Prekidanje neprekinute rečenice ( ili kako prekršiti jedan od najstarijih pravosudnih tabua?)

Text

Da li ste primetili da okrivljeni sve češće izlaganje odbrane započinju tvrdnjom da im je u potpunosti nejasno šta im je stavljeno na teret?  Iako većini neupućenih ovakvi istupi mogu delovati kao još jedan od načina prolongiranja procesa i iritiranja tužilaštva i suda, sklon sam da im verujem. Jednostavno zbog toga što, u mnogim od ovih slučajeva, ni sâm nisam siguran šta im je stavljeno na teret!

Decenije nebrige za pravosuđe i prepuštanja edukacije sudija i tužilaca “pelcer akademiji” umesto ozbiljnom sistemu obrazovanja, dovele su do toga da je danas krivična presuda postala jedno od najnerazumljivijih štiva koja je moguće pronaći na ovim prostorima. Veliki broj sudskih odluka koje svakodnevno pregledam, napisan je krajnje nerazumljivim jezikom. Krase ih “kilometarske” rečenice, koje već negde oko prve trećine počinju da gube smisao i prelaze u pogrešan padež. Dodatnu osobinu ovakvog stila predstavlja pisanje tekstom bez proreda i odvojenih pasusa. Zbog toga, ovi nepregledni nizovi rogobatnih tvrdnji više liče na stranice “matriks kodova” nego na štivo koje bi svaki prosečan čovek morao da razume. Jednom rečju, zajedničku karakteristiku većine današnjih odluka predstavlja činjenica da su, po dokučivosti, daleko bliže romanu toka svesti nego sistematičnom i argumentovanom  pravničkom rezonovanju. Nerazumljivost je dovedena do savršenstva!

Poseban aspekt problema predstavlja izreka presude. Iako bi morala da bude njen najasniji deo, upravo ona neretko zahteva opsežno tumačenje. Nedavno sam, suočen sa jednom od odluka koje su dospele po žalbi, pozvao nekoliko kolega zatraživši od njih da pročitaju izreku i opišu radnje svakog od okrivljenih. Poznajući stanje u ovoj oblasti, nisam bio začuđen kada sam shvatio da je svaki od njih nakon čitanja izreke imao svoju, sasvim originalnu verziju događaja.

Razmišljajući o načinu prevazilaženja ovog problema, nedavno sam pozvao u pomoć kolegu prvostepenca. Zamolio sam ga da mi dostavi neke od presuda koje se odnose na složenije događaje, objasnivši mu da ću pokušati da “popravim stanje” drugačijim koncipiranjem istog činjeničnog supstrata. Primetio sam da me je, po ko zna koji put, posmatrao sa skepsom, verovatno uveren da domaćim presudama više niko ne može pomoći. Ipak, poslao mi je nekoliko primera, od kojih sam izabrao sledeći:

[pdf-embedder url=”https://misamajic.com/wp-content/uploads/2016/10/Izreka-aktuelna.pdf”]

Kult neprekinute rečenice …

Odmah je vidljivo da je reč o klasično  nerazumljivoj izreci koja je u opticaju u velikom broju predmeta, naročito onih gde je potrebno opisati složenije činjenično stanje. Osnovnu karakteristiku ovog prepoznatljivog “stila” predstavlja postavljanje čitavog narativa u jednu, omipotentnu, neprekinutu rečenicu, koja bi trebalo da opiše brojne događaje i radnje velikog broja učesnika u periodu od nekoliko meseci!

Već duže vreme bezuspešno tragam za za korenima ovakvog pristupa. Ispitanicima sam uvek postavljao isto pitanje: “Ko je i kada naredio da čitava izreka mora biti sastavljena u jednoj rečenici? Ko je rodonačelnik ovog kulta?” Ni najstariji među njima nisu znali odgovor, ali su me kolege redovno uveravale da se navedeno nepisano pravilo ne sme kršiti! Prema legendi, valjda, ako se pravilo prekrši, dogodiće se veliko zlo!

Osnovni pristup u pokušaju “popravke stvari”, ticao se upravo obračuna sa tom jednom rečenicom. Želeo sam da je “iscepkam” i proverim legendu o “sedam godina nesreće”! Jer, koliko god vešto napisana (a najčešće to neće biti slučaj), iole kompleksna izreka ne može biti razumljiva ako je sastavljena na ovaj opšteprihvaćen, a sasvim nerazuman način.

Zatim sam kontinuiranu naraciju iz prethodnog primera podelio na nekoliko celina. Najpre, sam, prateći sistematiku člana 424 Zakonika o krivičnom postupku, naznačio opšte elemente dela za koje je okrivljeni oglašen krivim. Nakon toga, na red su došle konkretne činjenice i okolnosti koje čine obeležja konkretnog krivičnog dela, i naposletku pravna kvalifikacija.

Sve ovo moguće je videti u primeru ispod:

[pdf-embedder url=”https://misamajic.com/wp-content/uploads/2016/10/Model-izreke.pdf” title=”model-izreke”]

Sistematika

Obratiću pažnju čitaoca na još nešto. Kod glomaznih činjeničnih opisa, čak i kada su ovi podeljeni na više rečenica, kontinuirana naracija može zamoriti i učiniti da ono što je napisano bude teže shvatljivo i manje pregledno. Zato sam dugotrajan činjenični opis podelio na nekoliko celina. U konkretnom slučaju, posebne delove su dobili opisi “organizovanja grupe” i “uloga članova”, a okviru ovih, nekoliko faza u ostvarivanju konkretnog krivičnog dela (obezbeđivanje prostora, nabavljanje rasada, organizovanje proizvodnje i prodaja). Na ovaj način sistematika izreke prati logičan sled događaja, pri čemu su sadržane sve prethodno opisane radnje. Svaka celina podeljena je na način koji je ne samo postao razumljiv, već je sada predstavljao i jasno odvojenu dokaznu celinu.

Nekoliko završnih napomena …

Naposletku bih želeo da dam još nekoliko napomena.

Savršeno sam svestan da će sudije koje ovo čitaju komentarisati kako je izreka uslovljena  načinom na koji je sastavljena optužnica (napominjem da je tekst namenjen i zainteresovanim tužiocima i advokatima), i kako su sudije ograničene kada je reč o mogućnostima poboljšanja. Međutim, ovo je samo delimično tačno. Izmena koju sam u primeru izvršio u izreci, ostala je u potpunosti u okvirima ponuđenog činjeničnog stanja. Nije dodato ništa što bi se moglo smatrati prekoračenjem činjeničnog supstrata, već je originalni tekst samo drugačije raspoređen. Zbog toga sam mišljenja da navedena primedba nije od uticaja.

Predlažem da na navedeni (ili neki sličan način) što pre pokušamo da popravimo alarmantno stanje kada je o pisanju izreke krivične presude reč. Osnovno pravilo bi ubuduće trebalo da glasi: “Izreka se ne piše u jednoj rečenici! (izuzetak mogu predstavljati kratki opisi, jednostavnih krivičnih dela). Prekršite jedan od najstarijih pravosudnih tabua i omogućite okrivljenima da barem znaju za šta su optuženi i osuđeni!

I što je najvažnije, provereno je – nema sedam godina nesreće!

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

23 Responses

  1. Ovim tekstom sam upravo spašena, mislila sam da samo ja mislim tako. U fazi sam spremanja pravosudnog ispita i kada čitam presude naših sudova razmišljam kako će neko da razume ovaj nakaradni tekst, beskonačna rečenica koja gubi smisao i suštinu, onda pomislih verovatni sam promašila profesiju i da iole pametan ili iskusan pravnik ne misli tako i da ovo sigurno bolje razume.

  2. Prvi put u obrazloženju jedne drugostepene presude sam video da je podeljeno na odeljke sa podnaslovima. To je bila vaša presuda cenjeni kolega. Za mene je to bila zora, prve naznage razdanjivanja starog stila. Bravo i samo napred.

    Sebi sam psotalvjao isto pitanje, ali se prostiralo i na smao obrazloženje. Shvatio sam da je to zbog toga što su nekada presude, dok su se kucale na pisaćim mašinama, bile značajno kraće. Nije bilo potrebe za podnaslovima. Kompleksnost današnjih krivičnih dela, pravo na pravično suđenje (obrazloženost presude), stav “pokri sve da ne padne po žalbi”, računari dovelo je povećanja obimnosti presude ali je dalja sistematizacija izostala.

    Ne samo da nam je potreban novi standard i “pelceri” za pisanje presuda, nego je potrebna i standardizacija forme u kojoj advokati i stranke podnose pdneske. Ovo stoga što bi sudijama lakše bilo da čitaju podneske, kada znaju koji podatak gde da očekuju (pogledati stroga pravila u državama USA u vezi sa formom podneska), a omogućava kasnije i lakšu digitalnu obradu podnesaka, OCR anotacija itd. itd.

    I još jednom sjajan tekst i nadam se će imati efekta.

  3. Ovo što Vi radite sada i ovde, nekada su radili stari, iskusni predsednici sudova. Podučavali su pripravnike, saradnike, ali i mlade sudije. Tako su “podizani” kadrovi. Tako su se “gradili” kadrovi. Pripravnici su odredjenim danima u sedmici referisali konkretne predmete da predsednik vidi šta ne znaju, gde su praznine u znanu, pa su za naredno morali da nauče i izlažu. Bilo je primera sedamdesetih godina da predsednik suda pošalje sudiju da sluša svog pripravnika na pravosudnom i referiše o tome radi donošenja odluke da i da ga prime za saradnika. A kada sudija bude poslat na savetovanje sudija, morao je na sednici odeljenja iz čije materije je savetovanje održano da referiše o zaključcima savetovanja. Mnogi predsednici sudova su istovremeno i sudili, ne zato što su morali, već da održe ili poboljšaju kvalitet i ažurnost ili pak da ih poboljšaju. Kada pojedini sudija predje 8% ukinutih odluka, taj je pozivan da se vidi o čemu je reč, šta “škripi”. A pogledajte danas, Komisija VSS predlaže VSS da se izaberu za sudije Apelacionog suda u suda Republičkog ranga sudije koje imaju preko 30% ukinutih odluka (videti zapisnike sa sednica VSS na sjatu VSS). Znali su predsednici i da nose kući predmete i tamo diktiraju u diktafon odluke, ali i da traže da to i sudije čine, ako je ažurnost opala, govoreći im: ” Biti sudija znači biti žrtva i ako hoćete to da budete, morate svaki dan i kod kuće najmanje dva sata da radite”. Takođe su im govorili ti stari (danas bi rekli “staromodni”) nekdašnji predsednici sudova, i sledeće: “Zapamtite, samo ako ceo sud bude imao dobre rezultate rada, neće moći da vas ne biraju sa sudije višeg suda, neće smeti da vas ne izaberu”. I, slušale su te mlade sudije i sve je tako i bilo. Znam primera takvih dosta. Još su sudije apelacionih i sudova Republičkog ranga. Jedan od takvih predsednika bio je pokojni predsednik Okružnog suda u Beogradu i sudija Vrhovnog suda Srbije sudija Dragiša Nikolić. Često u ovo nevreme sa setom prepričavaju kolege, u to vreme saradnici i mlade sudije, sada advokati, kako se tada radilo. A onda, valjda zbog nekih pojedinačnih pitisaka od strane predsednika pojedinih sudova (pre bih rekao slabosti karaktera sudija koji su podlegli tome), otišlo se u krajnost, pa odjednom predsednici sudova ne smeju ništa sudiji da kažu, niti da mu na propuste ukažu. Na primer, baš na ovo o čemu Vi pišete i podučavate, a ne kako da presude. Doduše, svidelo se to i mnogim predsednicima, jer manje obavaze imaju, a za kvalitet rada sudija oni i tako ne odgovaraju. Kažu, drugi stepen će to ispraviti. Mislim, ne biva to. Drugi stepen će ukinuti, ali nenaučene lekcije i kako teorija u praksi živi, drugi stepen u odluci ne može podučiti. Makar ne u potpunosti. Oponenti ovim “recidivima prošlosti” će reći: “Bolje i to nego da se predsednici sudova “mešaju” u sudijsku samostalnost”. Šta je bolje, videćemo za još koju godinu kada u penziju ode i ovo malo kadrova koji su “školovani” po gore predočenoj metodologiji, izgleda nepisanoj. Raniji predsednik Vrhovnog suda Srbije, Leposava Karamarković, ovako je govorila: “Kadrovi su ti od kojih, u najvećoj meri, zavisi pravilan, zakonit i blagovremen rad suda”. Danas, izgleda, za kadrove niko ne pita. I ne samo u sudstvu.

    1. Poštovani kolega,

      hvala Vam na ovom poučnom osvrtu. Imao sam priliku da deo karijere provedem “u ranija vremena”. Iako sam i tada bio nezadovoljan stanjem u pravosuđu (i uplivom politike u sudstvo), sa ove distance shvatam kako je sud tada predstavljao ozbiljnu instituciju u poređenju sa ovim što imamo danas. Dakle, nesumnjivo smo ozbiljno regresirali. Potrebno je dakle najpre zaustaviti strmoglavi pad i nakon toga, polako krenuti ka popravljanju stanja. Pitanje je samo koliko je ljudi u pravosuđu zaista za to zainteresovano.

      S poštovanjem,
      MM

  4. Veoma poučno i istinito.
    No, ne znam kako će se ovaj odličan stav odrazizi na buduću praksu.
    Volela bih da ovoga budu svesni i sudije Prekršajnog apelacionog suda. Vole da ukidaju presude, pa je činenični opis iz zahteva obevezan, baš takav kakav je, inače je rešeno mimo zahteva. Podnosioci nisu uve k vešti, pa iako je činjenični opis isti, ali malo logičnije naveden u presudi, ukidanje je obavezno. Poznato je kako policija, a i drugi podnosioci pišu, npr isti umesto imenovani, mešaju smer i pravac, primera je puno.
    Ipak, zahvaljujući entuzijastama kao što ste Vi, stvari će krenuti nabolje. Većina sudija savesno i odgovorno rade i spemni su da uče i da napreduju u svojim znanjima i veštinama. Jesam li optimista?

  5. Kolega “prvostepenac” je doktor prava i pisac ovog primera koji ste uzeli pa kad se malo bolje zamislimo mozda ima istine u onom dopisu pred.suda Stepanovica…

  6. Podrzavam kolegu Majica, a s obzirom da radimo u istom vecu, cesto se srecemo sa rogobatnim izrekama prvostepenih presuda. Mislim da bi prvi korak mogli da preduzmu tuzioci kod pisanja dispozitiva optuznica.
    Svojevremeno sam napisao clanak o pisanju prvostepene krivicne presude, pa sam naisao na neke “bisere”, koje stavljam na uvid citaocima bloga:

    Реченице у одбазложењима пресуда су обично дугачке, често је једна реченица на пола странице или на целој страници, а најдрастичнији пример налазимо у пресуди Првог основног суда у Београду К 15110/10 од 22.9.2010. године, где је суд цени одбрану окривљеног на стр. 18-22 (пет страница) све у једној реченици или укупно 209 редова. Ова пресуда је премашила рекорд једне раније пресуде Окружног суда у Панчеву где је једна реченица била написана у 173 реда.

    Пресуда Вишег суда у Пожаревцу К 29/10 од 11.10.2010. године садржи низ крајње необичних и непримерених формулација и коментара, које треба избегавати при изради пресуде. Тако се нпр. наводи: „…он то срамежљиво и признаје“, затим „…одбрана окривљеног је толико неумесна и неуверљива, да је готово комична…“ или „…одбрана је толико неуверљива и нелогична , да се може оценити као банална“. У истој пресуди наводи се и следеће: „…таква његова одбрана и не заслужује посебан коментар. Он је толико био шокиран, уплашен и изненађен да је заборавио да то отуђи од себе, а наиван да није знао о чему се ради, а вешегодишњи је уживалац марихуане, и због толико дугог периода коришћења исте, није могао да је препозна, наиван, није знао о чему се ради. Ако је и од њега, превише је“. С обзиром да су оптужени тврдили да су након лишења слободе престали да користе марихуану, првостепени суд у пресуди истиче: „..по налажењу суда и морали су да престану да је користе, јер уз оброке, марихуану нису могли да добијају на коришћење“. Међутим, ту се на завршавају коментари првостепеног суда, јер се наводи и следеће: „овај оптужени је овај опијат преузима од опт. Н. Н., што све говори о његовој верзираности у овој работи“, а затим додаје: „…оптужени се налазио у најбољем интелектуалном и физичком добу живота и, имајући у виду његово добру имовинскку ситуацију, суд сматра да није имао, ама баш ниједног разлога да се у овако нешто упушта…“.На крају су једном оптуженом цени као отежавајућу околност то што је био полицијски службеник, те додаје:“…да себи није смео да дозволи ни да помисли а камоли да се упусти у извршење ови,х кривичних дела, јер је његова дужност и обавеза била да се против таквих појава бори, а не да см учествује у њима… на тај начин је изиграо указано му поверење у вршењу овог одговорносг посла и укаљао углед органа у коме ради, а то, с обзиром на своје године никако себи није смео да дозволи“.

    У пресуди Основног суда у Ваљеву К 19/10 од 16.7.2010. године на стр. 6 суд презентира исказ сведока и наводи: „… да од тог сокака па до места на коме је затекао оштећену да лежи има колико и од канцеларије 11 овог суда до семафора код главне поште“. Поставља се питање да ли судије другостепеног суда, које не познају Ваљево, могу да на основу овог закључе о којој раздаљини је реч.

    У пресуди бившег Четвртог општинског суда у Београду К 477/09 од 28. 8. 2009. године, у изреци се десет пута наводи „оштећена Ксенија Благојевић сада Узуновић“, иако то није наведено у оптужном предлогу, где је једном наведено име и презиме оштећене а затим се наводи само „оштећана“. На овај начин само се беспотребно оптерећује изрека пресуде, а како је у питању само једна оштећена није потребно стално понављати њено име.

  7. Nikad mi nije bilo jasno zašto se dispozitiv optužnice piše u jednoj rečenici.Pitao sam mnoge može li drugačije-rekli su može, ali mi smo ovako naučili.A pravi problem nastaje kad se utvrdi drugačije činjenično stanje nego što je dato u dispozitivu.Neretko u takvim situacijama sudije prosto prepišu ponuđeno, što vešti advokati jedva dočekaju i presuda bude ukinuta.

  8. Наиђох на ово тражећи по нету нешто друго везано за к. дела. Углавном слажем се са вама по овом питању, само не разумем на шта се односи “пелцер академија”? Ако се односи на П.А. она постоји тек шест година а не деценијама и тек је једна генерација изабрана на функције а судије са те академије након три године судијског рада имају 92-100% потврђених пресуда. На тој академији се држе радионице и семинари управо са оваквим темама, да се измени нелогично. Такође се обрађују теме о правима странака, да ли нпр. странка која је дошла на време тамо где је написано у позиву мора гледати у пасуљ да ли је судија променила судницу у међувремену а о чему није обавештена нити то пише на вратима па због недоласка изгуби спор а председник суда одбије њен приговор на такво поступање. Иначе управо ви сте били тај председник па крените од себе. Управо судије које су овакве пресуде рашириле су без академије. Ако се пак пелцер академија односи на појаву да судије пишу пресуде по туђим примерима онда и ова ваша “акција” није добра јер ето један коментатор изнад предлаже нове пелцере пресуда као што је ваша, као и тужби а ни један пелцер није добар јер је сваки случај јединствен и судије требају знати саме да напишу пресуду. Још као приправник сам указивао на неке нелогичности али сујета је опака ствар па су неке судије то прихватале а неке наравно настављале по старом тиме само отежавајући себи посао. Да не помињем понављање података окривљеног који је двадесетак пута осуђиван кад се све то из изреке понавља у образложењу, у чињеничном стању са свим тим пресудама. Иначе и у овом вашем примеру нејасно је место радње, кажете као и у лошем примеру “у више адаптираних кућа на територији Аутономне Покрајине Војводине”. Зар је то довољно одређење? Која су тачно места? Зар је битно да су куће адаптиране и у ком смислу, типа сређен тоалет или прилагођено за гајење разних биљака? И онда ће неко узети ваш пример па га неспретно подвести под свој случај и опет смо на почетку проблема. Увек сам се противио полтронству и копирању пресуда.

    1. Poštovani čitaoče “otvorenog uma”,

      želim da takvi i dalje budete.

      “Pelcer akademija” se nije izvorno odnosila na Pravosudnu akademiju, već je predstavljala metaforu za neformalni sistem učenja iz “pelcera” sumnjivog kavliteta. Međutim, dadoste mi dobru ideju 🙂

      Nisam baš shvatio šta sam to pogrešno učinio kao predsednik suda i kakve to veze izrečeno ima sa temom. No, kritika je, pa makar i off topic, uvek dobrodošla 🙂

      Što se tiče primera koji sam dao, ne pretendujem da on postane neko novi “pelcer”. Slažem se sa vama da je to jedan od najpogrešnijih načina učenja. Ipak, određeni sistem bi trebalo uspostaviti.

      Ako ste pročitali tekst, videli ste da sam samo preradio postojeće činjenično stanje. Mesto ranje koje pominjete se ipak jasno navodi u opisu u delu gde se govori o tačnim adresama objekata. Kod ovakvih opisa uobičajeno je da se u tzv. “kapi” izvedu svi opšti elementi, a da se naknadno u tekstu razradi ono što je specifično. Naravno, dozvoljavam da je moguće i bolje opisati ovaj događaj. Ovde je samo opis dat u cilju otvaranja diskusije i ukazivanja na problem.

      S poštovanjem,

      MM

  9. Колега Мајићу, да би сте могли да тврдите да нема седам година несреће мора да прође најмање седам година. 🙂

    Шалу на страну, мислим да је систематика добра и да сте тиме доста добили на јасноћи изреке.

  10. Svi mi koji smo malo duze u pravosudju svedoci smo kako su nekada pisane optuznice i presude, a kako se to cini danas. Od jasnih, kratkih i razumljivih izreka, u kojima nije moglo da se desi da izostanu bitna obelezja dela, dosli smo do vrlo rogobatnih i nerazumljivih izreka, sa bespotrebnim cinjenicnim opisima, u kojima cak izostanu bitna obelezja dela, a kada je vise okrivljenih cesto se desava da za pojedine nemamo opisanu radnju izvrsenja…..Sve ovo namece jedno mnogo bitnije pitanje: KAKVI SU NAM TO KADROVI U PRAVOSUDJU? i jos vaznije:STA SA NJIMA?

  11. Mislim da problem počinje mnogo ranije, još od studentskih dana.
    Sećam se da sam (kao odgovor ocu matematičaru koji me kritikovao zbog opširnosti prilikom nekog razgovora) doneo udžbenik iz predmeta koji sam tada spremao (treća ili četvrta godina) i krenuo da čitam rečenicu… i nastavio da je čitam narednih nekoliko minuta. Jedna rečenica, jedan pasus – pola stranice.
    Već od prvog susreta sa pravom studenti, budući pravnici se susreću sa ovim kultom i sasvim je logično da kao profesionalci kasnije koriste nasleđe stečeno tokom studentskih dana.
    U tom smislu neophodna bi bila i korekcija udžbeničke literature koja je je studentima obično prvi susret sa pravnom materijom (da ne pominjem to da ne shvatam zašto se pozitivno-pravni predmeti uopšte uče iz udžbenika umesto iz zakona i komentara zakona).

  12. Ovo je samo jedan od primera besmislenog principa ” tako se radi”. Bez odgovora na pitanje “zbog čega?”, nema ni kvalitetnog pravosudja, ali ni ostalih profesija. Upravo je princip” tako se radi”, pravosudje ucinio imunim na promene zakona, tako da sudska praksa neretko uopste ne odgovara na pitanja aktuelnog zakonodavstva. Umesto da pripravnike ucimo odgovorima sa kojim je ciljem zakonodavac nesto propisao, i da tako postanu spremni da se ne samo prilagode promenama zakona vec i da budu deo strucne i kriticke elite, mi ih pretvaramo u fah idiote koji su sposobni da rade samo po pelcerima ne razumevajuci apsolutno nista. Problem je kad takvi pripravnici pukim protekom vremena i uz poneku licnu ili politicku vezu postanu kreatori prakse. Tako nastaje haos.

    Mislim da je najbolji primer toga, institut koji po mom saznanju postoji samo kod nas i gde sudovi pre presudjenja ili primene prava, postavljaju konkretna pitanja visim sudovima, a oni im na ta pitanja odgovoraju i jos ih cine dostupnim javnosti. Da nekim slucajem imamo strucnu javnost, ona bi samo konstatovala nepostojanje nezavisnosti i nepristrasnosti prvostepenih sudija. Ili jos gore, postavila bi pitanje verodostojnosti principa iura novit curia.

    U pravosudju je , kao i u zdravstvu previse veliki ulog. Zato svako igranje bilo da je u pitanju nestrucnost ili pak neki od oblika nedostojnosti, mnogo kosta. Zato je moral kljucna rec koju je pravosudje odavno zaboravilo. Posledica toga je masovna zloupotreba prava koja se promovise od onih koji bi tu zloupotrebu morali da sprece- od pravosudja. A kad takva pojedinacna zloupotreba postane sudska praksa, postoji neresiv problem.

  13. Poštovane Sudije,

    Možda nije direktno vezano sa temu ali tiče se obrazloženja rešenja. Da li je neko od vas video juče obrazloženje sudije Lidije Alagić u emisi Život priča, da li neko ima da kaže nešto?
    Kakvo je to obrazloženje, da li odmah sada da prestanem da se bavim pravom jer me je iskreno sinoć bilo sramota.

    1. Poštovana,

      komentar koji ste uputili je po više osnova “nevezan za temu”. Najpre, na blogu raspravljamo o načelnim krivičnopravnim pitanjima i pitanjima od značaja za pravosuđe. Konkretni slučajevi, naročito iz oblasti privatni odnosa, nisu tema ovog bloga.

      Pored toga, nadam se da ćete se kao pravnik složiti da bi komentarisanje bilo koje sudske odluke na osnovu tv emisije i onoga šta je tu izloženo, bilo, u najmanju ruku, neozbiljno.

      S poštovanjem,
      MM

      1. Pośtovani Sudija,

        Dosta ste stariji od mene, naravno o iskustvu i da ne pričam, cenim svako Vaše mišljenje, ja nisam pričala o privatnom odnosu već obrazloženju jednog sudije koje sam slučajno zapazila, mislim da ste Vi isto komentarisali hrabrost nekih sudija da daju svoje komentare a ne da krisom posmatraju Vaš blog, pa zar to nije njihova privatna stvar, slažem se da ne treba komentarisati nesto na osnovu tv emisije, ali nije komentarisano tamo neko rešenje, već je prikazano rešenje suda sa pečatom itd.
        Svakako ovo sam postavila samo da bih čula Vaše mišljenje i Vaših kolega, jer mislim da je takvo jedno obrazloženje tuga našeg pravosudja i da se tiče pravosudja, ali više neću tako nešto pitati.
        Pozdrav

  14. Poštovani Mišo,

    Dugo već pratim Vaš blog, ali kako primarna oblast mog interesovanja nije krivično pravo, uglavnom ne postavljam komentare, jer bi njihov domašaj bio dubiozan. Ipak čitajući komentare, čini se da svi čitaoci (a i Vi) smatraju da treba otkloniti ili ublažiti posledice, umesto otkloniti uzroke nepoželjnih pojava.

    Mislim da ima smisla razmisliti o sistematici i metodologiji studija prava, gde studenti ne vide ni primer presude, dok ne počnu da rade ili volontiraju. A i tada, pitanje je na kakvu će presudu “naleteti”.

    Istina, fakulteti su započeli saradnju sa kancelarijama i državnim institucijama, ali samo za manjinu najboljih. Da li će svi ti polaznici biti odabrani za rad u sudu – iskreno sumnjam.

    Tema Vašeg bloga ne predstavlja samo tehničko-logički gordijev čvor, već i poligon za dokazivanje elementarne (ne)pismenosti. Inače, ni srpski jezik nije u kurikulumu pravnih fakulteta.

    Dolazimo do jedne veoma nepoželjne situacije u kojoj možete imati pripravnika sa visokim prosekom, koji je elementarno nepismen, jer je visok prosek zaradio papagajskim ponavljanjem udžbeničkih formulacija.

    Iz izloženog dolazimo do alternativa:
    1. Nedostaci u razvoju pravničkog kadra se teško mogu ispraviti i od strane najvisprenijeg sudije, spremnog da se posveti mentorstvu;
    2. Kvarenje mladih kolega insistiranjem na sastavljanju presuda na način prikazan u primeru prvostepenog suda.

    Ne bih dalje dužio, jer mislim da je jasno koje su posledice opisanog pristupa. Kako reče pametniji od mene: “Śto se grbo rodi, vrijeme ne ispravi.”

    P.S. Primeri se mogu naći i na ovoj stranici:

    Nepravilno/ Pravilno

    najasnije/najjasnije
    pokri/pokrij

    P.P.S. Na kraju, moram izraziti svoje iskreno divljenje za Vašu hrabrost i spremnost da otvoreno diskutujete o problemima u pravosudju, koji se već dugo svesno ignorišu.

  15. Vama svaka čast, ali što drugo očekivati kad je kod nas uslov za radno mesto u sudu ”veza”, a ne stručnost?

  16. Poštovani,

    Kolega, kako da glasamo za Vas, da nekako spasite ovo naše posrnulo pravosuđe.

    Pratim Vaš rad, pre par meseci sam Vas video na Kej-u Novom Sadu, idući put ću Vam prići da bih se upoznao sa budućim ministrom pravde normalne Srbije 🙂 nadam se tome.

    Svaka čast, samo napred!!!

    P.S. Prepoznao sam Presudu i aktere…:-)

Leave a Reply to sudija Aleksandar Trešnjev Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke