potpunosti mimo važećih zakonskih propisa (i ranijih i aktuelnih), već decenijama braniocima postavljenim po službenoj dužnosti sasvim neosnovano unapred iz budžeta isplaćuju nagradu (honorar), umesto da samo, kako zakon nalaže, predujmljuju eventualno nastale nužne izdatke (troškove prevoza, smeštaja, telefoniranja, fotokopiranja i slično)”
        To nije Srbija u kojoj ja živim i koju ja poznajem. Ne poznajem ni jednog advokata kome su unapred iz budžetskih sredtsva suda isplaćeni ne samo nagrada, već i navedeni nužni izdaci. Nisam čuo da se to ikada dogodilo, a svi moji zahtevi da mi sud unapred isplati nužne izdatke za odbranu okrivljenog (ne nagradu!) su “glatko” odbijeni.
        Ukoliko mi ne dokažete da se to zaista događa (i to navođenjem konkretnih predmeta, sudova i branilaca), ostaje mi da se odlučim između ova dva: ili Vi i ja ne živimo u istoj državi (otuda moje pitanje, da li me sada razumete?) ili Vi ne govorite istinu. To bi bilo o stvarnosti. Jeste po sredi moje subjektivno viđenje (objektivne stvarnosti), tačno je da možda veliki i znameniti advokati istu vide drugojačije, ali – “lepota je u oku posmatrača”.

        Sa druge strane, otkako sam u ovom poslu (kad već govorimo o decenijama), a time mislim i na ZKP iz 1977. godine, negdašnje de lege lata rešenje u pogledu troškova krivičnog postupka koji se isplaćuju unapred, izuzev troškova tehničkog pregleda vozila i prevoza leša radi obdukcije, promenjeno je utoliko što je promenjena i norma na koju upućuje čl. 261. st. 4. ZKP (Sl. Gl. 72/2011), u odnosu na raniji čl. 95. st. 4. (Sl. List SFRJ 4/77) i čl. 193. ZKP (Sl. Gl. 70/01) koji je gotovo istovetan svom prethodniku. Tako sada, po najnovijem ZKP (naravno, preskačemo onaj koji nikada nije primenjen), nije reč samo o postavljenom braniocu siromašnom licu (čl. 71. ZKP Sl. List SFRJ 4/77, odnosno čl. 72. ZKP (Sl. List SFRJ 4/77), već su tu ubačeni i branioci po službenoj dužnosti. Veliki korak unapred, da živi narodna vlast! Pre toga braniocima po službenoj dužnosti nije pripadalo ni to! Dakle, na lomaču sa sudijama koje su “več decenijama” isplaćivale braniocima po službenoj dužnosti i naknadu i nagradu (ili samo jedno od ta dva).

        A sad, o tome kako žaba diže nogu kad vidi da konja potkivaju iliti de lege ferenda.

        1789. godine američki Kongres usvojio je VI amandman na taj tamo njihov ustav, kojim se okrivljenom u krivičnom postupku garantuju određena prava, manje-više prepisana u Evropsku konvenciju iz 1949. ( i naš još uvek važeći Ustav): “the accused shall enjoy the right to a speedy and public trial, by an impartial jury of the State and district wherein the crime shall have been committed, which district shall have been previously ascertained by law, and to be informed of the nature and cause of the accusation; to be confronted with the witnesses against him; to have compulsory process for obtaining witnesses in his favor, and to have the Assistance of Counsel for his defence.”
        E, sad, ovo poslednje – pravo na stručnu pravnu pomoć – bilo je različito tumačeno od strane najviših sudova. Najpre su priznali pravo siromašnom okrivljenom na branioca koga će da plaća država samo za federalne zločine (ipak je to savezni ustav). Zatim su 1963. to pravo priznali svakom okrivljenom, bez obzira na vrstu dela i zaprećenu kaznu, jer PRAVO OKRIVLJENOG NA EFIKASNU ODBRANU NE SME DA ZAVISI OD TOGA DA LI ON MOŽE DA PLATI BRANIOCA ILI NE. Drugim rečima, ako neki bogatun može sebi da priušti advokata za neko delo bagatelnog kriminaliteta, a pri tome niko ne sme da mu zabrani da ga angažuje, niko ne sme to isto da uskrati bilo kojem drugom okrivljenom, koji nije u mogućnosti da za tako nešto plati odbranu – ergo, država, koja je strana u postupku (čemu i Škulićev ZKP teži) mora da predujmi troškove postavljenog advokata. Naravno da američki sudija, i kad nije u pitanju indigent defense procenjuje koji su to troškovi zastupanja bili opravdani (ne “nužni”, jer okrivljenom tamo ne naplaćuju klozet), ali to je već sasvim drugi par pantalona.
        No, da se vratim odbrani siromašnih, na kraju je Amerikancima na pamet pala ideja o javnom braniocu (public defender), nešto što će kod nas da bude izvrgnuto u svoju suprotnost Zakonom o besplatnoj pravnoj pomoći koji nam se sprema poodavno.
        Da zaključim, intencija američkog zakonodavca nije bila da se propišu dela za koja je odbrana obavezna i time “operu ruke” za institucionalizovanu nepravdu, već je sve počelo od ideje ravnopravnosti, od istine da su svi ljudi rođeni jednaki i da, sledstveno tome, imaju pravo na jednaku pravnu zaštitu.

        Na žalost, naše pravo slepo prati tradiciju nemačkog, bez imalo volje, snage ili umeća da se ikada u svemu tome pronađe.

        Oprostićete mi, cenjeni sudija, ako sam nešto izgrešio, ipak ja nisam neki “krivičar”.

        1. Poštovani,

          moguće je da je zabunu uneo pojam “unapred”. Ja ga u tekstu koristim kako bih označio davanje naloga za isplatu nagrada braniocu od strane suda, pre okončanja postupka i konačne odluke o tome ko će troškove snositi. Još jednom, saglasno ZKP, sud nikada ne bi trebalo da povodom nagrade branioca komunicija direktno sa braniocem i daje nalog za isplatu njegove zarade. Osim, ako je reč o izuzetku iz čl. 266. U tekstu se nisam izjašnjavao o tome da li je ovako rešenje opravdano ili pravično. Samo sam ukazao da se i ovde zakon zaobilazi. Takođe, stavovi izneti u tekstu još manjeznače da nisam uspoznat sa time da prenos ovih sredstava na račune branilaca kasni, nekada i više godina. Naprotiv! Međutim, ovde ne raspravljamo o tome. Izvinjavam se ako sam uneo terminološku (i svaku drugu) zabunu.

          Što se tiče navođenja konkretnog broja predmeta, sudova i branilaca, moguće je da to nakon ovog pojašnjenja nije ni nužno. I nekoliko slučajeva koji su pred Apelacionim sudom doveli do pokretanja polemike, predstavljaju primer ovakvog postupanja. U značajnom broju slučajeva, na primer, Apelacioni sud nakon što ukine presudu i vrati je na postupak prvostepenom sudu, da nalog za isplatu naknade braniocu po službenoj dužnosti ostvarene prilikom zastupanja na sednici veća.

          Nadam se da se sada bolje razumemo.

          BTW, hvala na poučnom prikazu rešenja u SAD po ovom pitanju. Ono gde se slažemo je slepilo u prihvatanju germanske pravne tradicije.

          S poštovanjem,
          MM

          1. “saglasno ZKP, sud nikada ne bi trebalo da povodom nagrade branioca komunicija direktno sa braniocem i daje nalog za isplatu njegove zarade. Osim, ako je reč o izuzetku iz čl. 266.”
            Hmmm. Pođimo prvo od jednog posebnog slučaja – onog iz čl. 265. ZKP. U svim slučajevima kada izostane osuđujuća presuda, troškovi padaju na teret budžeta suda. Da li možda mislite da i tada nagradu mora prvo da plati okrivljeni, a zatim da traži da mu plaćeni iznos “refundira” sud? Vidite, u tom slučaju se primenjuju pravila imovinskog prava, koja nisu ništa niže pravne snage nego propisi o krivičnom postupku – pravila o ustupanju potraživanja. Naime, okrivljeni trenutkom donošenja oslobađajuće ili odbijajuće presude (isl.) stiče potraživanje prema sudu na iznos troškova odbrane koje po visini odgovara njegovoj obavezi na plaćanje odbrane kao zbira svih pojedinačnih obaveza za preduzete procesne radnje, a koja obaveze su dospele nakon svake preduzete radnje, BEZ OBZIRA da li je okrivljeni tu svoju obavezu prema braniocu ispunio ili ne. Dakle, okrivljeni (koji to više nije) može svoje potraživanje prema sudu da prenese na branioca i tako ispuni svoju obavezu na plaćanje nagrade i naknade troškova. Ovakav pravni posao je po našem ZOO neformalan i ni jedan procesni zakon ne predviđa nešto drugo. Jedini uslov je da o prenosu potraživanja bude obavešten dužnik obaveze (u ovom slučaju sud), a to može biti učinjeno i u pogledu buduće obaveze, dakle i prilikom davanja punomoćja (čl. 436. – 445. ZOO). I dalje, obaveštenje o prenosu takođe ne mora biti dato u nekoj posebnoj formi, moguće je, dakle, i konkludentnim radnjama.

            Na ovoj istoj temi, nešto niže, u komentaru na prilog sudije Prekršajnog suda u BG g-đe Maričić naveo sam primer iz svoje prakse: taj sud odbio je da okrivljenima dosudi troškove odbrane i isplati ih preko mog računa, jer nisam uz troškovnik dostavio specijalno overeno punomoćje kojim me moji branjenici opunomoćuju za takvu stvar, premda je u punomoćju na osnovu koga sam ih branio (i odbranio) navedeno da mogu da zahtevam i naplatim troškove postupka.

            Mogu samo da zamislim motive ovakvog postupanja beogradskih sudova (jer se takva ružna i nezakonita praksa sa specijalnim overenim punomoćjima nije još primila u celoj Srbijici, premda se prvi znaci mogu nazreti, recimo u Odeljenju Prekršajnog suda iz Kraljeva u Vrnjačkoj Banji itd.)
            Valjda hoće da zaštite jadne okrivljene od zlih advokata, UNAPRED (ah, ta čarobna reč). O tome postoji i neko mišljenje, stav, šta li, VKS; čini mi se da se sudija Prekršajnog suda u BG koja je odbila zahtev za troškove odbrane (iako je u odluci o glavnoj stvari presudila da troškovi postupka padaju na teret suda) na to i pozvala u obrazloženju, hoteći, valjda, da svojoj odluci da težine, ili da se iza tog mišljenja VKS sakrije. No, Bože moj, u zemlji u kojoj još uvek postoji preventivni pritvor, ni malo ne čudi stanovište suda da je svaki advokat potencijalni prevarant i kriminalac.

            U pogledu odnosa između suda i branioca kojega je postavio okrivljenom, odnos je još kompleksniji. Nametanje obaveze da ima branioca okrivljenom ovde ima zakonski osnov (čl. 74), što je jednostavno protivno i Ustavu i dostignutom nivou ljudskih prava i sloboda, ali šta ćemo – takva nam je država. O nametanju branioca Miloševiću, razlozima zbog kojih je to pokušano i kako je to sve prošlo, već sam pisao ovde u odgovoru koleginici D. Vukanić.

            Dakle, i to treba da bude jasno, naše zakonsko rešenje je svetlosnim godinama daleko od onoga usvojenog u razvijenim demokratijama zapadnoga tipa: po našem ZKP okrivljenom se nameće obaveza da ima branioca I DA GA PLATI, dok je izvorna ideja bila odbrana siromašnih, odnosno pravo na jednakost pred zakonom. Iz toga izviru i stalni nesporazumi, pa i izražen stav nekih kolega koji odbranu po službenoj dužnosti poistovećuju sa odbranom siromašnih.

            Da li je ovo zakonsko rešenje u skladu sa aktima više pravne snage (Ustav, međunarodne konvencije…)?
            Teško.
            Članom 1. Dopunskog protokola Evropske konvencije iz 1950. koji je na izvestan način preuzeo i naš Ustav (čl. 58.) propisano je da svako ima pravo na neometano uživanje svoje imovine, izuzev u posebno propisanim slučajevima zbog javnog interesa, naplate poreza, drugih dažbina i kazni.

            Nametanjem obaveze da ima i plati branioca iz reda advokata, okrivljenom se stvara imovinska obaveza suprotno citiranim propisima više pravne snage, koji se, uz to NEPOSREDNO primenjuju (kao) – čl. 18. Ustava. Jer, plaćanje naknade i nagrade advokatu nije ni porez, ni druga dažbina, ni kazna. Jer, čl. 23. Zakona o advokaturi propisano je da je osnov tog potraživanaj advokata RAD.

            Već samo iz ovog razloga, ako ne i zbog brojnih drugih, rešenje prihvaćeno u ZKP (srećom, ne i u najvećem delu sudske prakse) je pogrešno, samo u ovoj nesrećnoj zemlji nema nikoga ko bi digao svoj glas protiv toga. Ovo je lep pokušaj sudije Majića, ali bojim se veoma ograničenog dometa.

            No, sad da razrešim vašu (mislim na Apelacioni sud u Beogradu) dilemu da li sud treba i može da ceni opravdanost radnje koju je advokat preduzeo i sledstveno tome da li, za slučaj da plaćanje tog troška pada na teret budžeta, može i treba da odbije one koji nisu bili potrebni.
            Čl. 23. st. 2. Pravilnika o naknadi troškova u sudskim postupcima (Sl. Gl. 9/2016) upućuje na Advokatsku tarifu.
            Čl. 8. Advokatske tarife kaže da advokatu pripada naknada za STVARNE troškove koji su bili POTREBNI za obavljanje poverenih mu poslova.
            Sa druge strane, tač. 24.3.9. Kodeksa profesionalne etike advokata zabranjuje “izlaganje klijenta nepotrebnim izdacima” sastavljanjem suvišnih podnesaka, predlaganjem nepotrebnih ili nekoncentrisanih dokaza, odlaganjem ročišta ili na drugi način. A čl. 15. Zakona o advokaturi obavezuje advokata da postupa u skladu sa tim kodeksom.

            Dakle, imajući sve to u vidu, može se izvući zaključak da je sud vlastan da odlučuje i procenjuje koji su to troškovi bili stvarni i potrebni, i koje to radnje advokata nisu bile suvišne. Pitanje je samo kada: da li onda kada jedna od te dve strane (advokat i zastupani) potegne parnicu radi razrešenja nekog spornog pitanja, ili kada odlučuje koje to troškove zbog i u vezi krivičnog postupka treba priznati okrivljenom.

            Čini se da jedno nema veze sa drugim. Naime, procesnim zakonom (ZKP) i citiranim Pravilnikom propisano je šta država smatra da treba priznati okrivljenom, svedocima, veštacima itd. i time se ne dira u unutrašnji odnos između advokata i branjenika (čl. 12. Tarife), budući de se uvek (i tu je sudija Majić, na žalost u pravu) u osnovi radi o relaciji sud – okrivljeni, a ne sud – branilac, izuzev po osnovu čl. 266. i tek uslovno po osnovu čl. 265. ZKP.

            Gospodo advokati, zašto ste ovo dopustili sebi? Da li se iko seća da je u ovoj zemlji nekada postojao i Zakon o advokatskoj tarifi (koji, doduše, skoro niko nije zarezivao, ali ipak…), a da je sadašnja Tarifa samo prelazno rešenje, dok ne postanemo uslužna delatnost?

          2. Ah, da, premda sam i onako preopširan: isplata nagrade unapred.
            Nigde, bar koliko ja znam, nije zabranjeno sudovima da advokatima isplate novac na ime nagrade za odbranu okrivljenog pre pravnosnažnog okončanja krivičnog postupka, pa čak i kada plaćanje nagrade konačno padne na teret okrivljenog.
            Radi se o novčanoj obavezi koja dospeva trenutkom izvršenja procesne radnje i koju može da ispuni svako lice, pa i sud, a kasnije da potražuje taj iznos od dužnika obaveze (okrivljenog) po osnovu poslovodstva bez naloga. Dakle – nema zakonskih prepreka za to.
            A opravdanje za takvo postupanje sudova nije teško naći. Na primer, šta ako se u toku postupka okrivljeni odseli u inostranstvo, a OJT po pravilu ne predlaže suđenje u odsustvu sve dok ne “dogori do nokata” (ne zapreti zastara)? Treba li branilac, koji je do tog trenutka preduzeo veći broj procesnih radnji, da ode u penziju, pa onda kao penzioner da čeka da mu država prizna pravo da od tog tamo iseljenika, o čijem se mestu boravka i životu ne zna ništa poslednjih 15 – 16 godina i koga je osudila u odsustvu, potražuje novac za odbranu? Da li je pogrešio sudija koji je u tom slučaju braniocu dosudio rešenjem nagradu za preduzete radnje?
            Ipak, žalosno je da advokati zavise od stepena ljudskosti i pravičnosti u naših sudija. Trebalo bi to drugojačije.

          3. P.S. Čl. 266. propisuje da nagradu braniocu isplaćuje okrivljeno lice, osim kada to pada na teret suda (čl. 265.) i kada bi ga to dovelo u tešku situaciju.
            U pitanju su “izuzeci”, a ne “izuzetak”.

        2. Poštovani kolega Kovačeviću,

          puno ste pitanja otvorili u Vašim komentarima. Da, saglasno relevantnim odredbama ZKP smatram da je jedini predviđen put da okrivljeni najpre reguliše sopstvenu obavezu, a da mu naknadno, u slučaju oslobađajuće/odbijajuće presude, iznos bude nadoknađen.

          Naravno, ni ovde načelno nije isključena mogućnost ustupanja potraživanja braniocu i regulisanje duga na navedeni način. Međutim, nisam siguran da se u praksi ovakav slučaj do sada pojavio i moram da priznam da bi me jako zanimalo da vidim kako bi krivične sudije reagovale na takve predloge :).

          Što se tiče osnovne teme (u komentarima ipak nekako sporedne), mišljenja sam da krivčni sud kod odluke o troškovima ne može ulaziti u njihovu celishodnost. Ako postoje dokazi da su troškovi nastali (npr. da je branilac preduzeo radnju), onda je pretpostavka da je okrivljeni to platio (ovde se vidi i ideja uspostavljenog sistema) i sud bi u odluci morao da refundira takva sredstva ili da ih konačno prebaci na okrivljenog.

          Drugo je naravno pitanje eventualne parnice u kojoj bi sud utvrđivao da li je potraživanje koje branilac ističe delimično/u celini osnovano ili nije.

          Pored toga, ne bi trebalo zaboraviti da u opšte dužnosti suda spadaju i sprečavanje postupaka kojima bi se okrivljenom nanosila šteta. Jedan od razloga za razrešenje branioca po službenoj dužnosti je i nesavesno pružanje odbrane. Dakle, ako bi sud utvrdio da određeni branilac postavljen po službenoj dužnosti zloupotrebljava branilačka prava isključivo da bi povećao broj radnji i time nagradu, sud bi morao reagovati već tokom postupka. Međutim, ako to nije učinjeno, kao što sam naveo, prema mom mišljenju stvar se ne može “ispravljati” naknadno prilikom odluke o troškovima.

          S poštovanjem,
          MM

          1. “Naravno, ni ovde načelno nije isključena mogućnost ustupanja potraživanja braniocu i regulisanje duga na navedeni način. Međutim, nisam siguran da se u praksi ovakav slučaj do sada pojavio i moram da priznam da bi me jako zanimalo da vidim kako bi krivične sudije reagovale na takve predloge :).”

            Sudije krivičari su i ustanovili tu praksu, pa sad beogradskim sudovima dostavljamo specijalna overena punomoćja kojima nam branjenici daju ovlašćenje da naplatimo troškove postupka na ime nagrade i koju nam oni prethodno nisu isplatili (ova poslednja izjava je mandatorni deo takvog punomoćja i pred beogradskom policijom, ako hoćete, proslediću Vam njihov nalog po kome sam postupio lani, pa su mi tek nakon toga obećali da će mi platiti ono što oni smatraju da treba da primim na ime troškova odbrane, a od para do sada, naravski, ništa).
            Nemojte se ljutiti, ali ZAISTA, u kojoj ste Vi to zemlji sudija?

            U pogledu mnogih pitanja koje sam pokrenuo, ipak sam mišljenja da se sve to može svesti na nekoliko fundamentalnih problema. Kod nas se prečesto, prilikom normiranja nekog odnosa, zaboravi koja je pravna priroda instituta koji bi trebalo da je tim propisom uspostavljen, pa se sve izvrgne u sopstvenu suprotnost, kao da je ideju dao Dr. Jekyll, a zakone pisao Mr. Hyde.

            Takva je stvar i kod instituta obavezne odbrane i prava suda da procenjuje koliko vredi advokatski rad.
            Naime, kada bi naša pravna javnost samokritički priznala da se tu radi o nametanju branioca okrivljenom, u cilju stvaranja privida “poštenog suđenja”, što je sušta suprotnost ideje od koje je sve počelo – poštovanja svačijeg prava na pravično suđenje, koje ne sme da zavisi od boje kože, verosipovesti ili ekonomske snage okrivljenog, i problemi oko toga ko treba da plati tog nametnutog branioca postali bi lako rešivi.
            Zapravo, to se pitanje ne bi ni postavljalo: u Kini, tako sam čitao po žutoj štampi, svaki osuđeni na smrt plaća metak koji će mu zabiti u potiljak (doduše, kažu i da tamo jedu pse); kako smo mi na suprotnoj strani globusa, kod nas bi nametnutog branioca uvek trebalo da plaća onaj koji ga nameće (tzv. država) i to onoliko koliko državi vredi taj advokatski rad, ali bi onda nestalo i sve ove opsene da se čitava parada izvodi zbog okrivljenog…

            Sudije ne smeju mehanički da primenjuje zapisane norme, jer bi u tom slučaju sami sebe učinili izlišnim, a zamenili bi ih automati, na kojima bi pored presuda narod mogao da dobije i cigarete, slatkiše i gazirane sokove u konzervama. Quite handy.

  4. Navođenje slučajeva, koji nisu samo izuzeci, da se u mnogim sredinama ne isplaćuju ukupni iznosi odbrana po službenoj dužnosti, nameće pitanje, ko je to i zbog čega toliko privilegovan i kako se dolazi na listu “miljenika” koji će dobiti pare unapred za posao koji se možda neće ni uraditi? Po pitanju troškova suđenja, posebno veštačenja i izvršnih postupaka bi mogla da se otvori posebna debata, jer, tu je toliko šarolikosti, zloupotreba, improvizacija i direktnih povređivanja zakona da je više neizdrživo. Zamislite, recimo, nesavesni vozač polomi pešaka na trotoaru, ovaj jedva ostane živ, a sud presudi da dobije nematerijalne troškove i da on plati troškove suđenja osiguravajućoj kući osiguranika koji je dobio zatvorsku kaznu jer se uza sve i udaljio sa mesta nesreće, čime se grubo povređuje čl.155, st.1 ZPP. Ili, drugi primer, sudija u izvršnom postupku mimo tarifnika naknadno duplira troškove izvršenja, ugrađuje i sebe, čak mimo znanja Javnog izvršitelja, te laže Predsednika suda da je žalba prosleđena, koja iz zakonskih razloga zadržava postupak izvršenja, koju drži u fijoci 4 meseca, iako je rok za prosleđenje najviše 8 dana. Rečju, u pravosuđu je neophodno po svim elementima njegovog funkcionisanja najmanje 77 hirurških intervencija “gama” nožem, inače nam nema napretka ni za hiljaditi deo mm.

  5. Поштовани колега Мајићу,

    У адвокатској јавности су општепознати проблеми на које Ви у свом тексту указујете, везани за издатке по основу награде и накнаде трошкова за рад адвоката браниоца по службеној дужности.

    Међутим, овом приликом бих Вас замолио да нам одговорите, дате мишљење о томе, да ли је по Вама угрожено ефикасно паво на одбрану осумњиченог, односно окривљеног, ако се његовом, од стране поступајућег органа, постављеном браниоцу по службеној дужности, награда и накнада за одбрану исплати тек по окончању поступка?

    У том смислу, подсетио бих, да сви други актери кривичног поступка (првенствено мислим на поступајућег тужиоца) за време трајања поступка, од стране државе из чијег буџета и добијају плату, немају ових “проблема”.

    Дакле, имамо ситуацију да у кривичном поступку (који у нашем систему обично дуго траје) адвокат бранилац по службеној дужности, мора преузимати радње, трошити личне ресурсе (укључујући и време), пружити ефикасну одбрану (одбрану са пуно панжње и ангажовања) а да за све то није плаћен, односно евентуално ће бити плаћен у неком неизвесном времену по окончању поступка у износу који одреди поступајући орган уз обавезну процену да ли су све преузете радње биле нужне и потребне у конкретном кривичном поступку.

    Унапред захвалан…

    Адвокат Мијодраг Д. Иванић

    1. Poštovani,

      problem ove vrste se svakako može javiti. No, ako analiziramo propise (ZKP), doćićemo do na prvi pogled, možda neuobičajenog zaključka. Braniocu angažovanom po službenoj dužnosti unapred se iz budžeta isplaćuju troškovi koje je imao ali ne i naknada! Ona se ne isplaćuje iz budžeta! Nju je i kod službene odbrane dužno da plaća zastupano lice, u konkretnom slučaju okrivljeni (čl. 266 ZKP). Jedino u slučaju kada sud zaključi da bi plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bilo dovedeno u pitanje izdržavanje okrivljenog ili lica koja je on obavezan da izdržava, ovi troškovi isplatiće se iz budžetskih sredstava suda.

      Tako kaže zakon a praksa je i ovde napravila sopstvene devijacije. Na deo njih pokušao sam da ukažem u tekstu.

      S poštovanjem,
      MM

      1. Poštovani,
        ponovo sam pažljivo pročitala odredbe ZKP o troškovima postupka ( čl. 261 do čl 268) te sam uverenja da praksa nije napravila devijacije koje opisujete, iz prostog razloga što branioci po službenoj dužnosti brane samo okrivljene “kojima bi plaćanjem nagrade i nužnih izdataka bilo dovedeno u pitanje lično izdržavanje i lica koja su dužna da izdržavaju” pa su sudovi ispravno odlučivali da se NAGRADA postavljenom braniocu isplati iz budžetskih sredstava suda (čl. 266 ZKP)
        Okrivljeni kojima plaćanje nagrade i nužnih izdataka ne dovodi u pitanje egzistenciju ,ni ličnu, ni lica koja su u obavezi da izdržavaju, u praksi ANGAŽUJU SEBI VOLJNOG BRANIOCA PO PUNOMOĆI I SOPSTVENOM IZBORU ( u skladu sa ZKP), odnosno njih branioci po službenoj dužnosti i ne brane u krivičnim postupcima.
        Tako da nema nezakonitosti, devijacije i lošeg tumačenja ZKP kako Vi opisujete.Branioci po službenoj dužnosti isplaćivani su NAKON PRESUDJENJA ili čak i NAKON PRAVOSNAŽNOSTI PRESUDE, I NE UNAPRED, već posle višegodišnjeg kašnjenja i to 50% Tarife ,bez kamate i samo za “nužne” preduzete radnje u svrhu delotvorne i efikasne odbrane- na osnovu pravosnažne i izvršne odluke postupajućeg suda ( Rešenje o troškovima) u svakom konkretnom predmetu u skladu sa slobodnim sudijskim uverenjem i zakonom.

        S poštovanjem , adv Dragana Vukanić

        1. Poštovana,

          ne bih se mogao složiti sa konstatacijom da su svi branjenici koji sami ne angažuju branioca u situacijama u kojima zakon nalaže obaveznu odbranu, istovremeno i lica koja nemaju sredstava. Naravno, u određenom broju takvih slučajeva ovakva situacija će postojati, ali je to potrebno uvek jasno utvrditi, što se takođe prilično neozbiljno čini.

          S poštovanjem,
          MM

          1. Poštovani,
            praksa sudova u NS je da se o tome ko snosi troškove postupka i da li oni padaju na teret okrivljenog ili budžetskih sredstava suda, odlučuje prvo u samoj presudi u kojoj se rešava o glavnoj stvari, a nakon toga donese se i posebno Rešenje o troškovima postupka, gde se precizira iznos za isplatu za “nužne” radnje branioca po službenoj dužnosti koje su preduzete u postupku radi efikasne i delotvorne odbrane u postupku.Priznati iznos UMANJUJE SE ZA 50% u skladu sa podzakonskim aktom nadležnog ministra. Isplata iz budžetskih sredstava suda vrši se tek istekom roka od 60 dana od dana pravosnažnosti ovog Rešenja o troškovima.
            Rešenje o troškovima postupka je pravosnažna i izvršna odluka postupajućeg suda, koji je sve okolnosti vezane za plaćanje (pa i materijalni status okrivljenog) JASNO UTVRDIO U SVAKOM KONKRETNOM SLUČAJU u skladu sa odredbama ZKP na osnovu samog zakona, podzakonskog akta ministra i u skladu sa svojim slobodnim sudijskim uverenjem.Tako da se ne bih složila sa Vama da se to neozbiljno čini, jer ne možemo smatrati pravosnažne i izvršne odluke naših sudova i postupajućih sudija neozbiljnim.
            Meni je logična stvar da branjenik koji ima sredstava angažuje branioca po sopstvenom izboru (što se u praksi i dešava) a ne da ga po komplikovanom sistemu zastupa “dodeljeni branilac po službenoj dužnosti uz posredovanje suda” koga bi takodje na kraju morao platiti za slučaj da se utvrdi da ima sredstva za plaćanje svoje odbrane.Takva situacija nije životno realna.Ona se može u realnoj stvarnosti pojaviti kao izuzetak, a ne kao pravilo i po tome se razlikuje moje i Vaše vidjenje stvari.
            Vodjenje krivičnog postupka teško pogadja okrivljene i oni su veoma zainteresovani da svoju odbranu plate i izaberu sebi branioca- ako imaju sredstava.

            S poštovanjem , adv Dragana Vukanić

  6. Poštovani Mišo,

    iako je ovaj blog namenjen isključivo (ili prevashodno) pravnoj struci, verujem da nije naodmet napisati neki komentar koji ne dolazi od osobe iz struke. Pitanje kojim se bavite meni je vrlo aktuelno već par godina i lako ćete prepoznati primer. Naime Dejvid Kameron je sazvao referendum o ostanku/izlasku Ujedinjenog Kraljevstva iz EU. Referendum jeste obećao, ali ga ne bi sproveo sve dok mu agencije za istraživanje javnog mnjenja nisu dale jasan signal da će Yes pobediti. Danas tu grešku, tačnije rezultat te greške u proceni, znamo pod imenom Brexit. Potom su sledili izbori u SAD i Hilari je već spremila slavlje. Zaludna je bila sva halabuka protiv Trampa nakon izbora. On je pobedio, a omanule su (i to “debelo”) agencije za ispitivanje javnog mnjenja. Prekjuče je Tereza Mej želela da prevremnim izborima ojača svoju vladavinu (i vladavinu svoje partije, dakako). Dobila je minus 21 poslaničko mesto i veliku nestabilnost. Šta je zajedničko u ovom poslednjem primeru sa prethodna dva ? Uvek su agencije za ispitivanje javnog mnjenja omanule. I uvek su se NAPLATILE. Pazite, “debelo” su omanule i “debelo” su se naplatile, jer njihove usluge prate astronomske cifre. Je li to po zakonu? Jeste. Je li to fer ? Ne znam. Meni nije. I za kraj pitam se, a i pitam one koji čitaju ovaj sjajni blog koji vodite: Šta mislite, da ova plaćanja o kojima pišem idu iz privatnih džepova, ili iz kase privatnih firmi, da li bi bilo drugačije? Kada plaćaju partije, a to znači iz novac iz budžeta i od donatora, percepcija ispravnosti naknade za nečiju uslugu potpuno je drugačija od one koju imamo kao privatna lica, zar ne ?

  7. Poštovane kolege sudije i advokati,
    Od nečega da se živi mora, ali se u celoj ovoj raspravi pitam gde nam je entuzijazam, želja za pravdom i želja za argumentovanom borbom u sudnici i doprinosom pobede pravde.
    Mi imamo plate, sigurne, a skromne, dok advokatu zarada zavisi od toga koliko ima posla i koliko uspe da naplati. Dobar advokat, posvećen poslu i stručan, imaće klijenata i posla i biće dovoljno dobro plaćen da može sebi da priušti i neko zastupanje, odnosno odbranu pro bono.
    Ali, drugo je pitanje da li su svi dobri.
    Svako daje mišljenje sa svoje tačke gledišta i svoje pozicicije.
    Imajući u vidu da sam sudija u Prekršajnom sudu u Beogradu, advokati koji dolaze u ovaj sud, čast izuzecima, ne služe na čast svojoj profesiji.
    S druge strane, danas je u prostorijama u kojima radu Udruženje CHF Srbija, bio stručan sastanak sa advokatima i razmena mišljenja i iskustava u sporovima povodom stambenih kredita sa finansijskin derivatom u CHF.
    Odziv nije bio veliki, ali su to bili oni pravi ljudi, koji žele da nauče i da se uhvate u koštac sa, možda jednim od najsloženijih problema koje je pravosuđe ikada imalo. Njima nije bitna zarada već pravda.
    Kolege advokati, mislite o tome, a sve pozivam da čitaju stručne tekstove na sajtu http://www.chfsrbija.org.
    U početku je vrlo teško za razumevanje, ali mora se naučiti i razumeti, sudije koje treba da sude ovu materiju moraju čitati podneske, koji jesu opširni, ali samo tako se može shvatiti ova velika prevara i pljačka građana i doneti zakonita i pravična odluka. Sudije ove predmete shvataju površno, čekaju da im neko napravi “pelcere”, praksa je krenula pogrešnim smerom prema raskidu, sve to nije dobro.
    Edukacija je omanula, jer ako nemamo organizovanu edukaciju, moramo se sami edukovati i dobro poznavati materiju. A ovde nije u pitanju povreda odredbi ZOO, tu je povređen niz odrredbi drugih zakona. Čitati zakone i međunarodne propise koji su deo našeg pravnog sistema, zakon o zaštiti potrošača, Zakon o deviznom poslovanju, Zakon o tržištu kapitala… Banke su u računale na nerazumevanje materije. Nećemo im dozvoliti.
    Pozivam vas na sajt http://www.chfsrbija.org
    Treba shvatiti da su građani sa indeksiranim kreditima, sa ugrađenim finansijskim derivatom, mimo svoje volje i znanja uvučeni u finasijsko špekulativno poslovanje o čemu ništa ne znaju.
    Izvinjavam se za izlazak iz okvira teme. No, mislim da nam je dužnost da sprečimo da porodice sa decom i čak bolesnom decom zbog prevarnog ponašanja ostaju bez krova nad glavom, da najmanje sto hiljada građana živi u strpnji i neizvesnosti, što im se odražava direktno na zdravlje. Ima mnogo toga što je važnije od para.

    1. Odlično da se javio neko iz Prekršajnog suda u Beogradu.
      U jednom predmetu sam postupao u svojstvu voljnog branioca troje okrivljenih i uspeo sam sa odbranom, jer je nakon učinjenog prekršaja došlo do izmene materijalnog prava, pa je greškom zakonodavca nastala pravna praznina u odnosu na dela izvršena pre stupanja na snagu tog propisa koji se, budući da ponašanje okrivljenih više ne sankcioniše kao prekršaj, kao povoljniji primenjuje.
      To je bilo pre dve godine. Prvo sam na jedvite jade saznao da je u toj stvari uopšte presuđeno,
      jer odluka nikako nije stizala (odbranu sam dao pisanim podnescima, nisam “razvlačio pitu” radi zastare, to mi je nekako ružno).
      Zatim sam u samom Prekršajnom sudu, znajući za interesantnu praksu beogradskih organa, kad sam nekim drugim poslom bio u prestonici, pitao da li mi je potrebno specijalno punomoćje za naplatu troškova postupka – odgovorili su mi NE, ako već imam punomoćje da ta lica branim (logično, ko može više može i manje?).
      E, ali kada sam ispostavio troškovnik u ime okrivljenih, u kome sam samo zatražio da sud dosuđeni iznos isplati preko mog računa, postupajuća sudija je lepo sačekala da prođe godinu dana od pravnosnažnosti odluke u glavnoj stvari (a vi znate zašto), da bi zatim donela rešenje kojim odbija moj troškovnik, jer uz njega nisam dostavio specijalno punomoćje.
      Ne bih sada da odvlačim diskusiju u širinu, pišući o metodama kojima se služi Prvi osnovni sud da osujeti, ili makar oteža naplatu potraživanja po osnovu odbrana (bez obzira da li su voljne ili po službenoj dužnosti) – pitajte samo prvog advokata koga vidite, pa će vam reći.
      Kad smo već na tome ko služi na čast svojoj profesiji.

    2. Poštovana koleginice Maričić,
      Obaveštavam Vas da advokati ne rade samo jednu referadu, te iz tog razloga redovna edukacija, dobro poznavanje materije i čitanje opširnih podnesaka , zakonskih i podzakonskih tekstova je nešto što se podrazumeva u svakoj vrsti postupka gde zastupamo , bilo da se radi o parnici ili o krivici.
      Što se tiče entuzijazma i pravde, takodje Vas obaveštavam da živimo u siromašnom okruženju u kome je prosečna plata 46.000 dinara, a minimalna zarada oko 23.000 dinara, ima i nezaposlenih i socijalnih slučajeva, tako da naplata izvršenog rada ne zavisi samo od toga da li ste dobar advokat ili niste, već i od platežne sposobnosti stranaka koje vas angažuju.
      Što se tiče stava i mišljenja poštovanog kolege Majića da ex offo odbranu treba da plate sami okrivljeni, a ne budžet ,moje mišljenje je da takva ex offo odbrana i nema svrhu. Samom branjeniku je u tom slučaju logičniji izbor da angažuje advokata na osnovu punomoći, a ne da pristane na ex offo odbranu. Ukoliko bi stav kolege Majića bio prihvaćen u praksi, to bi značilo de facto ukidanje ex offo odbrane.
      Pravda za koju se i Vi lično toliko zalažete ,bila bi nedostupna siromašnim okrivljenim ( prezumpcija nevinosti još postoji).Ti okrivljeni takodje u velikoj većini imaju decu , porodicu i strepe nad svojom sudbinom.Mi branimo čoveka, ne branimo delo…
      Takodje Vas obaveštavam da bogati okrivljeni NE KORISTE EX OFFO ODBRANU.Oni oduvek angažuju advokata na osnovu punomoći i plaćaju svoju odbranu iz ličnih sredstava.De facto ukidanje ex offo odbrane pogodiće samo siromašne gradjane Srbije, oni neće biti u mogućnosti da plaćaju sopstvenu odbranu.
      Sa druge stane – advokati neće postupati u ex offo odbranama koje bi trebalo da plaćaju okrivljeni mimo svoje volje- iz prostog razloga jer je protivno Kodeksu profesionalne etike da sopstvenom branjeniku prouzrokujemo troškove koje ne želi i jasno nam saopšti da ih ne može ili neće snositi , a oni u pružanju efikasne i delotvorne odbrane moraju postojati . Čak i one procesne radnje koje sudovi nazivaju nužnim (pristup i odbrana na glavnom pretresu, prisustvo saslušanju okrivljenog u MUP ili tužilaštvu i plaćanje troškova veštačenja koje predloži tužilaštvo ili sud) – koštaju branjenika u takvoj situaciji.
      Kako će u opisanoj situaciji postupajući sud rešiti pitanje obavezne odbrane, očekujem da odgovori poštovani kolega Majić.
      Plaćanje ex offo odbrane okrivljenih nije pitanje zarade branioca, to je pre svega pitanje obezbedjivanja osnovnih ljudskih prava okrivljenih u krivičnom postupku, obezbedjivanja jednakosti pred zakonom ,dostupnosti pravde i pravičnog sudjenja.
      Uštede u budžetu ( slažem se sa Vama da pare nisu najvažnije) ne treba praviti na siromašnim i ugroženim kategorijama -jer se zbog visine zaprećene kazne za ex offo odbranu veliki broj branjenika nalazi u pritvoru i ne može da zaradi za svoju odbranu.

      1. Žao mi je što ranije nisam videla ove komentare. Vi koji postupate pred Prekršajnim sudom u Beogradu, svakako ste upoznati sa prekomernom opterećenošću suda. Raniji pravilnikom o naknadi troškova, članom 3.bilo je propisano da pravo na naknadu troškova ima okrivljeni, otuda je bilo legitimno zahtevanje specijalnog overenog punomoćja. Odbijajuće odluke je potvrđivao i Prekšajni apelacioni sud. Novim pravilnikom, ta je odredba izmenjena, to nije bilo baš skoro, a od tada se traži da postoji specijalno punomoćje, ali ne mora biti overeno, a takođe u praksi prema stavu Odeljenja sudske prakse, u slučajevima kad se isplata troškova odobrava na račun branioca, primerak rešenja se obavezno dostavlja i okrivljenom. Naravno da svaki okrivljeni ima pravo na odbranu, toga se držim, obavezno okrrivljene pitam, za razliku od koleginica i kkolega kojima je dovoljno što je to unapred konstatovano u zapisniku, pa okrivljeni potpiše da je upoznat sa tim pravom, iako u praksi o tome nije pitan. No, te nagrade su toliko visoke da niko ne bi mogao npr. čak ni za složene predmete kao što su carinski i budžetski, bezbednost hrane, protivpožarna zaštita, mogao platiti braniocu toliku nagradu. Žalim što moram da napišem da je iz tih razloga, većini advokata cilj da predmet ne bude meritorno rešen, već čine sve da ga dovedu do zastarelosti kako bi troško e naplatili uz budžeta suda. O tome čime se pojedini advokati služe u tom cilju, mnogo bi se moglo napisati, kao i o tome da je nekim advokatima hol suda i kancelarija, jer bukvalno love klijente i punomoćja sastavljaju ispred sudnice. Čast poštenim i savesnim advokatima.
        Naravno da svako radi da zaradi, to je potpuno legitimno, ali pojedinci nemaju meru.
        Meni kao malom sudiji potcenjenog suda, čast je i zadovoljstvo kad dođe advokat koji je upoznat s predmetom, koji je pročitao zakone i zna o čemu govori i koji, umesto advokatske legitimacije, ne nudi ličnu kartu. Takvima čestitam na znanju i trudu. Na žalost, više je onih koji šalju pripravnike, da, treba nešto da nauče, ali advokat ima 27 hiljada za ročište kome prisustvuje volonter koji nije plaćen, više je onih koji se čude zašto tražim da okrivljeni potpiše pisanu odbranu iako pisanu odbranu nisam ni dozvolila ni naložila, višs je onih koji pišu gomilu nepotrebnih podnesaka, da bi ih naplatili, a čak traže nagradu za radnje kojih nije ni bilo. Specifičnost u prekršajnom postupku je što polovina okrivljenih dolazi na osnovu naredbe za dovođenje izdate policiji, pa neki nisu obezbedili branioca. Čim se na zapisnik izjasni da želi da odbranu da uz stručnu pomoć branioca, ispitivanje se prekida. Kad dođs troškovnik, kod većine je i to ročište kome nisu ni prisustvovali. Uostalom, broj angažovanja branilaca u prekršajnim postupcima je četiri do pet puta veći od kad je stpila tarifa iz 2012. godine sa ovako visokim nagradama. Donosioci tarife smatraju da je prekršajni postupak toliko složen i da zaprećene kazne opravdavaju tako visoku tarifu. No, to nije prepoznato kad je koeficijent za zaradu sudija u pitanju.
        Poštovanje advokatskoj profesiji i advokatima koji savesno i zakonito rade. Hvala na čitanju.

        1. Postovana sudija,
          dacu Vam jedan osvrt na ono sto vide advokati koji zastupaju svoje branjenike pred Prekrsajnim sudom u Beogradu.
          Primetio sam da sud donosi resenja o pokretanju postupka iako nisu ispunjeni uslovi za isto, zahtev za pok postupka vrlo cesto nema sve zakonom propisane elemente. Na primedbe koje se iznesu, sud ne stavlja resenje o pokretanju van snage, cesto ni ne postupi po primedbi i ne dostavlja zahtev podnosiocu na dopunu.
          Cekanje ispred sudnice…veliko nepostovanje vlada prema advokatima i ne postuju se zakazani termini, a veliki broj sudija kada vidi advokata, kao da mu je licno necastivi usao u sudnicu.
          Tog trenutka rusi se koncepcija koja se uobicajeno primenjuje prema okrivljenom – Sta ste uradili? Ima izuzetaka…ne puno….
          Reci cu Vam da sam do sada izvukao zakljucke o vecima Prekrsajnog apelacionog suda i zbog velikog poverenja koje imam, nikako ne zelim da mi predmet u kome zastupam ode na apelaciju. Takodje, odzvanja mi u usima termin antidatiranje, ne znam zasto, sigurno uticaj promaje…
          Znate li da sudije salju Milanu Marinovicu resenja o troskovima na uvid i odobrenje pre nego ih dostave braniocu i okrivljenom. Jos je gore sto sudije nije sramota da mi kazu da zbog toga kasni resenje…
          Ovo je samo mali deo utiska…
          Srdacan pozdrav

  8. Poštovani kolega Majić!
    Otvorili ste jedan set vrlo ozbiljnih pitanja u kojima ima čitav niz zloupotreba, samovolje i naravno nezakonitosti. Kako kod sudova, tako i kod tužilaštava. Naime, a govorim o praksi na području Višeg suda u Sremskoj Mitrovici. Najčešće branioce po službenoj dužnosti određuje tužilaštvo. Kada se istraga završi, oni odbijaju rešenjem plaćanje nagrade advokata, a ako ima troškova to rešenjem usvoje, a za nagradu ukazuju da sud to treba da plati iako predmet uopšte nije došao do suda. Plaćanje kasni mesecima i mesecima. Uzgred treba napomenuti da su ti troškovi u npr. dvogodišnjim istragama do 10.000,00 dinara.
    E onda na žalbu advokata sud dosuđuje nagradu po kreterijumima koje ste već opisali, a koji znaju biti toliko neprihvatljivi da izazivaju kiselost u ustima. Npr. za lice koje je provelo 21 dan u pritvoru potraživana je nagrada za tri posete u pritovoru za to vreme, sud dosuđuje nagradu za samo jednu posetu uz obrazloženje da je jedna poseta pritvorenom licu sasvim dovoljna obzirom da je pritvor trajao manje od mesec dana.
    Kada bih vam pisao o pokušaju suda u Staroj Pazovi da nakon promene nadležnosti sa Višeg na osnovni sud u kojem se suđenje nastavlja po istoj optužnici (bila tri dela, pa kada je prvo “otpalo” nadležnost prešla u osnovni sud), dosudi samo ono što se desilo pred tim sudom, sa obrazloženjem da je sve što se dešavalo pred višim sudom trebalo potraživati od tog suda, onda više komentara ne treba.
    Poštujućii vaše vreme na kraju želim da izrazim slaganje sa stavom da sud ne može da ceni što je to advokat trebalo da radi odn. šta je bilo nužno, a šta ne, jer to sud nikada ne može znati. Istovremno se ne slažem sa konstatacijom da se honorari isplaćuju unapred u enormnim količinama, jer to koliko vidim nigde nije slučaj sem možda u Beogradu.
    Molimo bih vaš komentar na moj komentar
    Hvala unapred!
    Adv. Dragan Đurić

  9. Ja ću dodati da je za mene spornija odluka VSS o roku isplate od 60 dana za troškove koji padaju na teret budzeta, (advokati, veštaci i sl.). Čini da nije u skladu sa zakonom. ZKP ne poznaje ni u jednoj varijanti rok od 60 dana.

    Po zakonu o sudskim taksama branioci po službenoj dužnosti ne plaćaju takse za kopiranje, čisto preciznosti radi, a po ovom pitanju, iako je zakon nedvosmislen, svaki sud i sudija postupa kako hoće.

    Na nivou osnovnih sudova nemoguće je, u svakom predmetu gde je odbrana obavezna, a obavezna je u najmanje polovini predmeta (jer tužioci idu neosnovano na težu kvalifikaciju da bi sprečili zastarelost koja preti jer im istražne radnje i istrage traju 200 godina) svaki cas donositi rešenja o troškovima. Na kraju dugogodišnjeg postupka, gde je postupalo nekoliko sudija, niko više ne bi mogao da izračuna troškove. Na nivou viših sudova je i manji broj predmeta i veći broj izabranih branilaca. Osnovni sudovi uglavnom sude “golotinji”

    Inače, lično mislim da sudija nije ovlašćen da ceni nužnost neke preduzete radnje, bar ne dok zakon ne postavi jasne kriterijume. Sa druge strane šta raditi sa zahtevom branioca po službenoj dužnosti da mu se isplati nagrada za 36 poseta okrivljenom u zatvoru ili pritvoru, u postupku koji je trajao 2-3 meseca, za delo za koje nadležan osnovni sud i koje nesporno ne zahteva svakodnevne konsultacije za odbranu.

  10. Osnovni problem je nekolegijalnost advokata i sudija i to je ono sto Srbiju, uz cinjenicu da je advokatura postala socijalna kategorija, odnosno nuznost a ne izbor, cini specificnom. Nigde u svetu sudstvo ne cuva drzavu od advokata, vec stiti ekonomske i druge interese advokatske profesije, zbog njenog znacaja za drzavu. Problem je i to sto kod nas odbrane po sl. duznosti predstavljaju izvor prihoda ne samo pocetnika vec i ostvarenih advokata, dok sa druge strane naplata troskova zastupanja od strane fizickih lica nije tako izvesna kao u drugim drzavama. U takvim okolnostima, slazem se, svi imaju stetu-i drzava i advokati. Da u Srbiji postoji eksluzivnost profesije, ne bi bio ni problem da sluzbena odbrana bude i pro bono, jer bi se ista kompenzovala zasluzenim nagradama prema drugim klijentima. Po meni je koren problema u identifikaciji advokata i taksista( cak i po broju), i od strane drzave i od strane sudija koji sebe percipiraju kao drzavne sluzbenike, a ovo je samo posledica. Da se sudije biraju iz advokature, umesto suprotno, itekako bi imali drugacije glediste. Inace, u toku karijere sam imao samo jednu sl. odbranu, pa mozda i nisam najrelevantniji za ocenu ovog problema, a nagrada mi je isplacena iz sredstava koje je drzavi uplatio okrivljeni, sest meseci nakon sto je ta sredstva okrivljeni uplatio. Nakon toga nisam prihvatio ni jednu odbranu.

  11. Postovani sudija Majic,

    Veoma me je obradovao ovaj vas tekst jer sam upravo sve ove argumente iznela u svojoj zalbi na resenje o troskovima krivicnog postupka.

    Ne samo da ZKP ne poznaje pojam ” nuzni troskovi odbrane” , vec je nejasno na osnovu kog kriterijuma sudija u konkretnom slucaju procenjuje ” nuznost ”

    Istakla bih kao posebno pitanje troskova na ime nagrade braniocu za posete pritvorenom licu. Ako je u toku trajanja pritvora branilac posetio pritvoreno lice 50 puta i za svaku posetu pribavio saglasnost sudije za predhodni postupak, na osnovu cega sudija, koji kasnije odlucuje o troskovima postupka, za koji se pokazalo da je vodjen bez osnova, moze odluciti da je radi pripreme odbrane bilo dovoljno 5, 10 ili 20 poseta …, a za ostale posete odbiti pravo na nadoknadu troskova uz ocenu da nisu bile nuzne za pripremu odbrane? Ovo pogotovu kada se ima u vidu da je pritvor mera za obezbedjenje prisustva okrivljenog i nesmetano vodjenje postupka pa se pritvorom ne sme ograniciti pravo pritvorenog na pripremu odbrane i komunikaciju sa braniocem u tu svrhu.

    Mozete li pojasniti kojim zakonskim propisima ce sudovi braniti svoje odluke o odbijanju dela troskova na ime nagrade advokatu za obavljene radnje u postupku, primenjujuci misljenje Apelacionog suda kije ste izneli.

    Svetlana Vukajlovic

    1. Poštovana,

      u tekstu sam već objasnio da ovakvo shvatanje smatram pogrešnim. Ne znam za zajkonske propise koji omogućavaju ovakvo “korigovanje” naknade. Pretpostavljam da se u ovakvim slučajevima sudovi pozivaju na procenu opravdanosti ovako nastalih troškova.

      S poštovanjem,
      MM

  12. Poštovani sudija Majiću,
    Vi ste u pravu kaa govorite o odredbama člana 265 i 266 ZKP.Ali ZKP ne predviđa ni isplatu nagrade veštacima “unapred”. Naravno da se ova nagrada u praksi isplaćuje iz budžetskih sredstava a kasnije se okrivljeni obavezuje ili ne obavezuje da plati ove troškove , ali se mora primetiti da se u ZKP-u nagrada veštačku i braniocu po službenoj dužnosti tretiraju na isti način.

    1. U pravu ste.Shodno tumačenju gospodina Majića- nI veštacima ni stručnim saradnicima se “unapred” ne može isplatiti ni naknada troškova,a kamoli nagrada iz budžeta!!!
      Njih kao troškove postupka plaća lično okrivljeni po istom sistemu kao i branioca čl. 264 st 1 ZKP u vezi čl 261 st tač, 7.ZKP U odluci o troškovima sud može osloboditi okr. plaćanja troškova veštačenja zbog istih okolnosti zbog kojih ga oslobadja plaćanja obaveze postavljenog branioca čl. 264 st 3 ZKPi čl.i 266ZKP.
      Takodje za slučaj iz člana 265 st 1 ZKP (oslobadjajuća ,odbijajuća, obustava) kada nagrada veštaka i stručnog saradnika pada na teret budžetskih sredstava po tumačenju kolege Majića i troškove veštačenja sud plaća okrivljenom, a ne veštaku, pošto je okrivljeni već po ZKP podrazumevano i te troškove platio i sud u vezi troškova postupka komunicira samo sa okrivljenim – ne sa braniocima,veštacima i stručnim saradnicima Oni su trošak postupka koje prevashodno podrazumevano plaća okrivljeni, i onda sud okrivljenom ( a ne braniocima i veštacima) te troškove regresira -za slučaj iz člana 265 st1 ZKP ili ako bi njihovim plaćanjem ugrozio izdržavanje svoje…..Zašto bi sud po tumačenju kolege Majića za slučaj osudjujuće presude uopšte obavezivao okrivljenog da plati postavljenom braniocu ili veštaku ? Kolega Majić kaže da je to već plaćeno od strane okrivljenog, možda samo da se utvrdi da budžet nije ništa dužan da plati okrivljenom po osnovu rada postavljenih veštaka i advokata, jer se naknada za njihov rad podrazumevano od budžetskih sredstava isplaćuje isključivo okrivljenom za slučaj oslobadjajuće , odbijajuće pr. ili obustave postupka?
      Nije mi jasno kako bi sud u vezi plaćanja komunicirao sa okr. kome se sudi u odsustvu, ne piše nigde..
      Stav kolege Majića u vezi NAČINA I KOME se plaćaju troškova kr, postupka na ime izvršenog rada postavljenih branilaca i veštak je potpuno pravno pogrešan
      i ishodovao bi mnogo veće budžetske troškove, jer bi tužbi za naknadu štete protiv Republike Srbije od strane veštaka i advokata bilo mnogo i.
      Ili bi veštaci i branioci odlučili da pod tim uslovima uopšte i ne postupaju kao postavljeni branioci i veštaci u krivičnim postupcima( razrešen iz opravdanih razloga član 76 st 3 ZKP – ) pa bi se krivični postupci mogli održavati jedino u situacijama kada okrivljeni izabere branioca po punomoći i predloži veštačenje i plati ga iz ličnih sredstava….

      A sada moje vidjenje stvari ,
      shodno ZKP , ali i gradjanskom pravu (jer o obligaciji se radi):
      Branioci su u malo boljem položaju u odnosu na veštake.Oni po čl. 265 st 5 ZKP mogu u parničnom postupku tužiti Republiku Srbiju .
      U dilemi sam kako okrivljeni dokazuje da je platio branioce i veštake?Da li mu treba neka uplatnica, pismena priznanica i slično, ili se okrivljenom veruje na reč čim mu se iz budžetskih sredstava isplaćuju pare za rad veštaka i branioca po sili zakona?
      Ja i pored toga što sam više puta pročitala čl. 261 do 268 ZKP nisam uspela da pronadjem gde piše da se troškovi postupka iz budžeta isplaćuju isključivo okrivljenom? Svuda piše: isplatiće se…ne piše ni okrivljenom ni braniocu, ni veštaku, pa je onda logičnije da se troškovi iz budžeta isplaćuju prvenstveno braniocu i veštaku za njihov rad ,a okrivljenom samo ako DOKAŽE da je iste troškove već platio (tzv regresni zahtev), inače bi se radilo o sasvim neosnovanim isplatama.
      I još nešto- obaveza za plaćanje dospeva za okrivljenog tek za slučaj da bude oglašen krivim (čl.264 st 1).
      Pošto prezumpcija nevinosti postoji ovo znači da se po ZKP pretpostavlja da do presudjenja okrivljeni i nije ništa dužan platiti ni veštacima ni postavljenom braniocu, te da nije platio…
      I pošto uslove za održavanje sudjenja obezbedjuje budžet, a ne veštaci i postavljeni branioci preko svog besplatnog rada, budžet prvo isplaćuje lica koja je sud postavio u svrhu obezbedjivanja zakonskih uslova za održavanje krivičnog postupka (veštake i postavljene branioce), a te troškove ( utvrdjene osudjujućom presudom) kasnije naplaćuje regresnim zahtevom od okrivljenog ili ga oslobadja plaćanja istih i oni padaju na teret budžetskih sredstava
      Podrazumeva se da budžet tj sud ne može čak ni za slučaj osudjujuće presude od okrivljenog regresno potraživati i naplatiti troškove koje NIJE VEĆ ISPLATIO veštacima i braniocima, jer ih nije ni imao.
      Odnosno, da bi sud osudjujućom presudom obavezao okrivljenog da veštacima i postavljenim braniocima isplati troškove MORA IH BRANIOCIMA I VEŠTACIMA U CELOSTI PRE TOGA ISPLATITI.
      A o rokovima u kojima sud iz budžetskih sredstava isplaćuje postavljenim braniocima honorare ne bih….
      Izvinjavam se što sam bila preopširna, pišući prethodne komentare pisla sam sa stanovišta ljudskih prava okrivljenih u krivičnim postupcima, a ovaj komentar sa stanovišta obligacije na relaciji-sud -okrivljeni-veštak ili postavljeni branilac u krivičnom postupku

      1. PS radi se o nagradi stučnom savetniku (čl. 261 st 2 tačka 7), a ne stručnom saradniku, izvinjavam se zbog greške u kucanju u prethodnom komentaru

        1. Opet ispravka, kucam na brzinu, a kolega Majić me zbunio svojom tezom da okrivljeni lično i neposredno , a pre osudjujuće presude i uprkos prezumpciji nevinosti plaća postavljene veštake i branioce , a ne sud iz budžetskih sredstava
          Tako umesto:
          “Odnosno da bi sud osudjujućom presudom obavezao okrivljenog da veštacima i postavljenim braniocima isplati troškove MORA IH PRE TOGA BRANIOCIMAI VEŠTACIMA U CELOSTI PRE TOGA ISPLATITI
          teba:
          “Odnosno da bi sud osudjujućom presudom obavezao okrivljenog da je dužan da (budžetskim sredsvima suda)naknadi troškove krivičnog postupka na ime isplaćene nagrade postavljenom veštaku i braniocu po sl. dužnosti, (koje privremeno snosi budžet da bi se krivični postupak po zakonu odvijao) mora ih taj isti budžet tj sud PRETHODNO PLATITI veštacima i braniocima po sl. dužn. U CELOSTI , jer sve dok troškovi nisu plaćeni, oni se ne mogu regresno ni potraživati)”

          Takodje bih napomenula da u čl. 264 st 1 piše da je okrivljeni dužan da naknadi troškove, ali ne piše kome i kom roku, pogotovo ne piše da plaća lično i neposredno veštaku i braniocu kako kolega Majić navodi.

          Logično je da veštaci i advokati nisu sami sebi trošak.
          Logično je da je veštake i branioce po sl dužnosti sud prethodno zbog prezumpcije nevinosti VEĆ ISPLATIO, te svoje već plaćene troškove može regresno potraživati od osudjenog na taj naćin što će platežno sposobnog okrivljenog koji po čl 264 i 266 ZKP nije oslobodjen plaćanja – obavezati da ih uplati u budžet po osnovu osudjujuće presude.

          1. Poštovana,

            puno ste toga naveli, pa neću biti u mogućnosti da se na sve navedeno osvrnem. Međutim, ne verujem da ste bilo gde videli da sam tvrdio da postoji obaveza okrivljenog da plaća postavljene veštake pre konačne odluke o tome.

            Iako je i kod veštaka, kao i kod branilaca, pitanje isplate nagrade ostavljeno za konačnu odluku o troškovima (nagrade se ni ovde shodno čl. 261. st. 4 ZKP ne isplaćuju unapred iz sredstava organa postupka (iako se to u praksi gotovo po pravilu čini), postoji razlika u položaju branilaca i veštaka.

            Reč je o odredbi čl. 266. ZKP koja uvek, zahteva da nagradu i nužne izdatke zastupnika, plati zastupano lice. Jedini izuzetak od tog pravila je onaj kada je konačnom odlukom suda rešeno da ovi tropškovi padnu na teret budžeta.

            Još jednom želim da istaknem da u tekstu nisam iznosio sopstvene zakonske predloge, niti sam se određivao u pogeldu toga da li su postojeća rešenja opravdana ili ne. Samo sam pokušao da ukažem da se ni u ovoj oblasti zakon ne primenjuje onako kako glasi, što po mom mišljenju dovodi i do daljih devijacija. Jednu od njih predstavlja i shvatanje prema kojem je sud ovlašten da ceni celishodnost preduzete radnje branioca i da u skaldu sa sopstvenom procenom koriguje iznos naknade.

            S poštovanjem,
            MM

  13. Poštovani kolega Majiću,
    Po mom mišljenju u ZKP ne postoji razlika izmedju branioca po službenoj dužnosti i veštaka u pogledu načina i rokova plaćanja iz budžetskih sredstava-njihov položaj je po zakonu isti (mada se slažem sa Vama da Vi o položaju veštaka niste ni govorili), a u praksi su favorizovani veštaci u pogledu plaćanja iz budžeta.
    Član 266 ZKP na koji se pozivate i u kome piše da je ZASTUPANOI LICE dužno da plati nagradu i nužne izdatke branioca odnosi se na IZABRANOG BRANIOCA, a ne branioca po službenoj dužnosti koji se plaća prevashodno iz budžetskih sredstava.
    Da se o izabranom braniocu radi ukazuje i termin koji zakon koristi jer okr. ne naziva branjenikom, okr. i slično već ZASTUPANIM LICEM ( izabrani branilac zastupa po punomoći). U samom zakonu nigde se više ne pojavljuje termin zastupani. Osim toga to” zastupano lice ” po članu 266 takodje je dužno da plati punomoćnika oštećenog,oštećenog kao tužioca ili privatnog tužioca.
    To zastupano lice dužno je da plati nagradu i nužne izdatke svog izabranog branioca i ostalih nazvaću ih privatnih pozicija kada se advokat privatno angažuje.
    U ovom članu 266 ZKP zakonodavac je hteo da istakne i obavezu branjenika kada je u položaju zastupanog lica da je dužno da plati svog angažovanog branioca, jer i ti izdaci spadaju u troškove postupka.
    Dodala bih da kada je okrivljeni u položaju “zastupanog lica” plaća svog advokata 100% tarife, kao i budžet za slučaj osudjujuće/ okrivljujuće presude.
    Kada okr i budžet koriste branioca po službenoj dužnosti plaćaju ga na koncu 50% tarife zavisi od toga na čiji teret padnu ovi troškovi.
    Tako da dužnost zastupanog lica nije ista, kao dužnost okrivljenog kome je branilac po službenoj dužnosti suštinski nametnut(da bi se obezbedili uslovi za vodjenje postupka), objašnjavao je i S. Kovačević na tu temu….

    1. Opet greška u kucanju, ispravljam,
      budžet plaća izabranog branioca tj zastupnika zastupanom licu za slučaj oslobadjajuće/ odbijajuće presude po član 265 ZKP ,odnosno nadoknadjuje zastupanom licu (ako ima dokaz da je platio) na ime naknade i nagrade zastupnika (tj izabranog branioca) i punomoćnika (opet privatno angažovanje) i veštaka i stručnog savetnika ( i oni se mogu privatno platiti i angažovati) u krivičnom postupku 100% tarife.
      U ovom delu člana 265 ZKP nema termina branilac po službenoj dužnosti,već samo branilac iz razloga što je branilac po službenoj dužnosti pre toga isplaćen iz budžetskih sredstava, pa za slučaj oslobadjajuće/oddbijajuće presude regresnog zahteva za naknadu i nagradu advokata-branioca. po službenoj dužnosti nema jer ih ni okrivljeni nije imao, pošto ZKP pretpostavlja da je isti po logici stvari već isplaćen iz budžetskih sredstava, a ne od okrivljenog. Okrivljeni za slučaj odbrane po sl. dužnosti nije u položaju “zastupanog lica” i nema dužnosti zastupanog lica na ime plaćanja nagrade braniocu.
      Mislim da ste pomešali stvari.Plaćanje je obligacija i odredbe ZKP o troškovima postupka treba tumačiti u skladu sa odredbama obligacionog prava, jer će u protivnom parnični sudovi biti zatrpani zahtevima za naknadu štete protiv Republike Srbije i okrivljenih i postavljenih branilaca, nešto slično kao kod neosnovanih pritvora .Tumačenje krivičnih sudova u vezi nagrade branilaca po službenoj dužnosti (ne po ZKP i u skladu sa ZOO – već zbog tzv “budžetske uštede” na štetu branilaca po službenoj dužnosti i okrivljenih koji još nisu pravosnažno osudjeni) je neosnovano nametanje obligacije okrivljenom za branioca koga nije sam angažovao, a pre nego što je zvanično oglašen krivim.
      Molim Vas da razmislite i o tome.
      S poštovanjem, adv D. Vukanić

    2. Poštovana,

      nisam siguran da bi se moglo primeniti tumačenje koje sugerišete. Odnosno, mislim da bi bilo pogrešno. Razlika u terminu zastupano lice /branjenik na koju ukazujete, ovde se, ako pogledate odredbu, prevenstveno pojavljuje zbog potrebe obuhvatanja ovim pojmom različitih vrsta “zastupnika” (branioca, punomoćnika). Pored toga, ako analizirate drugu rečenicu ovog člana, videćete da samo u ovom slučaju isplatu nagrade i nužnih izdataka postavljenog branioca, zakonodavac prebacuje na budžetska sredstva suda. U ostalim slučajevima dakle, zastupano lice, a konačno i ovi troškovi, padaju na budežt ili okrivljenog u zavisnosti od ishoda postupka.

      Naposletku, još jednom… Nisam u tekstu komentarisao da li je ovako zakonodavno rešenje dobro ili nije. Samo sam naveo da zakon govori nešto što se ne primenjuje ali i da sudije same dodaju još jedno tumačenje koje se nikako ne može uklopiti u zakon.

      S poštovanjem,
      MM

  14. Поштовани судија,
    пре свега желим да Вам се у своје, а верујем и у име многих других колега који се, као и ја, налазе на почетку правосудне каријере, искрено захвалим на Вашем несебичном залагању да проширите видике кривичноправне струке, делећи са пратиоцима блога своје енциклопедијско знање и непроцењиво искуство.
    У вези са изнетом темом, поменуо бих пример са којим сам се пре неколико година сусрео, током приправничке праксе у јавном тужилаштву, а који ме је умногоме навео на размишљање о проблематици оправданости исказаних трошкова адвоката и то не само постављених по службеној дужности него и ангажованих, односно права (или дужности) органа поступка да се у ово питање упушта. Наиме, у датом случају се радило о саобраћајној незгоди, квалификованој као кривично дело из члана 297 став 2 у вези 289 став 1 КЗ. Наследници првог наследног реда иза пок. оштећеног (укупно њих пет) су, у својству оштећених, ангажовали пуномоћника из реда адвоката, сваки посебним пуномоћјем истом адвокату. Без упуштања у питање генералне оправданости признавања процесног својства оштећених члановима породице настрадалог лица, који би били оштећени евентуално претрпљеним душевним болом који не потпада под објект заштите кривичног дела у питању, указаћу да је њихов пуномоћник, који је уредно присуствовао сваком рочишту почев од истраге прего припремног рочишта и главног претреса, у том поступку имао улогу равну украсном фикусу, нека ми буде опроштено на грубом поређењу, али дотични заиста, осим вршења увида у списе и фотокопирања истих, није предузео нити једну радњу која би на било који начин макар и теоријски могла утицати на исход поступка, није предложио ни један доказ, поставио питање, или ишта слично. Међутим, пред крај главног претреса (који се, што услед спорних чињеничних околности, што услед тактике одбране прилично одужио), одбрана предложи закључење споразума о признању кривичног дела. Тужилац прихвати предлог, усагласе се о (скоро) свим битним елементима – и ту на сцену ступа пуномоћник оштећених, који својим властодавцима подноси трошковник, исказујући “трошкове” појединачно за свих пет заступаних лица, у укупном износу од невероватних 1.900.000,00 (милион и деветсто хиљада) динара, што вишеструко превазилази збир свих осталих (реалних) трошкова предметног кривичног поступка. Обзиром да, сходно одредби члана 264 став 4 ЗКП, суд није овлашћен да окривљеног који је оглашен кривим ослободи од дужности да накнади трошкове оштећеног, у које спада и награда његовог пуномоћника, а финансијски капацитети окривљеног, у датом случају, нису омогућавали подмиривање ни дела преосталих судских трошкова а камо ли овог астрономског износа, пуномоћник оштећених се великодушно понудио да одустане од исказаног трошковника уколико му окривљени, пре тога, на руке исплати (само) половину потраживаног износа. Не треба наглашавати да је ово представљало разлог одустанка окривљеног од закључења споразума, те је предметни поступак настављен, а о даљем његовом исходу немам сазнања.
    Елем, мислим да би горња ситуација одсликавала пример ако не злоупотребе – оно бар нелојалног поступања адвоката у поступку те да би у датом и сличним случајевима било оправдано екстензивно тумачење процесних одредби о нужним издацима, где би овом цензуром ваљало обухватити и оправданост предузетих процесних радњи од стране адвоката, док би са преосталим делом исказаног трошковника исти био упућен на одредбу члана 266 ЗКП, без потоњег сваљивања оваквих трошкова на осумњиченог. А где је граница нужних издатака – мислим да би спадало под оцену судије.
    У нади да нисам зашао ван граница постављене теме, Александар Павловић

    1. Poštovani, mladi kolega,
      za konkretno krivično delo predvidjena je kazna zatvora od 2 do 12 godina i nastupila je smrt lica.
      Naslednici I naslednog reda su bračni drug i deca, preminulog i oni JESU oštećeni k.d.
      Procesne radnje koje je advokat u svojstvu punomoćnika oštećenih preduzimao u smislu prisustva i zastupanja na pripremnom ročištu i g.p JESU I NUŽNE I NEOPHODNE, pa ih sud kod računanja naknade adv mora priznati u celosti i u praksi ih i priznaje.
      Punomoćnika oštećenog plaćaju oštećeni u smislu člana 266 ZKP, ali će okrivljeni u smislu člana 264 st 1 ZKP biti dužan da im naknadi troškove postupka, jednog dana kada ga sud oglasi krivim.
      Pošto se o ozbiljnom k.d radi, ozbiljna je i nagrada advokatu, ozbiljan je i trošak koji imaju oštećeni kao zastupana lica kada angažujuju punomoćnika i plaćaju ga u smislu člana 266 ZKP u krivičnom postupku. Nagrada se obračunava 100% tarife jer advokat radi po punomoći. Za zastupanje više stranaka naplaćuje se 50% uvećanja po tarifi.
      Ne smatram da se u konkretnom slučaju radi o zloupotrebi advokata, mislim da sami oštećeni nisu bili saglasni sa sporazumom,a ni sa umanjenjem novčane obaveze okrivljenog prema njima samima-oštećenim zastupanim licima (ja ih razumem i razumem njihovu odluku da se sporazum ne zaključi), Tako da advokat koji je postupao kao punomoćnik oštećenih ,zbog neslaganja samih zastupanih lica da se sporazum zaključi pod uslovima kako je to odgovaralo tužilaštvu i okrivljenom, na isti sporazum nije pristao,a ne iz razloga kako ste Vi to razumeli.
      Oštećene u ovom konkretnom slučaju posledica kd. (smrt njima bliskog lica) mnogo više pogadja nego što finansijske kapacitete okrivljenog pogadja plaćanje troškova krivičnog postupka koji je vodjen protiv njega i to za kd. za koje je zaprećena kazna od 2 do 12 godina zatvora.
      A u vezi potonjeg svaljivanja ovih troškova na okrivljenog, ZKP je jasan:. pročitajte Član 264 st 1 i član 261 st 2 tačka 7 u vezi člana 266 ZKP . Kad sud okrivljenog oglasi krivim izreći će u presudi da je dužan da naknadi troškove postupka
      P.S. Ja imam utisak da kolega koji je u konkretnom slučaju zastupao oštećene ipak nije bio samio”ukrasni fikus” 🙂

      S poštovanjem adv D.Vukanić

      1. Уважена колегинице Вуканић,
        пре свега да Вам се захвалим на издвојеном времену.
        Сигуран сам да знате да сагласност оштећеног није предвиђена као услов закључења споразума о признању кривичног дела, па тако не може бити речи о “одлуци оштећених да се споразум не закључи”. Међутим, споразум о трошковима кривичног поступка јесте битан услов. С тим у вези, у датом случају су се спорним (са становишта постизања споразума) исказали трошкови на име накнаде и награде пуномоћника оштећених, као саставни чинилац трошкова кривичног поступка. Дакле ту се није радило о трошковима који би a priori постојали на страни оштећених (исти нису поставили ни имовинскоправни захтев), него о трошковима које је исказао њихов пуномоћник, на име сопствене награде. Ово наводим као одговор на Вашу опаску о наводном “неслагању оштећених са умањењем новчане обавезе окривљеног према њима самима”. Шта више, исти пуномоћник је, како сам раније навео, у своје име и за свој рачун понудио окривљеном неку врсту нагодбе, да не кажем вансудског поравнања, да му исплати половину потраживаних трошкова на руке (њему као адвокату а не оштећенима), како би он заузрат одустао од трошковника претходно поднетог суду и тиме растеретио укупну суму трошкова кривичног поступка.
        Најзад, претпостављам да је Ваше позивање на одредбу члана 261 став 2 тачка 7 ЗКП представљало лапсус, обзиром да иста говори о трошковима оштећеног као тужиоца.
        С поштовањем, Александар Павловић.

        1. Poštovani mladi kolega,
          pravilno ste uočili i na tome Vam se zahvaljujem, da sam se pogrešno pozvala na odredbu člana 261 stav 2 tačka 7, ZKP a trebalo je na član 261 tačka 7 stav 8. ( nagrada i nužni izdaci punomoćnika oštećenog)
          Ako je sporazum o troškovima krivičnog postupka bitan uslov za zaključenje sporazuma o priznanju krivičnog dela,logički proizilazi da bez dogovora o troškovima ( uključujući i iznos na ime nagrade punomoćnika oštećenih ) nema sporazuma o priznanju k.d.
          Nagradu punomoćniku oštećenih dužna su da plate zastupana lica prema čl. 266 ZKP (obrazložio detaljno poštovani sudija Majić). Tako da kolega koji je zastupao oštećene ( u tudje ime i za tudj račun) nije mogao bez pristanka oštećenih oprostiti ovaj trošak okrivljenom a kasnije ga naplatiti od tih istih oštećenih, jer bi to bilo kršenje adv etike.
          Što se tiče imovinsko-pravnog zahteva njega će oštećeni ostvarivati u parnici protiv okrivljenog i to nije povezano sa plaćanjem troškova krivičnog postupka.
          S poštovanjem, adv, D Vukanić

          1. Izgleda da mi kucanje brojki ovih dana baš i ne ide od ruke.Radi se , kako ste Vi pravilno uočili o odredbi člana 261 st 2 tačka 8 ZKP ( nagrada i nužni izdaci punomoćnika oštećenog).

            S poštovanjem, adv D. Vukanić

  15. Poštovani,

    S jedne strane mi je razumljiv stav suda kada vrši, doduše mimo zakona, ocenu nužnosti i neophodnosti radnji branioca u postupku. Naime, svojevremeno sam postupao u predmetu pred Okružnim sudom u Prokuplju, u kojem je branilac posećivao branjenika u pritvoru svakoga dana po 15-ak minuta, a udaljenost kancelarije od ulaznih vrata OZ u Prokuplju je bila nekih 30-40 metara. Ovde se nije radilo o braniocu po službenoj dužnosti, ali je nakon otkaza punomoćja, usledila faktura, a zatim i predlog za izvršenje na osnovu verodostojne isprave u kojima je tarifirana svaka poseta u pritvoru, koji iznos, ako se uzme u obzir da se radilo o krivičnom delu ubistva, nije zanemarljiv. Naravno, sud je u celini stao na stanovište da je branjenik dužan da plati sve radnje branioca – posete pritvoreniku, tako da se ovaj mučenik neuspešno branio time da nije mogao da zabrani braniocu da mu dolazi svaki dan, iako to od njega nije tražio.

    S druge strane, sam sam u više navrata bio pogođen voluntarističkim pristupom prilikom tumačenja od strane sudova koja od mojih radnji, kao branioca u postupku, može biti smatrana nužnom, a koja ne. Tako, nakon oslobađajuće presude za krivična dela zloupotrebe služb.položaja i poreske utaje, Viši sud u Požarevcu zauzima stanovište, a u čemu ga je podržao Apelacioni sud u Beogradu (dakle, pre nego što je ovaj sud dopao nadležnosti Apelacionog suda u Kragujevcu) da prisustvo branioca u istrazi prilikom saslušanja svedoka (bilo ih je blizu 60) nije bilo nužno. Takođe, je u istom predmetu zauzeto jedinstveno stanovište da je zahtev za isplatu troškova postupka morao biti ispostavljen pre pravosnažnosti oslobađajuće presude! Naime, žalbeni sud je povodom žalbe održao javnu sednicu veća u decembru mesecu, nova Tarifa je stupila na snagu 01.01. a presuda kojom je potvrđena oslobađajuća presuda je stigla u fabruaru, te je troškovnik ispostavljen shodno Tarifi koja je u to vreme važila, dok su sudovi stali na stanovište da je trebalo da se primeni Tarifa koja je važila u toku vođenja postupka (dakle u suprotnosti sa pozitivnim propisima), iako tada presuda nije bila pravosnažna, pa shodno tome, nije bilo moguće tražiti naknadu troškova postupka.

    Takođe sam u jednom predmetu Višeg suda u Beogradu, nakon pravosnažne oslobađajuće presude za krivično delo primanja mita, imao situaciju da nisu priznati troškovi postupka na ime sastava obrazloženog podneska sa podnošenjem i obrazlaganjem novih dokaznih predloga iako je sud te dokazne predloge usovojio, dakle našao da su isti osnovani.

    Kada se potegnu ovakvi ”argumenti” obojeni samovoljom, ja volim da konstatujem da i vođenje krivičnog postupka nije bilo nužno, na šta sam kao branilac blagovremeno ukazivao, ali je on ipak vođen.

    Srdačan pozdrav

  16. Bojim se da vecina komentatora teksta sudije Majica, isti nije razumela, tumaceci ga kao njegov licni stav.
    Ovim tekstom sudija Majic ukazuje da sudovi RS ne postuju zakonske odredbe čl.261 st.4 ZKP, koje se odnose na placanje troskova tokom postupka, te donose resenja o isplati nagrade braniocima po sluzbenoj duznosti, nakon preduzete radnje, iako zakon to uopste ne propisuje, vec samo isplatu nuznih izdataka.
    Medjutim, u Zakonu, kako vazecem, tako i svim prethodnim, nikada nije bilo jasno definisano ko i kada tokom postupka isplacuje nagrade braniocima po sluzbenoj duznosti i vestacima i upravo zbog ove pravne praznine, dolazimo do razlicitih tumacenja i apsurdnih situacija, u kojima bi okrivljeni, koji je oglasen krivim, bio obavezan ,ne sudu, vec direktno braniocu po sluzbenoj duznosti i vestaku, da naknadi nagradu, a sudu da isplati samo troskove vec placenih nuznih izdataka branioca i sve to tek po pravnosnaznosti presude.
    Ukoliko bi se na ovaj nacin postupalo, a sudeci po tome koliko dugo traju postupci i koliko su okrivljeni spremni i u mogucnosti da plate nagrade braniocima, koje nisu izabrali, kao i vestacima, onda bismo u postupcima ostali i bez branilaca po sluzbenoj duznosti i bez vestaka, jer ko bi pristao da ceka i po 15 godina da naplati svoj rad i to od okrivljenog, koji je osudjen i da li bi to i doziveo..Uglavnom su ove obaveze nenaplative, cak i kad je drzava poverilac.
    Nije tesko zamisliti do kakvih bi zloupotrba dolazilo, ukoliko bi okrivljeni direktno placao nagradu vestaku.Pretpostavljam da se za isplatu nebi cekala pravnosnaznost presude, a kakvi bi bili nalazi, to bi tek videli.
    Stoga ovu nedorecenost zakonsog teksta, koja traje godinama, treba sto pre regulisati, jer sudije nisu zaduzene da “peglaju” nejasne i nedorecene zakone, vec da ih primenjuju…..

    1. “Ovim tekstom sudija Majic ukazuje da sudovi RS ne postuju zakonske odredbe čl.261 st.4 ZKP, koje se odnose na placanje troskova tokom postupka, te donose resenja o isplati nagrade braniocima po sluzbenoj duznosti, nakon preduzete radnje, iako zakon to uopste ne propisuje, vec samo isplatu nuznih izdataka.”

      Sreća te je lociran najveći problem srpskog pravosuđa.
      Sad ćemo sve ostalo lako.

  17. Dobro je da su pojedini posle 44 komentara bar shvatili da isplacivanje “unapred” znaci pre okoncanja postupka, a ne pre preduzete radnje..

    1. Poštovana,
      Isplaćivanje “unapred” nagrade tj honorara za branioce po službenoj dižnosti- znači posle okončanja postupka i posle preduzete radnje., a pre vremenski neograničenog roka koji ima zastupano lice da ispuni svoju dužnost u smilsu čl 266 ZKP
      Pre okončanja postupka, a ne pre preduzete radnje isplaćuju se “unapred” nagrade tj honorari veštacima
      (Mada istine radi treba reći da poštovani kolega Majić o isplati veštaka i nije govorio i pojasnio nam svoje vidjenje stvari).

  18. Postovana koleginice, moj komentar se odnosi na zakonski tekst, a sta se u praksi desava, to je posebna prica, vidim vrlo razlicita od suda do suda…..Nadam se da se i Vi zalazete da se to precizno zakonski regulise, upravo da bi se izbeglo da Vas sudovi placaju kada hoce i koliko hoce….

    1. Poštovana,
      pre svega treba omogućili materijalne uslove da krivični postupci uopšte mogu da se održavaju i mislim da se u tome slažemo.
      Nije logično da vodjenje krivičnog postupka zavisi od materijalnih mogućnosti i dobre volje okrivljenog (koji još nije pravosnažno osudjen) da ispuni svoju dužnost kao zastupano lice iz člana 266 ZKP i plati svoju obaveznu (nametnutu) odbranu i veštake.
      Što se tiče plaćanja u praksi -svuda je ista stvar-branioci po službenoj dužnosti plaćaju se NAKON okončanog postupka i NAKON izvršenih radnji, sa godinama zakašnjenja, a ne “unapred” kako se uobičajeno shvata pojam “unapred”
      Veštaci se u praksi isplaćuju odmah nakon izvršenog veštačenja, ne čeka se okončanje postupka, što je mnogo više “unapred”
      Opet ću ponoviti da o tome da li se i veštaci u praksi isplaćuju, “unapred” i da li je i to neopravdani i neosnovani trošak za budžet- poštovani sudija Majić u svom uvodnom tekstu ( st 3 i 6 ) nije govorio, a bilo bi logično da je govorio. Veštaci i branioci su u potpuno istom statusu u pogledu isplate sa budžeta po postojećem ZKP.

      S poštovanjem adv. D.Vukanić

  19. Ponovo da se umešam povodom rokova za isplatu troškova braniocima. VSS je dostavio sudovina nalog za rok od 60 dana, ali Zakon o prekršajima jedini ima rok od 15 do 30 dana. Tog roka se i dalje pridržavamo. Rokovi se sve više probijaju jer para nema, dovodi se u pitanje obezbeđenje sredstava za rad suda, nabavlja se najlošiji papir, toneri se recikliraju, što dovodi do crkavanja štampača. Budžeti sudova nisu uvećani u skladu sa uvećanom tarifom i višestruko uvećanim brojem predmeta sa angažovanjem branilaca. Svako, pa naravno i advokat, ima pravo na stručnu odbranu, ali je zaista opasno kad advokat angažuje branioca zbog nepropisnog parkiranja, pa onda odlažu ročišta naizmenično obojica, ili kad se u predmetima koji su u prekidu, dostavi punomoćje desetak dana pred zastarelost da se postupak nastavi, a par dana nakon goga i pisana odbrana koju sud nije naložio – član 203 Zakona o prekršajima, pa se piše žalba, iako je u ekspediciji došlo do zastarelosti, jer je to 51 hiljada.
    Mislim da sam sačuvala zdravu pamet i da umem da razlikujem poštene i savesne advokate od onih koji bi da na ovakav način dođu do zarade.
    Moje poštovanje advokatima koji dođu pripremljeni na ročište i cilj im jde ono što i treba da bude – da pruže stručnu odbranu.

    1. Nije samo 51000 nego i 12750 za sastav troskovnika…a lepo je bilo uzimati sirotinji…

Leave a Reply to Saša Milosavljević Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke