Da li nam je potreban Ustavni sud?

games people play power play

Nedavni izbor sudija Ustavnog suda, aktuelizovao je dugogodišnje sumnje javnosti u ovu instituciju. Način izbora ali i biografije i povezanost sa političkim strankama određenih kandidata, još jednom su uzburkale strasti i stvorile dodatne nedoumice kada je o pravnom sistemu i njegovoj zaštiti na ovim prostorima reč.

Međutim, čini se da većina kritika ovoga puta proističe iz nedovoljnog poznavanja prirode institucije koju smo poput mnogih drugih, kopirajući germanski model, u sistem uključili još 1963. godine. Jer, Ustavni sud je po samom Ustavu dizajniran kao političko, pre nego sudsko telo, kao što bi, na prvi pogled, njegov naziv neupućenima mogao da sugeriše. Ne treba se, stoga, čuditi što i proces izbora sudija Ustavnog suda, za razliku od ostalih sudijskih izbora, predstavlja neskrivenu, ovoga puta i normativno utemeljenu političku trgovinu. Naime, sam Ustav predviđa da izbor deset od petnaest “delilaca ustavne pravde” sa međusobno razmenjenih lista, vrše predsednik Republike i Narodna skupština. Jasno je da, stoga, čak ni odrednica o “istaknutim stručnjacima” koja se u Ustavu pominje, u realnim uslovima ne znači mnogo više od promulgacije “poželjnog bonusa”, uz neizostavnu političku dopadljivost kandidata.

Drugim rečima, još od 1963. godine do danas, ovde se ozbiljno nije ni moglo postaviti pitanje da li je Ustavni sud političko telo. On to svakako, već po samom Ustavu, jeste. Jedino pitanje koje je opravdano postaviti glasi: da li je u tom pogledu nešto potrebno menjati?

No, u razmatranju navedene dileme i eventualnom otvaranju sugerisane debate, potrebno je učiniti i dodatne naznake. Na prvom mestu, treba imati na umu da politizacija ustavnog sudstva nikako nije domaći brend. Iako smo tokom prethodnih decenija i ovde, kao i kod drugih preuzetih modela, pokazali određenu dozu inventivnosti (angažovanje nepravnika pa i osumnjičenih lica…), valja znati da su i u uporednom pravu ustavni sudovi sve samo ne od politike nezavisni organi. U većini sistema na Kontinentu koji poznaju ustavno sudstvo zasnovano na kelzenijanskoj ideji, sudije mahom biraju politička tela (parlament, predsednik, vlada…) a kritike rukovođenja ideološkim preferencijama umesto pravničkim argumentima, ni u ovim sistemima ne izostaju.

Međutim, prigovor politizacije postaje posebno značajan i zahteva pozornost, ako je Ustavni sud, kao što je to kod nas slučaj, izvornu nadležnost kontrole nižih normativnih akata (tzv. nadležnost “negativnog zakonodavca”), u međuvremenu proširio i na kontrolu odluka redovnih sudova pa i Vrhovnog kasacionog suda, kao još uvek, po Ustavu, najvišeg organa sudske vlasti.

Naime, pod uticajem prvenstveno Evropskog suda za ljudska prava, koji je tražio načine za rasterećenje od sve većeg broja predmeta, i želje za dobijanjem “poena” na putu EU-integracija, nakon što je Ustavom uvedena mogućnost izjavljivanja ustavne žalbe, Ustavni sud je sopstvenu nadležnost po ovom pravnom sredstvu proširio i na odluke redovnih sudova. Izričito proglašavajući neustavnom odredbu Zakona o Ustavnom sudu koja je proklamovala suprotno, Ustavni sud je 2013. godine, sudeći “u sopstvenoj stvari”, i formalno širom otvorio vrata veoma dubioznoj konstrukciji u inače nestabilnom domaćem pravnom poretku.

Tako su od tog momenta i izričito postavke Ustava o jedinstvu sudske vlasti (čl. 142. st. 1.), njenom pripadanju sudovima opšte i posebne nadležnosti (čl. 143. st. 1.) te Vrhovnom kasacionom sudu kao najvišem sudu u Republici (čl. 143. st. 4), i pored upinjanja sudija Ustavnog suda da nas uvere u suporotno, ozbiljno dovedene u pitanje. Ustavni sud koji, dakle, nije ni zamišljen kao sudsko, već kao pravno-političko telo, postao je u suštini i sud najvišeg stepena koji, u bilo kom momentu, pozivajući se na “strazburške standarde” o ljudskim i manjinskim pravima, može poništavati odluke redovnih sudova, pa i najvišeg – Vrhovnog kasacionog suda.

I tu je nastao, i do danas opstaje, po shvatanju autora ovih redova, najznačajniji problem kada je o ovoj instituciji reč. Problem koji nameće pitanje: da li nam je potreban ovakav Ustavni sud?

Jer, i pored uveravanja zagovornika postojanja “malog Strazbura” u Srbiji, pa i činjenice da je jedan broj “strazburških packi” predupređen, lako ćemo doći do zaključka da je čitava ideja, makar formalno proklamovane sudske vlasti i nezavisnosti sudova ozbiljno dovedena u pitanje u situaciji u kojoj dominantno politički organ, može poništiti bilo koju sudsku odluku! Pored toga, potrebno je imati na umu da sudije Ustavnog suda nemaju ni ostale sudijske prerogative (poput stalnosti funkcije), ali, što je još značajnije, ni bilo kakvu institucionu ni instancionu kontrolu. Njihove odluke, barem u domaćim pravnim okvirima, ne mogu biti dovođene u pitanje! Ustavni sud tako postaje posebna, gotovo neograničena pravno-politička vlast, van okvira postojećih i priznatih grana vlasti!

Šta bi moglo biti rešenje?

Načelno, čini se da postoje tri mogućnosti.

Najpre, moguće je stvari ostaviti onakvima kakve jesu, odnosno ništa ne menjati. Status quo bi podrazumevao prepuštanje Ustavnom sudu postojećih prerogativa i načina izbora njegovih članova. U takvim okolnostima, sve češće, uveren sam, bićemo svedoci kontroverznih  odluka, ali i nekontrolisanog političkog jačanja i širenja nadležnosti ove institucije. Po prirodi stvari, kao što je to već bio slučaj, sudije Ustavnog suda će preuzimati jedan po jedan deo nadležnosti u fragilnom srpskom pravno-političkom prostoru. Slabljenje Vrhovnog kasacionog suda ali i ostalih sudova, do kojeg je naročito u prethodnoj deceniji dolazilo, pogodovaće ovakvom razvoju stvari, tako da će napuštene “teritorije jurisdikcije” sve češće postajati “plen” hipertrofiranog Ustavnog suda. Sa druge strane, paralelno sa ovim preuzimanjem nadležnosti, bićemo svedoci dalje impotentnosti institucije kada je reč o rešavanju osetljivih pravno-političkih pitanja. Način izbora i dominantni uticaj političkih struktura onemogućavaće bilo kakvu slobodu i inventivnost sudija zaduženih od strane predstavnika određenih političkih ideologija. Ovakav “pravno-politički komandni centar”, biće svakako i dalje poželjan plen svake nove političke garniture.

Drugu mogućnost bi predstavljalo rešenje prema kojem bi nadležnost Ustavnog suda ponovo bila ograničena, po uzoru na izvorni kelzenijanski model (Ustavni sud kao “negativni zakonodavac”). U takvim okolnostima, svođenjem u originalne okvire, politički karakter ovog organa bio bi manje štetan i lakše prihvatljiv, ali bi i dalje postojao problem podele nadležnosti u odnosu na redovno sudstvo, kao i problem uspostavljanja efektivnih mehanizama zaštite prava građana, koji bi prevenirali postupke pred Evropskim sudom za ljudska prava.

Poslednju mogućnost predstavljo bi radikalni zaokret u odnosu na postojeće stanje, koji autor već duže vreme, (doduše stidljivo, svestan potencijalnih otpora), zagovara. Mišljenja sam da bi najadekvatnije rešenje predstavljalo potpuno odustajanje od postojećeg koncepta ustavnog sudstva kao odvojene kategorije. Tačnije, zalažem se za razmatranje opcije prema kojoj bi došlo do spajanja Ustavnog i Vrhovnog suda pod okriljem jedinstvene institucije koja bi objedinila obe vrste nadležnosti. Vrhovni sud Republike Srbije imao bi u takvom konceptu nadležnost i nad ocenom ustavnosti akata ali i druge prerogative koji trenutno pripadaju Ustavnom sudu, uključujući i nadležnost nad odlučivanjem po ustavnim žalbama. Posebno odeljenje najviše sudske instance bavilo bi se ustavno-sudskom materijom, povrativši ingerencije najvišeg sudskog tela.

Uveren sam da bi na ovaj način bilo ostvareno više ciljeva. Sudska nadležnost bila bi vraćena sudovima, čime bi, makar na normativnom planu, bili omogućeni zaokruživanje i nedeljivost sudske vlasti. Sudska vlast bi pripadala sudijama, koje su, makar formalno, birane kao sudije a ne kao politički predstavnici ostalih grana vlasti.

Sa druge strane, ovakvo rešenje vratilo bi postepeno i izgubljeni ugled i značaj Vrhovnom (kasacionom) sudu, koji su preko potrebni društvu koje se nalazi na dugom putu borbe za uspostavljanje ove grane vlasti. Snažan Vrhovni kasacioni sud mogao bi, tek nakon uspostavljanja pune nadležnosti, postati simbolom novog srpskog pravosuđa i njegove nezavisnosti. Nasuprot tome, stanje “dvovlašća” u kojem se trenutno nalazimo, u budućnosti će voditi daljoj degradaciji najviše pravosudne instance ali će sve češće dovoditi i do tenzija na relaciji Vrhovni-Ustavni sud. 

Naposletku, ovakav model, na ovim prostorima, promovisao bi i neopravdano zapostavljanu ideju sudije kao tumača ustava. Ideju prema kojoj su sudije dužne da, obavljajući svakodnevni posao, na prvom mestu vode računa o ustavnosti, a ne samo pravnosti na nižim normativnim nivoima. Na duži rok, uveren sam da bi ovakav pristup domaće odluke učinio ne samo usklađenijim sa Ustavom, već i pravičnijim i senzitivnijim kada je o pravima građana reč.

 

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

15 Responses

  1. Gospodine izostavili ste uticaj i izbor sudija kasacionog suda, nisu sudovi problem već sudije koji su podlegli izvršnoj i zakonodavnoj vlasti kao i političkim strankama ili parijama koje osvoje vlast.Same sudije se moraju izboriti za samostalnost sudske vlasti, da definišu zajedno sa zakonodavnom i izvršnom vlašću kakvo sudstvo želimo kao država. Efikasno, pravedno, samostalno, i nadasve pošteno a time i kasnije sticanje poverenja i ugleda u narodu.Ako sud nije takav onda nam netrebaju zakoni niti sudovi, tada zakon Leke Dukađinija i zakon krvne osvete će rešavati i efikasno sprovoditi pravdu,Nekada je bolje vratiti se korak u nazad pa onda napraviti deset koraka u napred nego tapkati u eksperimentima.Na kraju šta je cilj pravosuđa, dali zadovoljiti pravdu ili čuvati moćnike, političke, ekonomske, bogate i razne lobije i biti oruđe države za torturu nad običnim građanima.

  2. Naravno da se u svenu slažem sa Vama. Slab Vrhovni kascioni sud znači slabo pravosuđe.
    Ne vidim da bi se u ovim okolnostima nešto moglo promeniti. No vreme je pred nama i ne treba potcenjivati moć upornosti.
    Sadašnje sudije su preopterećene poslom i zbog nedostatka vansudskog osoblja prinuđene da rade mnogo poslova koji nemaju veze sa suđenjem (eto predloga za sledeći post, malo da nas hvalite), pa nemaju snage, vremena ni volje da se bave pitanjima položaja pravosuđa, ali, ja sam optimista.

  3. Nisam pravno obrazovan ali dosta toga čitam o pravsuđu, ljudskim pravima, Ustavnom sudu. Tužim se sa državom ravno devet godina jer mi stalno isplaćuje penziju na nezakoniti način i manju od ostvarenog iznosa prilikom penzionisanja. Verujem da polovina ljudi u pravosuđu su kupili diplome i radna mesta, ne poznaju pravne nauke i opstaju zahvaljujući bezpogovornoj poslušnosti. Treba da postoji institucija koja bi predstavljala javnosti njihovo neznanje, drskost i nerad. U pravosuđu je takva anarhija da niko nikome ne polaže račun za svoj rad niti snosi odgovornost za nerad. Uvek se iznova pitam kako to može. Zahvaljujući takvom pravosuđu građanin Srbije je nezaštićen. Svi redom ga pljačkaju, apsolutno svi. Prvo država, sprovodi pravno nasilje nad svojim građanima i pljačka ih ( umanjenje penzija i plata ), a zatim lokalna samouprava, javna komunalna preduzeća i privatne firme koje daju usluge građanima. To je u zadnjih pet godina usavršeno do perfekcije. Elektronski i ostali mediji su stavljeni u službi vlasti i propagande koja svakoga dana zasipa lažima i neistinama na svim nivoima. Sve bi bilo drukčije da postoji tz. nezavisno pravosuđe. Da građanin ima gde da traži pravdu. Ovako sve stihijski gomila nezadovoljstvo građana dok jednog dana balon od sapunice ne pukne. Ni posle toga neće građanima biti bolje. Izvrši se prestrojavanje na političkoj sceni i Jovo nanovo.

  4. SAD nemaju ustavni sud, već taj posao obavlja njihov Vrhovni, utoliko ideja sudije Majića ima i uporednopravni uzor. Zgodno je i stoga što se na taj način dosledno oživotvoruje načelo podele vlasti i princip checks & balances, po kome svaka grana vlasti kontroliše i po potrebi čak blokira druge dve. Dakle, nema hibrida i mutanata, sve je čisto i razdvojeno, egzekutiva od legislature, a obe od sudstva…
    Ali, šta ćemo sa načinom izbora sudija Vrhovnog suda SAD, zar to nije politički rad par excellence? Evo, npr. sad su liberali zabrinuti koga će Tramp da imenuje na mesto preminulog sudije Skalije, čime može da poremeti dosadašnji odnos broja konzervativnih i progresivnih sudija, jer odluke njihovog Vrhovnog suda, za razliku od odluka naših sudova, imaju izuzetan uticaj na stvarnost i budućnost nacije. Pa ipak, malo ko orijentisan u prostoru i vremenu će da ustvrdi da Amerika nije država vladavine prava i da im sudstvo nije nezavisno i profesionalno.
    I eto nas i na kraju i na početku.
    Šta je ono od čega zavisi kako će jedan sudija Vrhovnog suda SAD da odlučuje u pitanjima od najvećeg značaja? Da li će ta odluka da zavisi isključivo od njegovog ličnog shvatanja sveta, pravde, njegovog pravničkog znanja i iskustva, sve to primenjeno u konkretnom trenutku i okolnostima, ili će da mu tu odluku izdiktira onaj ko u tom mandatu sedi u Beloj kući?
    Sve se ponovo svodi na lični i profesionalni integritet, koji je moguće izgraditi i koji je na ceni samo u zemlji slobode, ravnopravnosti i razvijene demokratije.
    U zemlji u kojoj je sve na prodaju, u kojoj je najlukrativnija i stoga najpoželjnija osobina sposobnost promene političkih boja iz čistog oportuniteta i odsustvo bilo kakvih principa koji bi vas u tome sprečavali, sudije osnovnih i prekršajnih sudova, zamenike osnovnih tužilaca i pravobranilaca postavlja trenutna politička oligarhija, nakon što im vanvremenska DB da pozitivno mišljenje o kadidatu (ovo potonje je apsolutno neproverljiva kategorija), očekujući od njih zauzvrat potpunu lojalnost sve do trenutka kad kao političari više ne budu u (oni više vole da kažu “na”) vlasti. Problem je u tome što u takvom sistemu lojalnost ovih sudija može da očekuje i svako drugi ko se nađe u poziciji izvršne vlasti.
    A upravo to je baza iz koje se, nemam razloga da verujem da je drugačije, po istim kriterijumima regrutuju sudije za više, apelacione, pa konačno i VKS. Uspostavljeno je, dakle, pravo neke sudske službenosti: svagdašnji premijer može da očekuje povoljne odluke od svagdašnjih sudija svih sudova.
    Bojim se da se od tog testa pita ne pravi.

      1. Primetićete da autori ovog klipa moguću političku “obojenost” odluka Vrhovnog suda SAD zapažaju tek u poslednjih 25 godina, dok se za čitavi prethodni period (od osamnaestog veka na ovamo) sumnja da je to bilo od uticaja tek u 1 (jednom) slučaju.
        Kao i da u tih “sumnjivih” 25 godina sudije pokazuju, pre bih rekao ideološku, nego političku konzistentnost, dakle njihova sklonost određenom viđenju stvari koje je blisko stavovima koje zastupa jedna, odnosno druga partija, ne zavisi od promena na čelu države i sastava kongresa, dakle ne može im se staviti na dušu prevrtljivost i servilnost trenutnoj, tog trenutka aktuelnoj nomenklaturi.
        Zgodan je i primer sa odlukom u slučaju Obamacare.

        Svejedno, malo je “običnih” Amerikanaca koji osporavaju autoritet Vrhovnog suda (ali i nižestepenih sudova), samih sudija i njihovih odluka, za razliku od naše situacije.

  5. Predlog kako rešiti, ovaj poslednji, je izuzetno prihvatljiv i poželjan i treba ga više publikovati i zagovarati. U svakom slučaju naš Ustavni sud je gubio svoj značaj i poverenje sa time kako su nam se menjale vlasti, te pošto je produžena ruka iste, to je i stanje u istom kao i u vlastima, a one su u ovom milenijumu posebno bile neodgovorne i amaterizovane u vođenju države. Zato je i moguće da na Ustavnom sudu prođe zakon o reketiranju penzionera, o otimanju njihove lične imovine, kao privremeno-trajan, a kroz US prođe i na hiljade predmeta koji se rešavaju po političkoj podobnosti koji nas brukaju u Strazburu. Ono što je prvi korak u realizaciji ovog vrsnog i racionalnog predloga je duboko vertikalno i horizontalno čišćenje i provetravanje u pravosuđu, jer, u njega se, da mi niko ne zameri, uvukao i organizovani kriminal, te je jedino u Srbiji moguće da sudovi presuđuju da proizvođač nije proizvođač opasnog predmeta sa lažnim garancijama i da oštećeni snosi troškove postupka, ili da je za nadoknadu štete odgovoran onaj u čiji stan teče voda sa gornjeg sprata, čime se ruše i zakoni fizike, jer, po tom sudiji voda iz sanitarnih oštećenja ide na gore a ne na dole, ili pak, da dedi na koga je naleteo auto na trotoaru i polomio ga veštače ginekolog, patolog i ortoped koji zaključuju da su “lomovi rezultat starosti a ne udarca auta” i još ih sudovi prihvataju iako imaju obavezujuću krivičnu presudu vinovniku događaja, a Sud časti ograđuje i tvrdi da “nisu radili kao lekari i zdravstveni radnici u predmetu veštačenja”. Tu se slažemo, radili su kao “kasapini” ali ih sudovi manipulacijama štite i sve optužne predloge pretvaraju u KP koje se guraju u fijoke. Jedino na sudovima u Srbiji može da se vrši valorizacija na dan 1.1.1994.g. kada su dinar i DM bili 1:1 i da se taj iznos, bez valorizacije na današnji dan, presuđuje kao validan, ili da se čak na samom ročištu od strane advokata daje tajni “dokaz”, cedulja sa cifrom, koji predmet zatvara i donosi odluku da tuženi nije, kako je gore već rečeno, proizvođač stvari sa lažnim garancijama, a u čijem imenu je čak sadržano ime proizvođača. Najveća korupcija u advokaturi je u nekim velikim kancelarijama koje obezbeđuju predmete a prljave poslove, da se ne bi direktno eksponirale, prepuštaju malim “izvođačima radova”, kooperantima kancelarijama. Dakle, u pravosudnom sistemu Srbije je potrebno najmanje 77 carskih rezova, uključno sa advokaturom i posebno ZKP u kome ima poprilično rešenja koja omogućavaju slalome i veleslalome kroz njega. Kada se sve to reši možemo i od US, iz koga izbaciti politiku, politikante i demagoge, da očekujemo da bude zaštitnik ljudskih prava i pravnog sistema i sigurnosti države.

    1. Poštovani kolega Majiću,
      slaažem se sa celokupnom argumentacijom kritike rada i položaja Ustavnog suda. Od ponuđena, moguća, tri reešenja ja sam za drugo. Dakle vraćanje na tzv kelzijansko rešenje ” negativno suđenje”.Takvo rešenje je i funkcionisalo sve uvođenja ustavne žalbe. Znači Ustavni sud bi odlučivaoo o saglasnosti opštih akata sa zakonom i ustavom a sudovi bi sudili na osnovu zakona. Redovni sudovi bi bili ovlašćeni predlagači ocene ustavnosti zakonitosti opštih akata, podzakonskih propisa i zakona. Na taj način bi se otlonio stav Međunarodnog suda pravde da nisu iscrpena sva pravna sredstva i građanima bi bio kraći put do moguće pravde. Naravno da imam i primedbe nanačin izbora sudija Ustavnog suda koji bi morao biti uređen zakonom, donetim kvalifikovanom većinom ( pun konsenzus) i mandat sudija Ustavnog suda bi bio9 neograničen.
      Sa poštovanjem Milan Dobrosavljev

    2. Poštovani kolega Majiću,
      slaažem se sa celokupnom argumentacijom kritike rada i položaja Ustavnog suda. Od ponuđena, moguća, tri reešenja ja sam za drugo. Dakle vraćanje na tzv kelzijansko rešenje ” negativno suđenje”.Takvo rešenje je i funkcionisalo sve do uvođenja ustavne žalbe. Znači Ustavni sud bi odlučivaoo o saglasnosti opštih akata sa zakonom i ustavom a sudovi bi sudili na osnovu zakona. Redovni sudovi bi bili ovlašćeni predlagači ocene ustavnosti zakonitosti opštih akata, podzakonskih propisa i zakona. Na taj način bi se otlonio stav Međunarodnog suda pravde da nisu iscrpena sva pravna sredstva i građanima bi bio kraći put do moguće pravde. Naravno da imam i primedbe nanačin izbora sudija Ustavnog suda koji bi morao biti uređen zakonom, donetim kvalifikovanom većinom ( pun konsenzus) i mandat sudija Ustavnog suda bi bio9 neograničen.
      Sa poštovanjem Milan Dobrosavljev

  6. Ali sa druge strane Ustavni sud, doduse malo vece, odbaci Ustavnu zalbu kao ocigledno neosnovanu u situaciji kada se pozova na povredu clana 32 stav 1 kada je predsedavajuci prvostepenog veca bio i clan veca koje je potvrdilo optuznicu. Kazu nije dovoljno samo ucestvovanje sudije u vise faza postupka. Ili kazu nije povredjen Ustav jer jedina dva svedoka odbrane nisu saslusana i nisu dati nikakvi razlozi za to. Kazu dati su dovoljni i jasni razlozi a posle recenice gde se ne dozvoljava saslusanje predlozenih svedoka odbrane stoji verovali ili ne tacka. Znaci tacka predstavlja dovoljne i jasne razloge?
    Toliko o Ustavnom sudu.

  7. Поставља се питање да ли су извршној власти потребни судови уопште? 10 година траје процес “развлашћивања” судства, константним одузимањем надлежности и преношењем на друге органе или професије. Очигледно је да неко не жели да судство буде ВЛАСТ, што би према Уставу морало и што је у већем делу света. Све по некој воскрслој теорији “одумирања државе”, која се актуелизовала са појавом страних саветника и добротвора реформе. Најбољи пример овога је развлашћивање судства у кривичној материји, која би требала бити окосница судске власти. Тако данас Јавни тужиоци решавају највећи број предмета кроз одлагање кривичног гоњења (потпуно неуставан институт) или закључивање споразума о признању кривице (чиме воде и казнену политику, опет неуставно). Тако смо дошли у ситуацију да се већ сада пред судовима налазе само оптужнице у предметима где окривљени због слабих доказа није желео закључити споразум, што даље доводи до доношења ослобађајућих пресуда и стварања представе у грађанству како судови само “ослобађају криминалце”. С тим да се оваква слика намерно форсира кроз наручене новинарске текстове и тенденциозно пласиране вести. Само судство је томе највећи кривац, због хроничног ћутања, неактивности, понекад нестручности и често лењости, што омогућава власти да грађанима представи како су јачи гарант њихових права ове несудске професије, што у нормалној држави није и не може бити тачно.

  8. Kroz tekst provejava *duh* (sobzirom na trenutni izvor problema u pravosuđu i društvu svakako opravdan) zajažljivosti od politike (druge 2 grane vlasti) i naglašena je potreba/zahtev za što većom ograničavanja iste kad je reč o Ustavnom sudu a kroz tu prizmu nadalje i pravnog sistema u celini. Sa potonjim mogu potpuno da se složim, ali ovo oko ustavnog suda mora još malo bolje da se razmotri/pogleda sa svih strana.

    Sasvim sam saglasan u analizi naše društvene stvarnosti da je to (politika, odnosno nezauzdana izvršna vlast) lokacija izvora svih problema. (Premda paradoksalno) ako je problem politički, i rešenje je političko. Ne može doći ni od kuda drugde.

    I tu je moja najveća zamerka. Kao i svašta nešto u životu, i ovaj predlog *izbacivanja politike iz saodlučivanja* je mač sa dve oštrice. Ako se *zla* politika izbaci iz procesa odlučivanja, jednog dana kad dođe *dobra* politika, i ona će biti izbačena takođe. Što ne mora da znači da je to dobro. Možda dobro u sadašnjoj situaciji, ali za 10 godina?

    Predsednik nemačkog Ustavnog suda Andreas Foskule (Andreas Vosskhule) je na svojevremeni nemački zahtev da se izbor ustavnih sudija (kao glavni izvor uplitanja politike) oduzme u politike i da se sudije biraju između njih samih, ovo odbio i branio svoj stav upravo pozicijom da ustavni sud nikad nije bio specijalni ili opšti sud, nego poseban organ kao i da će moguće oduzimanje *pravu politike* dovesti do **zakržljanja** institucija.

    Sad, pošto je reč o promenama *dugog trajanja* kao ove, moramo malo da špekulišemo. Zamislimo da za par godina stvarno dođe politička vlast koja nije partokratska i počne ozbilno da reformiše državu i društvo. (premda špekulacija, mislim da će se ovo stvarno desiti jer su stvorene predispozicije/društveni konsenzus nakon Brisel. sporazuma da dođe vlast koja će se posvetiti *(samo) Srbiji*, ali za ovu diskusiju nebitno)
    U toj opciji, ako ustavni sud ode na nivo Vrhovnog, ostali segmenti društva će se puno brže reformisati od pravosuđa koje, ostavljeno samo sebi, će puno teže/vremenski zahtevnije među sobom da se reformiše. U ovoj špekulaciji, politika nije *zla*, nego *dobra* i pravosuđe će onda kao zasebno biti locirano kao izvor problema bez mogućnosti (pozitivnog) mešanja.

    Da se razumemo, hvala bogu da pravosuđe treba da bude nezavisno, ali u ovoj mogućoj stvarnosti se uviđa npr. prava važnost kelzijanskog tipa ustavnog suda. Kao negativnog zakonodavca, isključivog tumača ustava, van sistema instanci. U takvoj mogućnosti, *pozitivno politički* selektovan ustavni sud bi mogao da usmerava i da bude katalizator za efikasniju reformu pravosuđa time što bi svojim tumačenjima ustava vraćao *sporne* presude na reviziju u mnogo kraćem vremenu, u odnosu što bi to trebalo u zatvorenom sistemu koji se regrutuje između ljudih sami među sobom.

    U svsl, slažem sa autorom da je *status quo* najgore rešenje. U jednom od dva druga ponuđena pravca bi se stvari trebale kretati.

    Pošto originalno nisam iz pravne struke, nego iz političko-teorijske, na mene ovo pitanje baca u jednu drugu filozofsku/suštinsku dilemu bića politike. Jedni kažu da je ona u suštini tu da *popravlja stvari na dobro*, dok drugi (pesimističkije) kažu da je ona tu *da bi onemogućila da stvari krenu na (još) gore*.

    Pošto sam skloniji ovoj drugoj definiciji (koja i govori nešto i o ljudskoj prirodi) možda bih bio skloniji ovom vašem rešenju koje vi nudite g. Majiću.

    Ali u svakom slučaju ovi argumenti i primeri iz zemalja koji imaju kelzijanski ustavni sud moraju da svakako uđu u debatu i ozbiljno da budu razmotreni. Ipak je ovo jedno od suštinskih pitanja za zajednicu/distribucija političke vlasti. ZAto treba biti obazriv. Kad to kažem, isključujem argumente tipa: ono tamo je Nemačka, mi smo ovde (divlja) Srbija, ne može se to porediti; Tamo je vlast *dobra*, ovde je *zla* i slično.

    Vidim da se u Dosta je bilo, ovaj predlog koji navodite razmatra kao model. Jedva čekam neku diskusiju na ovom planu.

  9. Академик Радомир Лукић је у чланку објављеном 1965. године разматрао питање да ли је Уставни суд политички орган или део правосудног система? Закључио је да ако Уставни суд цени уставност и законитост аката поступа као правосудни орган, а ако цени целисходност онда је политички орган.
    Уставни суд Србије се јасно изјаснио по овом питању разматрајући нпр. уставност закона којим су ограничени износи пензија и констатујући да је тај закон друштвено целисходан. Поред тога, евидентно је да је број предмета којима се иницира оцена уставности и законитости аката последњих година у драматичном паду, као и да ти поступци трају бесмислено дуго чиме се губи сваки смисао обраћања суду. Ово је сигуран знак да општа и стручна јавност не очекују много од Уставног суда.

  10. Uvaženi sudija Majiću,

    Činjeničnom stanju koje ste utvrdili u ovom tekstu, nema se šta zameriti. Tačno i potpuno. Kao i uvek u Vašim tekstovima.

    Medjutim, ovoga puta, ne mogu da se složim sa Vašim predlogom. Elem, ustavno-sudska kontrola opštih i pojedinačnih akata i radnji sve tri grane vlasti (pa i sudske!) se ne sme svesti na odeljenje najvišeg redovnog suda. Razlog tome ponajmanje je što bi to bilo degradirajuće za tu instituciju u sistemu vladavine prava. Važniji razlozi su drugi. Verujem da ćemo se složiti da ustavno-sudska kontrola opštih i pojedinačnih pravnih akata i radnji organa državne vlasti nije isto što i vršenje sudske vlasti u njenom klasičnom značenju, te da funkcija Ustavnog suda podrazumeva dva segmenta delovanja, i to: prvi, kontrolu uskladjenosti nižih opštih akata sa višim i Ustavom, i drugi, zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zajemčenih ustavom i medjunarodnim pravom u pojedinačnim aktima i radnjama svih grana vlasti. Najpre, institucija koja kontroliše pojedinačne akte sudske vlasti (uključujući i najviši redovni sud) radi zaštite Ustavom i medjunarodnim pravom zajamčenih ljudskih prava i osnovnih sloboda mora biti izvan sistema sudske vlasti. Dakle, Vaš zahtev da se Ustavni sud ”pripoji” sudskoj vlasti je neprihvatljiv, jer bi onda sudska vlast sama sebi vršila ustavno-sudsku kontrolu poštovanja Ustavom zajamčenih ljudskih prava i osnovnih sloboda. I u drugom segmentu ustavno-sudske funkcije u sistemu vladavine prava, sudovi koji na osnovu zakona donose pojedinačne pravne akte, dobili bi u nadležnost nešto sasvim drugo, a to je ocena usglašenosti opštih pravnih akata, nižih sa višim i sa Ustavom. Sudska vlast bi tako, pored toga što primenjuje zakon, vršila i ocenu njegove usaglašenosti sa Ustavom. Mislim da to i teorijski izlazi iz klasičnog pojma sudske vlasti. Ne vidim smisao ovog iskoraka, niti mogu da dokučim šta dobro može da donese ostvarivanju načela vladavine prava koncentracija ingerencija u najvišem redovnom sudu.

    Ako Ustavni sud, koji nije nezavisan, pripojimo redovnom pravosudju, koje takodje nije nezavisno, teško možemo dobiti nezavisno odeljenje u VKS. Uzroci ”činjeničnog stanja” koje ste utvrdili nisu samo organizaciono tehničke prirode, nije reč ni o proceduri izbora sudija, pa niti o pitanju stalnosti sudijske funkcije… Suština je u tome što ne postoji širi društveni okvir u kome je moguće ostvariti nezavisnu sudsku vlast, niti nezavisnu ustavno-sudsku kontrolu opštih i pojedinačnih akata i radnji sve tri grane vlasti. To zapravo znači, da ipak banalizujem stvari ilustracije radi, da je muka u tome što Predsednika i Narodne poslanike nije sramota da svoje partijske pristalice i simatizere biraju za sudije, niti je takve sudije stid što tako postaju sudije. A naspram toga ne postoje ni gradjani u društvu, gradjanska javnost koja bi tom bestidnom ponašanju stala na put. Problem je, vrli kolega, u ljudima, a takvi se problemi teže rešavaju.

    I konačno, u našim prilikama upravo ”dvovlašće” koje ste pravilno uočili ponekad u praksi donese spas pravdi… Dakle, po mom mišljenju, ne treba Ustavni sud pripojiti Vrhovnom, već treba i jedan i drugi učiniti da budu ono što Ustav nalaže, i to svaki u svojoj nadležnosti. Ali, avaj, kako?! Nisam pametan, priznajem.

Leave a Reply to Иван Јелић Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke