Sudija Aleskandar Trešnjev izuzet zbog članstva u CEPRIS-u – pravna analiza prof. dr Miodraga Jovanovića

P5290019 tekst m

 

Zbog značaja teme, prenosim integralnu verziju pravne analize redovnog profesora Pravnog fakulteta u Beogradu  dr Miodraga Jovanovića povodom rešenja predsednika Višeg suda u Beogradu kojim se zbog članstva u CEPRIS-u, od daljeg postupanja u predmetu K PO1 36/2015 izuzima sudija tog suda mr Aleksandar Trešnjev. Tekst preuzet sa sajta  www.cepris.org.

 

Pravna analiza rešenja

 

Dana 16.06.2016 Predsednik Višeg suda U Beogradu je svojim rešenjem VII Su br. 39/16-212 izuzeo sudiju Aleksandra Trešnjeva iz pretresnog veća u krivičnom predmetu K-Po1 br. 36/2015. Postupajući po zahtevu za izuzeće zamenika tužioca za organizovani kriminal Mirjane Ilić, predsednik suda je našao da su iznete „sumnje u nepristrasnost postupanja“ sudije Trešnjeva zasnovane, jer je on član nevladine organizacije Centar za pravosudna istraživanja (u daljem tekstu CEPRIS), baš kao i branilac u predmetnom krivičnom postupku, advokat Vladimir Beljanski, dok je predsednik pomenute organizacije dr Slobodan Beljanski, otac navedenog branioca. Takvu svoju odluku predsednik suda je doneo pozivajući se na član 37, st. 2 Zakona o krivičnom postupku, prema kojem: „Sudija ili sudija-porotnik može biti izuzet od sudijske dužnosti u određenom predmetu ako postoje okolnosti koje izazivaju sumnju u njegovu nepristrasnost.“ (str. 2 Rešenja).

Valja, međutim, odmah primetiti da se prilikom podvođenja pomenutog činjeničnog stanja pod navedenu zakonsku odredbu, predsednik suda upustio i u tumačenje brojnih drugih ustavnih i zakonskih odredbi. Šta više, obrazlažući svoju odluku, on već u uvodnom delu navodi da je donosi „pre svega vodeći računa kako su formulisani ciljevi“ CEPRIS-a i pritom kaže:

„kako je u samom Statutu (CEPRIS-a) regulisano da je cilj Centra stvaranje uslova za nezavistan ili samostalna status i stručan, nepristrasan i efikasan rad pravosuđa, a u koje svakako spada i sudstvo, to … činjenice da su predsednik navedenog udruženja advokat dr Slobodan Beljanski, a članovi njegov sin advokat Vladimir Beljanski, kao i advokati dr Vladimir Đerić i Nebojša Maraš, te da je predsednik Upravnog odbora sudija Apelacionog suda u Beogradu dr Miodrag Majić, a član udruženja i sudija Višeg suda u Beogradu Aleksandar Trešnjev, predstavljaju okolnost koja upravo izaziva sumnju u nezavisnost, samostalnost i nepristrasnost sudija, pri čemu se takva sumnja pojačava ukoliko se dogodi da su navedeni advokati punomoćnici, odnosno branioci stranaka u bilo kojim sudskim postupcima u kojima sude navedne sudije.“ (str. 3)

Tako proizilazi da je prvi osnov za odluku o izuzeću sudije Trešnjeva to što bi njegov status člana pretresnog sudskog veća bio u suprotnosti sa Statutom CEPRIS-a?! To je, međutim, tek početak inventivnog tumačenja predsednika suda. U sledećem koraku, on se upušta u problematiku prava na udruživanje sudija. Na navode sudije Trešnjeva da bi izuzeće u njegovom slučaju moglo da posluži kao osnov za analogno postupanje i u slučajevima članstva u različitim drugim udruženjima koja okupljaju sve segmente pravosuđa, poput Udruženja za krivičnopravnu teoriju i praksu, Udruženja za međunarodno krivično pravo ili Udruženja pravnika, predsednik suda je našao da pomenuta udruženja „imaju za cilj usavršavanje pravnog sistema i vladavine prava kao i proučavanje teorije i primene prava u određenim oblastima“, dok se „ciljevima nevladine organizacije CEPRIS … zadire u statusna pitanja sudija, koja su isključivo regulisana Ustavom Republike Srbije i Zakonom o sudijama.“ (str. 3) Ostaje, međutim, nejasno kako se to ciljevima delovanja CEPRIS-a „zadire“ u ustavnu materiju položaja sudija, dok se ciljevima delovanja drugih udruženja, recimo, ne „zadire“ u ustavnu materiju vladavine prava, koja je takođe regulisana članom 3 Ustava. Posezanje presednika suda za terminom koji ima naglašeno negativnu konotaciju može, otuda, da se čita i kao insinuacija da CEPRIS ima izvesne ciljeve delovanja koji nisu u skladu sa ustavom i zakonom i da kao takav nije ni smeo da bude registrovan kao udruženje građana.

No, ako namera predsednika suda i nije bila da iznese jednu takvu dalekosežnu tvrdnju, sa sigurnošću se može reći da je on ustvrdio da sudijama nije mesto u udruženju poput CEPRIS-a. Šta je po mišljenju predsednika suda sporno u vezi sa članstvom sudija u takvim udruženjima? Za razliku od, na primer, Društva sudija Srbije, koje je članom 1 definisano kao „strukovno“ udruženje, predsednik suda je ustanovio da CEPRIS nije organizovan kao „usko strukovna“ organizacija. (str. 4) Kako članovi CEPRIS-a „nisu samo sudije“, to po mišljenju presednika suda „predstavlja okolnost koja kod drugih učesnika u postupku izaziva sumnju u nepristrasno postupanje suda“. Iz toga on, najzad, izvlači i krajnji zaključak da sudije „treba da istupaju isključivo usko strukovno, dakle samo kao sudije“ (str. 4), jer „nije moguće da se sud i advokatura ili sud i javna tužilaštva zajedno zalažu za nepristrasnost, nezavisnost i samostalnost u radu suda i sudija“. (str. 5)

Na stranu to što bi ova naopaka logika predsednika suda vodila zaključku da sudijama treba da prestane članstvo i u nekim udruženjima koje je ranije pominjao kao pozitivne primere udruživanja (tako, npr., potpredsednik Srpskog udruženja za krivičnopravnu teoriju i praksu je sudija Vrhovnog kasacionog suda, generalni sekretar je advokat, a jedan od članova Predsedništa zamenik Apelacionog javnog tužilaštva u Beogradu (http://www.sukp.org.rs/clanovi.html). Ovde je reč o mnogo ozbiljnijem problemu. Ovakvim „rezonovanjem“ predsednik suda je najneposrednije povredio ustavom zagarantovano pravo sudije Trešnjeva na udruživanje. Ustav Srbije je postavio granice ove slobode. Članom 55, stav 4, predviđeno je da sudije ne mogu biti članovi političkih stranaka. Članom 152 je uvedena i šira zabrana političkog delovanja sudija, dok je zakonu prepušteno da utvrdi „koje su druge funkcije, poslovi ili privatni interesi nespojivi sa sudijskom funkcijom.“ Zakon o sudijama, u članu 7, stav 1, predviđa pravo sudija “da se udružuju u strukovna udruženja radi zaštite svojih interesa i očuvanja nezavisnosti i samostalnosti u radu.” Kao što je rečeno, predsednik suda je odluku o izuzeću nastojao da zasnuje na tvrdnji da CEPRIS nije strukovno udruženje, jer njegovi članovi „nisu samo sudije“. Međutim, ako bi to određenje „strukovnosti“ bilo relevantno, onda se i za brojna druga udruženja u kojima su sudije članovi (poput pomenutog Srpskog udruženja za krivičnopravnu teoriju i praksu) ne bi moglo reći da su „strukovna“. Što je, ipak, mnogo važnije, takvo „tumačenje“ prava sudija na udruživanje nema nikakvo uporište u pozitivnom pravu Srbije. Zakon o udruženjima, u članu 2, daje odgovor na pitanje šta se u srpskom pravu smatra „udruženjem građana“:

Udruženje, u smislu ovog zakona, jeste dobrovoljna i nevladina nedobitna organizacija zasnovana na slobodi udruživanja više fizičkih ili pravnih lica, osnovana radi ostvarivanja i unapređenja određenog zajedničkog ili opšteg cilja i interesa, koji nisu zabranjeni Ustavom ili zakonom.

Na političke stranke, sindikate, udruženja organizovana radi obavljanja određenih delatnosti u cilju sticanja dobiti, sportske organizacije i udruženja, crkve i verske zajednice, spontana privremena povezivanja više lica i druga udruženja čiji je rad uređen posebnim zakonom, odredbe ovog zakona shodno se primenjuju u pitanjima koja nisu uređena tim posebnim zakonom.

Na udruženja koja nemaju status pravnog lica, shodno se primenjuju pravna pravila o građanskom ortakluku, osim ako ovim zakonom nije drugačije određeno.

Zabranjena su tajna i paravojna udruženja.

Dakle, sa izuzetkom izričito navedenih vrsta udruženja koja su ili zabranjena ili regulisana posebnim zakonima, Zakon o udruženjima ne poznaje bilo kakvu dalju klasifikaciju udruženja, pa tako ni onu na „strukovna“ i „nestrukovna“. Stoga se „strukovnost“ udruženja iz člana 7 Zakona o sudijama ima tumačiti jedino u svetlu onoga što sam taj član kaže o tome koja se udruženja smatraju strukovnim – to su ona udruženja čiji je cilj „zaštita interesa (sudija) i očuvanja nezavisnosti i samostalnosti u radu“. Da bi, otuda, jedno udruženje bilo „strukovno“ u smislu Zakona o sudijama nije neophodno da ono samo sebe tako okvalifikuje, kako to naivno veruje predsednik suda (str. 4 Rešenja), već da iz svih relevantnih odredbi statuta tog udruženja proističe da će ono svoje delovanje usmeriti na ostvarivanje ciljeva predviđenih članom 7. Potrebno je, stoga, ili veliko pravničko neznanje ili smišljena malicioznost da bi se zaključilo da nije „strukovno“ ono udruženje koje je osnovano „s ciljem stvaranja uslova za nezavisan ili samostalan status i stručan, nepristrasan i efikasan rad pravosuđa u otvorenom demokratskom društvu, zasnovanom na načelima vladavine prava i podele vlasti“ (član 2 Statuta CEPRIS-a).

Postoji, doduše, i druga mogućnost – da predsednik suda nije imao nameru da ponudi analizu pravnih okvira slobode sudijskog udruživanja, već da, koristeći svoj položaj organa pravosudne uprave, uputi svojevrsni moralni naputak svojim kolegama. Na takav zaključak upućuju njegove reči da „sudije u borbi za svoju nepristrasnost, nezavisnost i samostalnost treba (obeležio M. J.) da istupaju isključivo usko strukovno, a ne zajedno sa advokatima ili javnim tužiocima i njihovim zamenicima, koji u svakom postupku koji se vodi pred bilo kojim sudom zastupaju interese svoje stranke, odnosno države.“ (str. 4) Ako je to tako, nejasno je, ipak, odakle predsedniku Višeg suda u Beogradu ideja da u obrazloženju svoje odluke o izuzeću jednog sudije iz člana pretresnog veća na sebe preuzima ulogu moralnog arbitra i deli savete sa kim sudije treba ili ne treba da sarađuju u borbi za bolji položaj svoje profesije. No, sve i da mu ta uloga pristaje, još manje je jasno kako je uspeo da iz činjenice da različiti pravosudni akteri imaju različite procesne uloge izvede zaključak da ne mogu svi zajedno da se bore za dostojanstvo grane vlasti kojoj pripadaju. Tom bi „logikom“ bilo nemoguće da se umetnici različitih profesija – glumci, baletski umetnici, operski pevači – zajedno bore za što bolji status unutar jednog pozorišnog ansambla; da se navijači različitih fudbalskih timova udružuju zarad iskorenjivanja huliganizma na stadionima; da se izvođači različitih muzičkih žanrova udružuju zarad zaštite vlastitih autorskih prava, itd.

Članom 52, stav 2, Zakona o uređenju sudova predsednik suda, međutim, nije pozvan da deli moralne lekcije već da „obezbeđuje zakonitost“ i „nalaže otklanjanje nepravilnosti“. Ne samo da predsednik Višeg suda u Beogradu to nije učinio donošenjem osporenog rešenja, već je grubo povredio i ustavno pravo na rad sudije Trešnjeva tako što ga je bez zakonskog osnova izuzeo iz pretresnog veća i onemogućio ga da sudi u datom krivičnom predmetu. Svoju, dokazano neutemeljenu, tvrdnju da sudije ne treba da se strukovno udružuju sa advokatima i tužiocima u organizacijama poput CEPRIS-a, predsednik suda je dodatno potkrepio krajnje inventivnim tumačenjem odredbi o finansiranju udruženja građana. Pa tako, on primećuje „da se iz statuta CEPRIS-a ne vidi ko konkretno finansira ‘nevladinu organizaciju’“ (str. 4) (Nota bene: uporno insistiranje predsednika suda na tome da CEPRIS naziva „nevladinom organizacijom“, dok ostale oblike strukovnog povezivanja naziva „udruženjima“, valjda je njegov način da pošalje subliminalnu poruku da postoji nešto potencijalno subverzivno u ciljevima i delovanju te organizacije, ne shvatajući da sva udruženja po slovu člana 2 Zakona o udruženjima jesu „nevladine organizacije“). Dakle, kako Statut u članu 16 propušta da kaže ko će konkretno finansirati CEPRIS, već samo sumarno navodi oblike finansiranja, predsednik suda zaključuje

„da je samim tim svakako moguće da se dogodi da npr. dobrovoljne priloge, donacije ili poklone učini lice koje je stranka u nekom sudskom postupku ili je lično zainteresovana za ishod sudskog postupka u kojem postupaju sudije koje su članovi takve nevladine organizacije, a njihovi branionici u takvim postupcima su advokati, članovi nevladine organizacije CEPRIS. Na taj način lica bi eventualno mogla pokušati da utiču na nezavisnost, samostalnost i nepristrasnost sudije prilikom postupanja…“ (str. 4)

To sve, po mišljenju predsednika suda, predstavlja okolnost koja je kod drugih učesnika u postupku – konkretno tužilaštva – izazvala opravdanu sumnju u nepristrasnost suda, što je naposletku i dovelo do rešenja o izuzeću.

Najpre bi bilo poučno kada bi nas predsednik Višeg suda u Beogradu uputio bar na jedan primer udruženja građana u čijem se statutu izričito navodi „ko konkretno“ finansira tu organizaciju. Čak i kada bi u tome uspeo, u šta je teško poverovati, to ne bi promenilo činjenicu da gotovo sva udruženja građana svojim statutima na generalan način predviđaju sve zakonom dozvoljene načine finansiranja. Pa tako i pomenuti član 16 Statuta CEPRIS-a ne sadrži ništa drugo do doslovce preuzet tekst člana 36, stav 1 Zakona o udruženjima, koji reguliše način sticanja imovine udruženja. No, odsustvo navođenja konkretnog finansijera u Statutu CEPRIS-a samo je početna (pogrešna) premisa koju predsednik suda dalje koristi kao osnov za niz spekulativnih opservacija šta je „svakako moguće da se dogodi“ i šta bi sve „eventualno moglo (da se) pokuša“. Istina, sve to o čemu govori predsednik suda i još štošta mnogo strašnije bi moglo da se dogodi. Problem je u tome što član 37, st. 2 Zakona o krivičnom postupku, na kojem predsednik suda formalnopravno temelji svoje rešenje o izuzeću, zahteva da „postoje“, a ne „da bi mogle da postoje“ okolnosti koje izazivaju sumnju u nepristrasnost sudije. Ono što se u ovom slučaju nepobitno može utvrditi da „postoji“ kao činjenica jeste da je sudija Trešnjev član organizacije u kojoj je član i advokat branilac Beljanski. Budući da je napred pokazano da ne postoji nikakvo utemeljenje za tvrdnju da je puko članstvo sudija, tužilaca i advokata u istim udruženjima protivustavan ili protivzakonit čin, to okolnost da sudija i branilac pripadaju istom udruženju sama po sebi ne može biti smatrana „okolnošću koja izaziva sumnju u (sudijsku) nepristrasnost.“ Da bi izuzeće sudije bilo zakonito neophodno je dokazati da postoje i neke druge okolnosti koje opravdavaju takvu jednu sumnju. Ako bi kojim slučajem osporeno rešenje ostalo na snazi, to bi značilo da je kriterijum za postojanje sumnje u nepristrasnost sudije spušten izuzetno nisko, a onus probandi prebačen na samog sudiju koji bi sumnjičavim strankama morao iznova i iznova da dokazuje da je nepristrasan. Takvo tumačenje odredbe o izuzeću bilo bi i u suprotnosti sa članom 3, stav 1 Zakona o sudijama, koji kaže: „Sudija je dužan da u svakoj prilici održi poverenje u svoju nezavisnost i nepristrasnost.“ Dakle, Zakon polazi od pretpostavke da sud već uživa poverenje u vlastitu nezavisnost i nepristrasnost, a na sudiji je da to poverenje „održi“ i onda kada bi se mogla pojaviti sumnja da to nije tako. Nadalje, stavom 5 istog člana se predviđa „dužnost“ svih „državnih organa i funkcionera“ – a i zamenik tužioca za organizovani kriminal i predsednik suda to jesu – „da svojim postupanjem i ponašanjem održavaju poverenje u nezavisnost i nepristrasnost sudija i sudova.“

Rešenje predsednika Višeg suda u Beogradu o izuzeću ne samo da krši ustanovljenu dužnost o „održavanju poverenja“ u nepristrasnost sudstva, već je i tužna ilustracija upravnosudskog akta koji vrvi od grešaka u formalnologičkom zaključivanju i koherentnom pravničkom rezonovanju, što za posledicu ima povredu ustavnih prava na rad i udruživanje sudije Trešnjeva. Ovo rešenje, nažalost, na najbolji način potvrđuje i opravdanost osnivanja CEPRIS-a čiji je jedan od osnovnih ciljeva „unapređivanje pravosuđa“ (član 1 Statuta).

U Beogradu, 22. 06. 2016.

prof. dr Miodrag Jovanović

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

10 Responses

  1. Viljem Šekspir bi rekao:
    “I djavo se može pozivati na Sveto pismo za svoje potrebe”.
    Oni koji su disciplinski gonili predsednika veća u predmetu Miroslava Miškovića samo i samo da bi na taj način, primenom relevantnih odredbi Zakona o sudijama ( kada je pokrenut postupak razrešenja, predsednik suda može udaljiti sudiju sa funkcije – član 14 stav 2 Zakona o sudijama) uklonili tog sudiju iz sudjenja, sada brane nezavsinost i samostalnost sudstva od CEPRIS-a!
    Razlozi rešenja o izuzeću nikada sami po sebi ne mogu činiti okolnosti koje dovode u sumnju nepristrasnost sudije.
    Naprotiv, sloboda izražavanja, okupljanja, udruživanja, pa i političkog organizovanja, načelno je garantovana svima, pa i sudijama. Šta više, ona je i društveno poželjna. To proizilazi iz Pakta o građanskim i političkim pravima i evropske Konvencije o ljudskim pravima koje predvidjaju da “svako ima slobodu ” na izražavanje, okupljanje, organizovanje (član 22 Pakta i član 19 Pakta; član 10 Evropske konvencije). A, u Mišljenju broj 3 Konsultanstkog Saveta evropskih sudija izmedju ostalog stoji: sudski sistem jedino može ispravno funkcionisati ukoliko sudije nisu izolovane od društva u kome žive…Kao gradjani, sudije uživaju fundamentalna prava i slobode zaštićena, posebno evropskom Konvencijom o ljudskim pravima..” (prof.dr. Milenko Kreća, O nekim aspektima nezavisnosti sudstva u svetlu standarda predviđenih globalnim i regionalnim instrumentima, Medjunarodna naučna konferencija “Medjunarodni standardi o nezavisnosti sudstva i samostalnosti tužilaštva”, Drvengrad, jun 2016.) Ipak, ova prava trpe ograničenja. Tako, ove slobode mogu biti podvrgnute ograničenjima, formalnostima i kaznama neophodnim u demokratskom društvu upravo radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva, pa su zato dozvoljena ograničenja slobode izražavanja, udruživanja i okupljanja, kao i političkog delovanja sudija.
    Medjutim, Ustav Srbije, niti drugih evropskih država, ne sadrži odredbu o ograničenjima slobode izržavanja za sudije.
    Zakon o sudstvu Nemačke, koja nam je često uzor, na primer, ne ograničava pravo sudijama na političke izjave, ali tom prilikom sudija se ne sme pozivati na političku funkciju (prof.dr. Milenko Kreća, isto). Nasuprot tome, “Austrijski zakon o sudijama i tužiocima” zahteva “vernost državi i zakonu” (paragraf 19).
    Sloboda organizovanja sudija je takodje različito rešena u zemljama Evrope, Sa jedne strane, na primer, Ustav Srbije, Madjarske, Crne Gore, Slovačke, zabranjuje političku aktivnost sudija, dok u Nemačkoj Zakon o sudstvu iz 1972. godine, noveliran 2009. godine, propisuje ne samo da sudije mogu biti članovi političkih partija, već da se mogu i kandidovati za poslanika u Parlamentu, pri čemu im se posle izbora suspenduje status sudije (prof.dr. Milenko Kreća, isto).
    Prema tome, samo članstvo i aktivnosti radi ostvarenja proklamovanih ciljeva CEPRIS-a, prema medjunarodnim ugovorima koji nažu državu obavezuju, dozvoljeni su i poželjni, pri čemu u tim aktivnostima sudija u pitanju nije postupao suprotno pravilima zapovesti Ustava Republike Srbije i pravilima Zakona o sudijama i Kodeksa sudijske etike, pa su razlozi obrazloženja spornog rešenja predsednika Višeg suda u Beogradu, malopravnički i nejaki.
    Nejaki do te mere da na videlo progledaju motivi (kao skrivene pobude) za donošenje ovog akta koji nosi klicu zla u sebi.
    Ta klica jeste animozitet prema sudiji Majiću zbog njegovih javno iznetih stavova koji su najčešće opozicija vladajućem mišljenju o stanju u srpskom pravosudju i o ustavom odredjenoj medjusobnoj ravnoteži i kontroli tri grane vlasti, a zlo na pomolu jeste moguća teža zloupotreba vlasti.

  2. Dobra analiza, a postupanje Predsednika Višeg suda u ovom predmetu pokazuje da je sve isključivo zasnovano na politikantstvu i demagogiji, jer, isti Predsednik je u drugom slučaju, kada je sudija sama zahtevala da bude izuzeta iz predmeta u kome je jedna od stranaka osiguravajuća kuća čiji je poverilac, odbio taj zahtev, “nema razloga da se sumnja u pristrasnost”, mada zakon drugačije gleda na to. Epilog, sudija stvarno postupa pristrasno, te sada druga stranka u postupku zahteva izuzeće, sudija na ročištu galami zbog toga na tu stranku, vređa i ponižava, preti obezbeđenjem i pokušava da je isprovocira. Kada je stranka sve mirno saslušala i tražila da ovakvo ponašanje uđe u zapisnik, sudija sama diktira po svom nahođenju i izjavu i zahtev stranke, a čuveni Predsednik odbija zahtev za izuzeće. Očekuje se da presuda u tom predmetu bude na štetu tužioca i da se sudija kao poverilac osiguravajuće kuće, tužene, istoj dokaže kao “odana”. Jad, čemer i beda koji zahtevaju trostruke carske rezove u pravosuđu.

  3. Судија је изнео “сумње у непристраност поступања”, као што и сам каже постоји “сумња”, дакле не “основана сумња” или “основи сумње” већ само сумња да је нешто у сукобу са Законом о кривичном поступку а околности које изазивају сумњу су чланство у удружењу ЦЕПРИС-а.

      1. Господине Миодраже Јовановићу нисте дали довољно аргумената да се судија не треба изузети из предмета ако његови поступци, понашање, чланство у НВО,… итд. су опречни фуннкцији коју обавља.

        Немојте се љутите али ваша правна анализа је попут швајцарског сира, дува на све стране промаја, вероватно зато помињете и Српско удружење за кривичноправну теорију и праксу у смислу неке парадигме тј. “ако могу они можемо и ми”.

        Судија мора да се понаша у складу како то грађани, странке у поступку од њих очекују, дакле достојанствено, клонећи се сваког поступка који би могао довести у сумњу непристраност поступајућег судије.

        Овде се штити сранка у поступку као претежнији интерес док са друге стране имамо чланство у НВО које је ДОБРОВОЉНО.

        Наравно сада ћете се ви позвати на Устав и слободу удруживања а ја на посредан закључак и тако у круг.

        После пар кругова верујем да ће Вам бити много јасније 🙂

        Поштовање

  4. Sjajna analiza. Od danas nikome neću reći koje sudije su članovi istog udruženju ribolovaca u kome sam i ja član, kako ne bi iz tog razloga bile izuzete u predmetima u kojima sam branilac.

  5. Sistem uzvraca udarac. Ne bi bas da se menja bez borbe. Ogromnoj vecini odgovara ovako stanje stvari. Zelim Vam da istrajete.

  6. Pogledajte raspravu na ovu temu, na sajtu “boljaadvokatura” koju su pokrenuli kolege advokati Jovica Todorović i Slaven Kovačević.

Leave a Reply to Pesimista Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke