Diskretna pravosudna minutaža

scale large small people businessDugo najavljivani ekspoze mandatara čijim obimom su nas mediji danima zastrašivali, konačno je obnarodovan. Ipak, najdramatičnije prognoze se nisu ostvarile. Ispostavilo se naime, da nas je, umesto integralnom  verzijom, čije bi praćenje prema prvim procenama zahtevalo korišćenje dela godišnjeg odmora, mandatar neočekivano “častio” skraćenim izdanjem. No i praćenje ove “dajdžestirane” verzije zahtevalo je gotovo puno radno vreme prosečnog srpskog uposlenika. Doduše, onog većinske, lezilebovićke provenijencije.

Pomalo uplašen najavama prema kojima će praćenje programa, pored vanrednih mentalnih, zahtevati i izuzetne fizičke predispozicije, pa i mogućnošću da me neko od kolega zatekne pred televizorom u radno vreme i prijavi nadležnima (ne znajući da se bavim poželjnom aktivnošću), odlučio sam da se skoncentrišem isključivo na deo posvećen pravosuđu. Doduše, i od toga sam pomalo zazirao, verujući da će značajan deo obraćanja biti posvećen upravo temi mog interesovanja. Reč je o rak-rani srpskog društva, oblasti bremenitoj problemima, Gordijevom čvoru evropskih integracija. Potrajaće, mislio sam, pripremajući sendviče …

Ispostavilo se, međutim, da sam bezrazložno strahovao. Deo ekspozea o pravosuđu trajao je tričavih 14 minuta, odnosno manje od dvadeset petog dela ukupnog nastupa. Ili, prevedeno u listove hartije, pravosuđu su u „skraćenoj verziji“ ekspozea, od ukupnih 68 stranica, posvećene nepune dve.

Šta nam govore ovi kvantitativni pokazatelji i zbog čega sam se uopšte bavio brojanjem? U situaciji u kojoj je mandatar objasnio da do sada nezabeležena dužina izlaganja ima za cilj da ukaže na ozbiljnost kojom se pristupa problemima, teško je oteti se utisku da navedena proporcija potvrđuje da pravosuđe i dalje nije ni blizu stvarnog fokusa izlagača. Tačnije, i u ovom odnosu moguće je uočiti ono što odavno tvrdim  – da se sudstvo, i sve što ga okružuje, nalazi gotovo na samom dnu lestvice prioriteta, izgubljeno negde među „velikim temama“ čije rešavanje će nas jednoga dana,  sa ili bez njega, uvesti u „svetlu budućnost“.

No, stvari ne stoje značajno bolje ni kada je o kvalitativnim pokazateljima reč. Teško je ne primetiti da ovaj ”nenametljivi“ deo ekspozea obiluje bezidejnošću, praznom statistikom i, ovoga puta čini se, vidljivim manjkom entuzijazma i energije. Moguće je da je razumljivi zamor mandatara u četvrtom satu čitanja doprineo takvom utisku, ali ni samostalna analiza sadržine, nažalost, ne ostavlja drugačiji utisak. Već i pri pogledu na sadržaj ekspozea, uočljivo je da pravosuđu i njegovom ozdravljenju, osnovnim elementima poglavlja 23, nije dodeljena čak ni samostalna tačka u dokumentu. Umesto toga, kao da je reč o temi koja zaslužuje mesto u omnibus odeljku, treća grana vlasti predstavljena je zajedno sa planovima za unapređenje uslova za poslovanje, reformu administracije, ili pak, završetak privatizacije (Tačka 3 “Poslovno okruženje, pravna sigurnost, jačanje institucija i efikasniji javni sektor”)!

O čemu je u ovih četrnaest minuta uopšte bilo reči?

Najveći deo naracije bio je posvećen predstavljanju dosadašnjih rezultata, uglavnom u oblasti novostvorenih pravosudnih profesija. Privatnim izvršiteljima, notarima i od skora medijatorima, dodeljena je uloga najznačajnije tekovine poslednje u nizu reformi. Iako su  (izuzev poslednje od navedenih branši koja tek treba da zaživi), pomenute pravosudne novume do sada uglavnom pratile kontroverze (a uspostavljanje notarijata je bilo praćeno i najdužom dosadašnjom blokadom pravosudnog sistema), o tome nije bilo ni reči. U pisanoj verziji su, doduše, pomenuti pojedini disciplinski postupci, ali nije bilo ni govora o značajnim sumnjama koje su pratile osnivanje novih esnafa, naročito kada je reč o tokovima novca koji se ubira u ovim izuzetno unosnim zanimanjima i kontroli njegove distribucije. Takođe, osim pominjanja sredstava koja su prihodovana radom javnih beležnika (onih 30 procenata izdejstvovanih protestima), izostalo je bilo kakvo pominjanje iznosa novca kojeg su sudovi  lišeni  od kada su takse koje su ubirane po ovom osnovu, prenete u ruke odabranih privatnika.

Izneti su i određeni statistički pokazatelji o broju rešenih predmeta, na osnovu kojih je danas (kao i obično) bolje nego lani. Bilo je reči i o infrastrukturnim ulaganjima  (što po mišljenju pisca ovih redova, bez obzira na upitnu funkcionalnost pojedinih zgrada, predstavlja verovatno i najznačajniji doprinos prethodne vlade kada je o pravosuđu reč). Revitalizovana je ideja uspostavljanja “e-pravosuđa” (registri, dostava), što je svakako pozitivno, ali optimizam nužno narušava činjenica da je i prethodni ekspoze, već sadržao ovakve zadatke, koji do danas nisu ni blizu ostvareni.

Naposletku, u ekspozeu su izneti i ciljevi novog kabineta. Od četrnaest predviđenih tačaka, polovina je posvećena donošenju novih zakona. Iako je donošenje pojedinih (poput zakona o besplatnoj pravnoj pomoći ili suzbijanju nasilja u porodici) zaista nužno, i ovde treba biti realan. Predlaganje zakona je, iako stručno zahtevan, ipak najlakši posao svake vlade. Naročito u domaćim uslovima, kada se novi propisi ionako danonoćno “štancuju”. Stoga bi bilo korisnije da smo obavešteni o tome kako će se ostvariti daleko teži zadaci u koje spadaju poštovanje već donetih propisa ili pak postizanje rezultata koji ne bi bili mereni brojem normativnih jedinica donetih po hitnoj proceduri.

No nisu to ni blizu jedine stvari o kojima u delu ekspoza posvećenom pravosuđu nismo čuli ništa. Propušten je osvrt i na mnoge druge teme, za koje sam uveren da nisu smele biti izostavljene u situaciji u kojoj se nalazi domaće sudstvo.

Tako je, primera radi, propuštena prilika da se jasno obznani opredeljenost ka izgradnji sudske vlasti i izmenama ustavnih odredbi koje ovo uspostavljanje ometaju (analiza relevantnog ustavnog okvira bila je jedan od ciljeva ekspozea iz 2014. godine, ali se izgleda od toga odustalo). Nije bilo ni reči o spornom sastavu Visokog saveta sudstva, odustajanju od preuzimanja tužilačke uloge u medijima, napuštanju ideje izbora predsednika sudova na način koji omogućava da ovi, umesto menadžera neretko postaju svojevrsni pravosudni “kapoi”… Ni slova o činjenici da se veliki broj sudija izjasnio da radi pod političkim pritiskom i da je uveren da u je u pravosuđu u značajnoj meri prisutna korupcija. Muk i kada je reč o tome kako doprineti oslobađanju sudija od straha od “carstva mu”… Ništa o sve većem broju gromoglasno najavljivanih slučajeva koji završavaju basnoslovnim isplatama usled neosnovanih hapšenja i držanja u pritvoru. Ništa o izveštaju Saveta za borbu protiv korupcije o stanju u pravosuđu. Ni pomena o tome kako razrešiti višedecenijki problem beogradskog pravosuđa i kako umanjiti neminovne posledice njegove najnovije selidbe… Baš ništa o aktivnostima koje će doprineti da Pravosudna akademija (za koju verovatno više niko i ne zna da li postoji i ako postoji zašto postoji), postane eminentna i referentna ustanova, dostojna imena ali i novca koji je u nju uložen. Bez pomena o tome kako sprečiti da najbolji mladi pripravnici konstantno odlaze a oni sa političkim i rođačkim vezama konstantno naviru. Kako zaštititi, a ne zastrašivati i proterivati, sudske uzbunjivače. Baš ni reči o tome kako učiniti da, nakon povratka svih reizabranih i nereizabranih, ipak dođe do preispitivanja onih o kojima “i vrapci pevaju”. Izostala je čak i informacija o tome dokle se stiglo sa najnovijim šivenjem toga ili pak o tome kod čije mere je zapelo. I još mnogo toga…

Postoji li zaista onda nešto što bi se moglo nazvati značajnim a što je bilo rečeno?

Nažalost, postoji. Taman kada sam pomislio da se, negde među „reformskim“ idejama opravdano zagubila ona o spajanju četiri apelaciona suda u jedan, mandatar je iz rukava izvukao recikliranu misao. U te nepune dve stranice, jedno od centralnih mesta zauzela je upravo inicijativa još jednog pravosudnog „tumbanja“. Tako je prošlogodišnji “banjski” istup sada već bivšeg ministra pravde, barem za sada, dobio novi život. Motivi ovakvog poduhvata su takođe ostali isti. Sve apelacije moraju pod isti krov, jer je samo tako moguće ujednačiti neujednačenu sudsku praksu! Nadam se da mi nije promaklo, ali mi se čini da se od druge, prateće (i još bizarnije) ideje u vidu osnivanja sertifikacionog tela, ipak, na sreću, odustalo.

O razlozima zbog kojih sam i tada kao i sada ovakve ideje smatrao dozlaboga anahronim, govorio sam dok sam još verovao da neko od nadležnih, osim tekstova u kojima se predlaže koričenje i distribuiranje ekspoza fakultetima, još ponešto čita. Ovoga puta, ponoviću samo sažetu poruku: k’o Boga vas molim, manite se spajanja apelacionih sudova! Ako je to trenutno najbolja ideja koju imate, preskočite je i ne dirajući ništa, sačekajte da se pojavi bolja! Barem ovoga puta, verujte mi na reč ili, ako vas ne mrzi, pročitajte pomenuti tekst u kojem sam razloge navedenog apela, detaljno izneo.

Naposletku, ali svakako ne manje bitno, dobili smo i novu ministarku. Nela Kuburović, za mnoge novo lice i jedno od najvećih iznenađenja “prelaznog roka”, poznata je piscu ovih redova. Primljena je kao pripravnica u Prvi opštinski sud davne 2006. godine u vreme kada sam bio njegov predsednik. Nekolicini novinara koji su saznali za ovaj podatak tražeći priloge za biografiju mlade ministarke, preneo sam da je bila odabrana kao pravnica izuzetnog proseka i dobrih referenci. Jednom rečju, pamtim je kao perspektivnu ali i izuzetno pristojnu osobu.

Da li je to dovoljno za dobrog ministra? Svakako ne, ali je ipak dobro za početak. Naročito ako su uvek preteće alternative one u vidu partijskih kadrova sumnjivih diploma, problematične prošlosti, prostačkog ponašanja i neuglednog habitusa.

Zato nova ministarka i kod starog skeptika poput mene, ima određeni početni “kredit”. Voleo bih da me iznenadi i uveri da su i u ovakvom pravosuđu čuda ipak moguća. Da su napuštanje sudstva i odlazak u politiku, predstavljali više od puke želje za pronalaskom prečice. Voleo bih kada bi meni, ali mnogo više drugima, potvrdila da se pre deset godina nisam prevario. Kada bi, uprkos postojećim uslovima koji su sve samo ne obećavajući, razočaranoj javnosti pokazala da je još uvek moguće biti ministar a ne samo još jedan kabinetski “fikus” koji, poput kineske igračke, na znak počinje da pljeska. Jednom rečju, kada bi shvatila da je jedini način koji je može spasti odlaska u večiti zaborav u kojem boravi većina njenih prethodnika jednom kada ministrovanje prođe, u tome da povremeno ne pristane.

Ako bi u tome uspela, svi deficiti podeksponiranog ekspozea posvećenog pravosuđu, pali bi u drugi plan.

U svakom  slučaju, želim joj sreću. Trebaće joj. Baš kao što će trebati i nama.

 

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

23 Responses

  1. U prvi mah sam bio iznenadjen da čovek takve visprenosti mora da prebrojava strane i minute iz ekspozea vrhovnog gurua da bi ustanovio odnos drzave prema pravosudju. Objašnjenje stiže kao i uvek u epilogu. Predlog a kasnije i postavljenje na mesto ministra pravde je čak i nama prosecnima jasno ukazao da se stav prema pravosudju ne menja. Posle ministra bez pravosudnog dobili smo ministra bez biografije u strucnom smislu. Kao iskren i dobronameran kriticar stanja u kome se pravosudje nalazi mislim da Vas elementarna i kolegijalna pristojnost nije smela sprečiti da ovo postavljenje ne karakterisete kao postavljenje nedostojnog. To me nece sprečiti da sa zadovoljstvom i nadalje pratim Vase tekstove. Pozdrav adv. Ninic Goran

  2. Kad se jednom krene u obezvređivanje osnovnih vrednosti društva, odbacujući moral i humanost, proces,kako je pokazao Franc Kafka, uvek i nepopravljivo ide morbidnom kraju.
    Možemo li da „žmurimo” pred ružnim licem naše stvarnosti?

    “Oni koji se smatraju prepametnim da bi se bavili politikom kažnjeni su tako da njima upravljaju glupani”, rekao je Platon.

    Oni koji se smatraju prepametnima da bi se bavili politikom kažnjeni su tako da njima upravljaju glupani.
    Platon

  3. Nema razloga da novoj ministarki pravde ne damo “kredit”, makar bio u kurtoazni kao sto bi bio moj. Podseticu na dve stvari kada je u pitanju novi Ministar pravde. U vreme protesta advokata 2014 godine, tada pomocnika Ministra Nelu Kuburovic kritikivao sam jer je polagala javnobeleznicki ispit pred Komisijon u cijem sastavu su pored ostalih bili i drugi clanovi ” kabineta” Ministra pravde. Smatrao sam da se tu radilo o klasicnom sukobu interesa. Samo zbog sasvim ociglednog korupcionaskog sistema polaganja ispita i izbora javnih beleznika od strane partokratske vlasti/ cast izuzetcima/ u kojem su kljucnu ulogu odigrali Ministar i njegovi pomocnici, te drzavni sekretar, a svi oni pod komandom prof.Dejana Djurdjevica, smatram ipak da je ” indulgencija” suvisna. Ako pri tome imamo u vidu da su ministri u Srbiji, a narocito pod vlascu sadasnjeg Hazjajina samo obicni administrativni cinovnici, onda tesko mozemo ocekivati neke promene u vodjenju ministarstva pravde pod novom ministarkom. Pravda je ovde ” deveta rupa na svirali” kada je u pitanju javni interes. S druge strane, partijski i privatni interesi zasticeni su i osigurani preko postavljenja odgovarajucih staresina sudova, tuzilastva i policije. Tu se Ministar pravde nece nista pitati. Sva je prilika prema tome, da se nemamo cemu nadati, izuzev sto nova ministarka nije kapacitet nastavnika pravne istorije kao njen prethodnik i ne ostavlja utisak partijskog gaulajtnera, pa ce bar sto se toga tice atmosfera biti malo opustenija.

    1. Zapravo je, po mom skromnom mišljenju, od nagađanja šta to može, a šta će da uradi nova ministarka, daleko važnije pitanje koje niko (iz tzv. stručne javnosti) ne postavlja: zašto N. Selaković nije više ministar? Šta je to što jeste/nije uradio, zbog čega je platio ministarskom foteljom u novoj/staroj vladi, ili je izbor Kuburovićeve došao kao rezultat klasičnog partijskog patricida? Da li je kažnjen npr. zbog štrajka advokata, ili zato što nije dovoljno čuvao svoja naprednjačka leđa?
      Ukoliko je razlog ono prvo, važno je da mi izvan tog “sistema” pokušamo da do maksimuma istražimo “pojedinosti slučaja”, kako bi čitanjem te pene koju talasi izbace na obalu saznali šta se to dešava u dubinama okeana, buduću da nam premijer sigurno neće reći šta je to zamerio gosn. asistentu.
      Ukoliko je, pak, ovo drugo, čemu se onda nadati?
      In the meanwhile, stupanjem na snagu novog zakona o izvršenju, dvadesetak beogradskih izvršitelja (odabranih privatnika, kako ih zove sudija M. Majić) sprovodiće sva izvršenja na budžetu Republike. Mislite o tome.

  4. Kada cemo od strane izvrsne vlasti cuti da se mora postovati prezumcija nevinosti i da se nevin covek ne sme osuditi?

  5. Za razliku od cenjenih kolega, ja novoj ministarki ne mogu da dam nikakav kredit, čak ni iz ljubaznosti. Naprotiv, ona je “kod mene” već u debelom minusu, ne samo zbog činjenice da sedi u ovoj vladi, već i stoga što ima toliko samopouzdanja da veruje da posle završenog pripravničkog staža i nekoliko godina savetničkog rada u VSS i ministarstvu, ima dovoljno znanja i iskustva da bude ministar.
    Zato ću da sačekam narednih nekoliko dana ili nedelja (pa godišnji odmori su, boga mu!) da vidim šta će ta žena da uradi i kojim redom.
    Naravno, ovakav moj stav me ni u kom slučaju ne preporučuje kod ministarke, ali 1) meni do toga nije ni najmanje stalo i 2) čisto sumnjam da će ona ikada i čuti za mene, tako da smo egal.

  6. Hvala za još jedan odličan tekst.
    Što se nove ministarke tiče, svi oni igraju u istom kolu i kako gazda kaže, pa ne očekujem baš ništa.
    Za to vreme, mi se satiremo od posla i šokiramo drugostepenim odlukama.
    Izuzetno povećan priliv predmeta, uz smanjen broj zaposelnih, prosto nas tera da radimo duplu normu. Da to ne bi bilo na uštrb kvaliteta, sudije rade uveliko van radnog vremena.
    Zanima me Vaše mišljenje, uvaženi kolega, o tome da je izneto da pojedini sudovi imaju ugovore sa bankama za povoljnije kredite, jer te iste sudije rade u predmetima po tužbenim zahtevima utvrđivanja apsolutne ništavosti ugovora o stambenom kreditu indeksiranom u CHF?
    Znam da ste krivičar, ali Vam sigurno ni parnica nije strana.
    Ljudi su očajni, nakon deset godina otplate, glavnica ima je mnogo veća nego u momentu podizanja kredita.
    Još jedna oblast u kojoj se otvoreno vrši pritisak na sudije da rade u korist stranih banaka i države kojoj su te banke potrebne, a one retke presude poštenih sudija donete po zakonu, padaju u drugom stepenu.
    Izvinjavam se što sam izašla iz teme.
    Hvala Vam puno!

  7. Ako icega SNSu nije nikad falilo to je dobrih pravnika. Najozbiljnije. Neki od najboljih pravnika u zemlji su im clanovi.

  8. Mladost, odlične reference, veoma odgovorni poslovi koji prethode ministarskim. Koleginica je očigledno u “sistemu” već od “malih nogu”. Jedni bi to nazvali privilegijom, prestižom. Drugi bi odmahivali rukom, sujetom nagriženi i namrgođeni, ali potajno ipak sanjareći o baš takvom početku njihove karijere. Treći bi “na političke borbe isključivih i nepomirljivih pojedinaca, grupa i partija, gledali sa otmenom smirenošću i kao sa neke udaljenosti, uočavajući istorijski smisao događaja i predviđajući njihov razvoj. Ono što njih zanima jeste pravo, a ne politika. Usred uzavrelih strasti, političkih, verskih i nacionalnih, u ambijentu u kome su se pojedinci strelovito uspinjali ka vlasti i još brže padali u političku nemilost ili bezdan zaborava, oni su strpljivo i staloženo tkali pletivo prava” (Pravni Život, br. 9-10/1994). Nešto mlađi od koleginice, moj prvi impuls bila je pomalo naivna radost, pomislivši da konačno živim u zemlji u kojoj je mladost zapravo prednost, te da u toj večitoj borbi mladosti i iskustva, primat ipak dobija ova prva. Ali avaj, kratke li radosti. Zaboravih na momenat oštre i čvrsto stisnute čeljusti glavnih političkih aktera, setih se svih dosadašnjih marioneta i protraćene stručnosti pojedinih, podsetih se da je u obavljanju najviših državnih poslova iluzorno očekivati energičnu, pomalo i romantičnu posvećenost i predanost poslu, setih se da su naši predstavnici u parlamentu oni koji su najbolji među nama, setih se mnogo toga. Koleginici zaista želim svu sreću u ostvarivanju postavljenih zadataka.

  9. Vidim po komentarima da se svi više bavimo politikom i ministarkom nego pravosuđem i stanjem u pravosuđu.
    Pogledam sajtove strukovnih udruženja, ničega tamo nema o položaju struke.
    Nigde ni reči o bilo čemu što sestuci dešava, svi su se pomirili s tim da nam treću granu dobro podseca druga, te da se treća grana na drugoj drži, sa gomilom sasušenog lišća, sa po nekim zelenim listićem, umesto da se razvija samostalno i da nam se zeleni i jača.
    Ćuti tamo Snežana!

    1. Uvažena koleginice, sasvim bih se ovde složio sa Vama. Zato sam i želeo da prvenstveno prokomentarišem program koji je predstavljen. Pri tome, barem u vreme dok sam pisao tekst, nigde nisam pronašao bilo kakvu analizu ovog dela ekspozea. Čini se da se svi više bavimo personalnim rešenjima iako svesni da su ona, naročito u ovakvim sistemima, daleko manjeg značaja. Međutim, delimično opravdanje za to može se naći u činjenici da nam, kao što smo videli, prečesto nedostaje i ponuđene suštine.

      U svakom slučaju delim Vaš stav da bi bilo pohvalno kada bi se makar struka ozbiljnije bavila analizom pitanja koja su značajna za njen položaj.

      S poštovanjem,
      MM

  10. Radovalo bi me da Vladimir navede imena bar trojice (troje) najboljih pravnika ;lanova SNS !

    1. O, nema problema :-). Dejan Djurdjevic apsolutno. Ne ulazim kakav je kao covek jer ga ne poznajem ali on je jedan od najmladjih redovnih profesora Pravnog a to da je jedan od najboljih pravnika u zemlji potvrdice svaki intelektualno posteni student\profesor Pravnog.
      Vojislav Nedic je jedan od najcuvenijih advokata u BG.
      Oliver Antic je jedan od najvecih civilista ne samo u Srbiji. I jedan od najcitiranijih. Kakav je covek u to ne ulazim.
      Na to dodajte Martinovica, Selakovica,… i eto SNS ima strasne pravnike.:-)
      P.S. nisam nikakav SNS bot, verujte mi na rec.

      1. Baš lepo društvance.
        Civilista Antić koji je kroz Zakon o nasleđivanju uveo u naš pravni život srednjevekovna ograničenja svojine (da ne pominjem njegove bisere u “Politici” – to što je na katedri koja se bavi privatnim ne znači da ne sme da zna ništa iz oblasti javnog prava), asistent Selaković (za koga još uvek ne znamo šta je to zabrljao, pa ga šef nije uključio u novu vladu) koji nas je đuture vratio u vreme Prejasne Mletačke Republike u kojoj dužd dodeljuje privilegije odabranim privatnicima, koji se od tog trenutka zovu notari, izvršitelji, medijatori, prof. Dejan Đurđević o čijoj kompetentnosti treba da sude studenti (?!), pa taj Martinović (ko ili šta god da je on)…
        Vidite, ja nisam ama baš nikakav pravnik, ali sam se potrudio da ne iznosim prazne vrednosne sudove, već da ponudim činjenice.

        1. Selakovica i Martinovica ne bih svrstao u najbolje pravnike u zemlji (to oni protokom vremena mogu postati), a Martinovic je docent na Upravnom pravu na Pravnom fakultetu u Novom Sadu. Ova trojica kakvi god ljudi bili spadaju u pravnicki krem. To je sigurno. A studenti ne mogu suditi o necijoj strucnosti ali studenti vide koj profesor barata kakvim znanjem. Da ste bili na predavanjima i vezbama prof Djurdjevica znali biste o cemu govorim. Gradjansko pravo (materijalno i procesno) u malom prstu ima.

      2. Uzgred, ne postoji “jedan od najčuvenijih” – ili je najčuveniji, ili je jedan od “čuvenijih” (bolje poznatijih) advokata.

        Ne zamerite.

  11. Promjene (na bolje) u pravosuđu nisu nemoguće. Međutim, osim plana i programa potrebni su ljudi sa znanjem i voljom da se uhvate u ovo, godinama zamršeno, klupko.
    Nadam se da će pravo konačno nadvladati politiku i da će jedan sjajan institut koji godinama postoji u cijeloj Evropi i koji funkcioniše u državama u regionu- javno bilježništvo, uspjeti da zaživi i Srbiji, na sreću i u korist građana i pravosuđa.
    Otvaranje poglavlja 23 i 24 je velika šansa za stručnjake da zaista “pročiste ” sistem i u zakonodavnoj i u sudskoj sferi.
    Nadam se da i dalje ima dovoljno strpljivih ljudi koji ce iskoristiti ovu šansu za dobrobit pravosuđa i neće je prepustiti isključivo na milost i nemilost političarima.

      1. Ili niste čitali komentar pažljivo ili imate “botofobiju”.
        Sve u svemu, nisam ovdje da bih se dopisivala sa Vama već jer pratim blog i rad sudije Majića. Pozdrav!

  12. Сваку брљотину – подведи под “Поглавље”.

    Сваког неподобног – провуци кроз “Поглавље”.

    Све што је остало да ваља – уништи зарад “Поглавље”.

    О “Поглавље”, ти сило страшна!

Leave a Reply to Slaven Kovacevic Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke