Vreme je …

 

dali1
Salvador Dali, Upornost vremena (1931)

Voz iz Haga za Amsterdam čiji polazak je bio predviđen za 8 sati i 47 minuta krenuo je sa stanice Den Haag Centraal upravo u to vreme. Bilo je tačno 8 sati i 47 minuta kada se vagon sa besplatnom internet konekcijom lagano pomerio unapred. Putnici su sedeli, čitali novine, „surfovali“ ili zamišljeno gledali kroz prozor … Niko nije trčao kao peronu, niko nije pokušavao da se u poslednji čas ukrca provlačeći se kroz poluzatvorna vrata ili prozor, niko nije bio iznenađen … Znali su da voz kreće u 8 sati i 47 minuta, kao i svakog dana pre … I kao što će krenuti i svakoga dana posle…

Isto ovo događalo se i na drugim krajevima sveta – na bečkoj Hauptbahnhof,  pariskom Gare du Nord i briselskom Central – u … Događalo se jer na ovim mestima putnici znaju kada vozovi polaze i koliko će putovanje trajati … Oni svoje obaveze planiraju prema unapred poznatim i predvidivim odrednicama.

U Apelacionom sudu u Majamiju, mladi advokat ušao je u sudnicu nekoliko minuta pre 10 časova, kada je suđenje bilo zakazano. Znao je da ima malo vremena da pripremi dokumente jer će suđenje svakako početi na vreme. Isto tako, znao je da mora biti koncizan, jer je za izlaganje svakom učesniku ostavljeno uvek onih istih petnaest minuta koji garantuju poštovanje vremena suda, suprotne stranke i ravnopravnost. Slično se dešavalo i u frankfurtskom Landgericht i londonskom Crown court. Na ovim mestima advokati znaju kada počinju i koliko će prosečno trajati suđenja. Jednako kao što znaju da je vreme suda i drugih učesnika dragoceno. Oni svoje planove, sastanke i odmore planiraju prema dobro naštelovanom i održavanom sudskom časovniku.

„Ako ti u Beogradu suđenje počne na vreme, šanse da bude odloženo zbog nedolaska sudije povećavaju se na 90 %“ zabeležio je na „Tviteru“ uvaženi kolega Aleksandar N. Đorđević, opisujući prepoznatiljivu, gotovo grotesknu komociju domaće Justicije. No, slično iskustvo svakako je doživeo i ranije, besomučno čekajući ispite i konsultacije profesora na Pravnom, u domovima zdravlja, na zakazanim poslovnim sastancima … I naravno, ne treba posebno ni podsećati – u domaćem saobraćaju! Jer, kasni se obilato svuda … Odocnjava se na pozorišne predstave (škripa stolica i razvodnica sa baterijskom lampom), na ljubavne sastanke (glupo je da dođem prva …), na slavu (dete mi se  na vratima upiškilo, morala sam da ga presvučem!) … Kasni se toliko da su se izgleda i satovi umorili od tolike nebrige za njihov đir. Uz malo pažnje moguće je primetiti da većina časovnika po ustanovama više i ne meri vreme ili to čini na krajnje neuobičajen način … Pojedini od njih su ili u potpunosti uspavani, ili pokazuju vreme neke udaljene, pacifičke vremenske zone.

A jedino je vreme, kažu, od svih vrednosti kojima raspolažemo, nenadoknadivo. Zbog čega je onda i ova vrednost na ovim prostorima u toj meri obezvređena? Zbog čega ne marimo ni za svoje ni za tuđe neponovljive trenutke? Zbog čega, kada je barem tačnost besplatna i nije skopčana sa bogatstvom niti je privilegija isključivo prosperitetnih društava?

“Dok ne počneš da ceniš sebe, nećeš ceniti ni svoje vreme a dok ne počneš da ceniš svoje vreme, nećeš ni učiniti bilo šta sa njim”. Ćini se da je na navedeni način Skot Pek možda i najbolje opisao korene problema koji na ovim prostorima postoji sa sopstvenim i tuđim vremenom. Nepoštovanje drugih kroz nepoštovanje njihovog vremena, redovno je upareno sa nepoštovanjem sebe kroz nepoštovanje  vremena u kojem bi nešto moglo biti učinjeno. Jednostavno, ne cenimo ni sebe ni druge!

A sve je, nažalost, lako razumljivo … Decenije bede, tumaranja po tuđim ideologijama, straha, neslobode, neizvesnosti i primitivizma u kojima je gubilo vrednost baš sve – od morala pa do samog života, nisu mogle biti blagonaklone prema apstraktnim vrednostima poput sentimenta u pogledu sopstvenog i tuđeg vremena. U društvu koje je prošlo put na kojem je obesmišljavano sve – od tradicije do obrazovanja, nije ostajalo previše prostora za negovanje respekta spram tačnosti.

I zato je istu matricu koju je moguće uočiti u političkom prostakluku, zaglušujućim novokomponovanim turbo-folkerskim pokličima i izbacivanju ispražnjene paklice cigareta kroz prozor automobila, moguće pronaći i u uputstvu sudije zapisničarki da, uprkos kašnjenju, ne proziva stranke još desetak minuta “dok ne dovrši prvu jutarnju”. U osnovi svih navedenih ponašanja, nalaze se decenije nepoštovanja najpre sebe, onda drugih.

“Ako sam dogovorio sastanak sa tobom, dugujem ti tačnost jer nemam prava da se razbacujem tvojim vremenom, ukoliko to mogu činiti sa svojim”. Još u 18. veku Ričar Sesil, znameniti evanđelista i duhovnik opominjao je … Poštovanje vremena, više od dva veka nakon toga, možda je prvi veći kulturni pomak koji bi morali načiniti. Možda i zato što smo toliko sopstvenog a onda i tuđeg vremena protraćili …

Niko nema pravo da se razbacuje vašim vremenom! Baš kao što ni vi nemate pravo da se razbacujete vremenom drugih! Zato nemojte više čekati sudije koje ispijaju “prvu jutarnju” u vreme kada je već uveliko morala započeti vaša završna reč! Imate pravo na sopstveno neponovljivo vreme i njegovo poštovanje od svih, pa i od sudija koje ga, ne ceneći sebe, ne cene! Ali isto tako, poštujte i sudijsko vreme! Nemojte držati završnu reč čije trajanje od sudije iziskuje ispijanje dodatne, duple doze kafe! Nemojte verovati da su sudije plaćene da bi slušale baš sve što vam može pasti napamet i sve što vam se čini sa vaše strane genijalno sročenim!

Protestujte protiv odlaganja zbog “koncentracije dokaza”, na neodređeno i zbog “iznenadne privatne sprečenosti sudije” …. No, isto tako, prekorite i kolegu u sebi koji stranku poučava da se javi sa pola sata zakašnjenja, da ne primi poziv, koji dostavlja naručeno opravdanje zbog discus herniae deset minuta pre početka ročišta i koji pred zauzetim većem recituje beskorisne traktate namenjene isključivo fasciniranju klijenata!

Pre velikih ideja, epohalnih otkrića, milionskih projekata … pre svetle budućnosti, evroatlantskih integracija, projekata – učnimo malu – veliku stvar. Naštelujmo sat u sudu i kancelariji … Obećajmo klijentu, stranci, devojci i kumu – da više nećemo kasniti! Obećajmo zapisničarki da više nikada zbog naše kafe neće crveneći odlagati početak pretresa. Iznenadimo saradnike obećanjem da ćemo za promenu, od sada, dolaziti uvek u dogovoreno vreme!

Prestanimo sa kašnjenjem kao što su naši preci prestali sa uriniranjem u kolibi, praktikovanjem ropstva i ograničavanjem glasačkih prava žena … Za ove promene, bili su potrebni vekovi. Sa poštovanjem vremena za razliku od njih, može se početi odmah!

OK … Od ponedeljka!

Vreme je …

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

24 Responses

  1. Poštovani sudijo Majiću, otkako pratim Vaš blog, ovo je tekst koji mi se najviše dopao. Nije ni čudno, jer opisuje situacije i ljude koji rade u sudstvu, ali i van njega. Kao poslovni trener imam iskustva, a i Vama će biti jasno, da se primeri, identični onima koje spominjete, nalaze i u korporativnom svetu. Da, da, tamo gde je privatni kapital, a ne državni. I tamo ljudi dolaze na sastanke sa zakašnjenjem. I tamo imate učesnike sastanaka koji skreću sa teme, ili, samozadovoljno rastežu neku temu u nedogled. I tamo imate saučesnike u tom gubljenju vremena koji nemaju hrabrosti da nekog prekinu i kažu “molim da ne skrećete sa teme”. Ili, “dogovorili smo se da svako ima na raspolaganju deset minuta – vreme je isteklo”. Naravno da treba krenuti od sebe. A kako drugačije ? Naravno da ne treba čekati ni prvi u mesecu, ni ponedeljak, već početi odmah. Jer, dok sačekamo prvi radni dan, posle Sretenja, iz Haga je već pošlo šest vozova, u 8:47.

  2. Postovani sudija,
    Sta bi se desilo kada bi advokat otisao ( recimo na drugo sudjenje ) posle polucasovnog kasnjenja sudije i pocetka pretresa?

    1. Poštovani,

      ne mogu Vam odgovoriti šta bi se desilo, jer je to šta bi se desilo danas još uvek nažalost prepušteno slobodnoj volji sudije koji kasni. Međutim, mogu Vam odgovoriti šta ne bi smelo da se desi i šta bih ja kao advokat učinio.

      U situaciji u kojoj suđenje neopravdano i bez obrazloženja kasni sa početkom pola sata, javio bih se sudiji i rekao bih da imam druge zakazane obaveze i da više ne mogu da čekam početak suđenja. Ne bi smelo da se desi da zbog toga onaj ko je ovako postupio trpi bilo kakvu sankciju.

      Naravno, sve ovo pod uslovom da je reč o kašnjenju koje je neopravdano i neobrazloženo. Postoje svakako i slučajevi gde suđenje kasni usled objektivnih okolnosti, među koje spadaju i kašnjenja usled nepoštovanja vremena od strane kolega o čemu sam takođe u tekstu govorio.

  3. Sudija Majić ima koliko sam obavešten mnoge talente, a jedan je svakako da ume majstosrki da napiše “kratku priču”. Tačnost vozova u Evropi je nešto što našeg čoveka uvek impresionira. U Švajcarskoj obično kreću u prvom minutu posle celog sata, a stizanje voza na destinaciju pre vremena, smatra se kašnjenjem. Za nas koji nismo navikli na ta civilizacijska dostignuća, sve to deluje baš kako je opisao autor priče. Naravno, nije samo kašnjenje problem u našem svakodnevnom životu, pa i u sudovima. Gotovo da je retkost da se poštuje tuđe i li sopstveno vreme. Naravno, ni advokati nisu izuzetak.
    Još bolje je kada sud kasni, a onda sa zakašnjenjem stigne i tužilac, uđe bez poziva u sudnicu i ćaska sa sudijom još desetak minuta. Kao da nije stranka u postupku. Advokat može s pravom da konstatuje kako su principi ravnopravnosti dovedeni u pitanje i pre nego što je suđenje počelo. Nepoštovanje tuđeg vremena je odraz civilizacijskih standarda jednog društva. U zemlji u kojoj su svi srećni ako voz uopšte ikada stigne, na tačnost se ne obraća pažnja. Koliko puta Vam se dogodilo da neko koga poznajete prestane da Vam se javlja kada dođe na bilo kakvu vlast ? Elementarna pristojnost građana u svakodnevnim situacijama , od “dobro jutro” pa nadalje, dovela bi jednog dana i do tačnosti vozova i do tačnosti sudija, tužilaca i advokata. Čovek se pita, odakle da se počne ?

  4. Svakako da u našem društvu postoji bezbroj mnogo većih problema, ali, ako se pažljivo udubimo u problematiku, shvatićemo da sve počinje od “sitnice” sa tačnim vremenom i poštovanjem onog što smo sami zakazali ili smo prihvatili kao zakazano. Tvrdim da sa odgovornošću koja počinje sa tom “sitnicom” dolazimo i do “krupnica” i da će efikasnost u svakom pogledu biti mnogo veća. Ta tačnost se odnosi, što se pravosuđa tiče, i na odgovor suda na predloge, zahteve, urgencije, pokrenute postupke, krivične posebno,…jer, ako se ne poštuje nešto, vreme recimo, onda se ne poštuje i mnogo toga drugog i u stisci i jurnjavi sa vremenom preskaču se i previđaju brojni paragrafi, nažalost, često jako bitni u procesu donošenja odluke. Iskustvo pokazuje da kod onih koji ne znaju za tačnost prolazi sve, pa i svekolika opstrukcija po raznim osnovama, i ti dobijaju “licencu” za “sa njima ćemo lako”. Ali, kada smo već kod ovog pitanja, neka svak od nas u sebi sabere i oduzme sve što je vremenski obećano, ispunjeno ili ne, a tiče se priča i bajki ovomilenijumsko izbornih. Odgovor daje odgovore na sve što nam se događa i što trpimo, a trpećemo sve dotle dok ne rešimo “sitnicu” sa početka priče.

  5. Odličan tekst.
    Obično nisam osoba koja kasni, desi se retko.
    Suđenja mi po malo kasne, a to zbog specifičnosti u prekršajnom postupku, najčešće jer stranke moraju po svaku cenu da ispričaju svoju priču koja najčešće nema veze sa prekršajem. Opominjem, ali…

    Htela bih da iskoristim priliku da pitam: Više puta se prijavljujem na listu pratilaca bloga, ali na moju e-mail adresu ne dolazi ništa 🙂

    1. Poštovana,

      proverite nekada se događa da Vaš sistem prepozna obaveštenja kao spam. Moguće je da Vam ova obaveštenja pre nego što ih pogledate završe nepregledana zadržana od anti-spam filtera.

      Drago mi je da Vam se tekst dopada.

      S poštovanjem,
      MM

  6. Odlican tekst. Paralelu bih napravio sa sledecom situacijom: slusate sagovornika kako prica ceo minut, a nista zapravo ne kaze. Prica radi price. U takvim situacijama se osetim verbalno napastvovanim, a to izgubljeno vreme je nenadoknadivo.

  7. Vreme je… relativna kategoija!
    Vreme nas uči da taman kada pomislimo da smo već sve videli – iskrsne nešto što nas potpuno ostavi bez teksta.
    Iz članka cenjenog sudije Majića, moglo bi se zaključiti da pojedini predstavnici pravosuđa – gube vreme.
    Slažem se.
    Međutim, ima i onih koji – ne gube vreme. Naprotiv.
    Skoro smo na ovom blogu imali priliku da čitamo postove Bojane Savović, zamenice javnog tužioca u Trećem OJT o tome kako precrče od posla, a plata joj mala i nije u skladu sa funkcijom zamenika javnog tužioca u osnovnom JT. A nije u skladu ni sa njenim potrebama i željama o bajkovitim letovanjima i drugim ovozemaljskim divotama o kojima se maštalo još tokom studentskih dana kada se i pravio plan o uhlebljenju u pravosuđu.
    I tako sva moralna, pozivu svome odana, kuka Bojana Savović, na ovom blogu, kako živi nesrećna u – staroj kući.
    Međutim, dođoh do saznanja da je u bašti te stare kuće, pre nekoliko godina – izgrađena nova kuća.
    Ali potpuno NELEGALNO! Bez odobrenja za gradnju!

    E, to je moralna zamenica javnog tužioca Trećeg OJT, Bojana Savović – zaboravila da nam kaže.
    A bilo bi lepo i pristojno da nam Bojana kaže, odakle baš tu nelegalno izgrađena kuća?
    Da li se od male plate prištedelo pa se našlo za nekoliko cigala i malo maltera?
    To samo Bojana Savović zna. Ali ćuti. Neće da nam kaže.
    Kako bilo – kuća stoji. A vreme… prolazi.

    Ako me sećanje dobro služi, javno tužilaštvo je samostalni državni organ koji goni učinioce krivičnih dela i drugih kažnjivih dela i preduzima mere za zaštitu ustavnosti i zakonitosti. Zamenik javnog tužioca je dužan da pismeno obavesti javnog tužioca o drugoj funkciji, poslu ili privatnom interesu za koje postoji mogućnost da su nespojivi sa njegovom funkcijom, kao i o poslu ili privatnom interesu članova svoje uže porodice za koje postoji mogućnost da su nespojivi sa njegovom funkcijom. Zamenik javnog tužilaca je dužan da se u privatnom životu ponaša tako da štiti čast i ugled javnotužilačke profesije i poverenje javnosti u rad javnog tužilaštva.
    Da, sećanje me dobro služi. A vreme… prolazi.

    A kako je moguće da u zemlji Srbiji, javnotužilačku funkciju vrši osoba u čijem dvorištu godinama (bukvalno) stoji – kažnjivo delo?

    Evo, pozivam Bojanu Savović, koja je po sopstvenom priznanju, redovan čitalac ovog bloga, da mi kaže da li je, u skladu sa Zakonom o ozakonjenju objekta, urađeno nešto da bi se pomenuta nelegalno izgrađena kuća – legalizovala.

    Nadam se, saznaćemo ko gubi vreme, a ko ne propušta rokove.

    Milica J. Nikolić

    1. Već izvesno vreme primećujem kako se na blogu od strane pojedinih čitalaca razvija diskusija čiji je osnovni cilj kritika jedne od koleginica a osnovna karakteristika neprimerenost. Ne ulazeći u ocenu opravdanosti ovakvih istupa, prinuđen sam da podsetim učesnike da blog na kojem objavljuju ovakva razmišljanja, nije tome namenjen. Trudim se i trudiću se da samo za ekstremne slučajeve sačuvam pravo administratora koje omogućava zabranu objavljivanja daljih komentara koji se ne tiču teme ili koji se po svojoj sadržini uvredljivi ili pak imaju notu ličnog omalovažavanja.

      Kritike rada svakoga od nas pa i naših izjava su sasvim legitimne. Međutim, blog nije mesto koje bi se smelo pretvoriti u poligon za međusobne obračune i prepucavanja. Nadao sam se da će učesnici to sami shvatiti i sa time prestati. Nažalost, bilo je izgleda neophodno da intervenišem na način koji sam izbegavao. Dakle, dalji “obračuni” na temu lika i dela koleginice Savović (koju ne poznajem) ali i bilo kog drugog kolege, biće onemogućeni. Nadam se da će učesnici navedeno uvažiti.

      S poštovanjem,

      MM

  8. Uvazeni kolega Majiću,
    vreme je…. da svi a pre svega sudije ulazu stalni napor ne samo u razvoj svojih znanja i veština te i poštovanje svog a i tudjeg vremena, već je mnogo značajnije da razumeju šira društvena dogadjanja i njihove uzroke. Jer, verujte mi neće se ostvariti suštinski boljitak ako samo sudjenja počinju u tačno utvrdjeno vreme a u sudnicama sede sudije “čuvari poredka a ne čuvari zakona i zaštitnici čoveka”. Neće biti humanije društvo ni ako nam vozovi kreću tačno u 8 i 47, a u njima se voze samo stranci jer mi i naša deca nemamo para za kartu. Ni švajcaarska preciznost u fabrikama nece nam pomoći ako u njima naša deca budu izvor jeftine radne snage stranom investitoru.
    Zato vreme je da Vam ponovim reči Zivorada Stojkovića:”VAŠA JE DUZNOST, A NE SAMO HRABROST, DA OVU ZEMLJU SLABOUMLJA, NE OD JUĆE, SPASETE OD BEZUMLJA KOJE PROGONI MIŠLJENJE”.
    Shodno tome nadam se da ćete izborom teme u sledećem tekstu i povesti takvu borbu jer ste moj predhodni komentar očigledno pogrešno protumačili kao “utopijski”. Delim Vaše mišljenje da se jedino mi sami možemo izboriti za bolje pravosudje a ponajmanje to očekivati od izvršne vlasti.
    S poštovanjem,

    sudija, mr. Gordana Vidojković

  9. Danas smo svi u nekoj žurbi i gužvi. To je toliko postalo opštepoznato da se čak jedni drugima prvo obraćamo rečima “Da li si u gužvi i da li imaš 3 minuta da te nešto pitam” umesto pozdrava i tradicionalnog pitanja kako si? Dostupni su nam svi moderni načini komunikacije i opet ništa ne stižemo. U poslednje vreme često se pitam kako su nekada naše kolege sve stizale na vreme da urade, iako nije bilo mobilnih telefona, računara i interneta pa su još imale dovoljno vremena i za porodicu i dokolicu?
    “Da bih stigao sve da uradim dan treba da traje najmanje 36 časova” bio je odgovor jednog našeg kolege na moje pitanje kako je.

    Ubeđen sam da kada bismo svi poštovali tuđe vreme i obaveze da bi dan od 24 časa bio sasvim dovoljan.

  10. “Budi promena koju želiš da vidiš u svetu”.
    Tekst Vam je kao i uvek veoma metaforičan, što omogućava ljudima da teško razumljive i kompleksne stvari shvate na jedan jednostavniji način (mada ovde nije potrebno neko veliko razmišljanje da bi se shvatila suština problema), i upravo zbog toga ste mi već sada, kao mladom pripravniku postali inspiracija i izazov. Mislim da je jednostavnost jedna od najvećih vrlina za rad u pravosuđu (u bilo kom obliku) ali nažalost, izgleda da je u današnje vreme teško dostižna, a još manje je shvaćena njena praktična vrednost. To se isto odnosi i na temu sa vremenom, jer dokle god sami ne shvatimo da treba nešto da menjamo i dokle god budemo okrenuti konformizmu i čekanju upustava od “nadređenih” sa “više” znanja, nažalost nikad voz, kako Vi kažete neće krenuti na vreme. Sve u svemu drago mi je da postoje ljudi kao Vi koji utiču na buđenje i promenu svesti u ovom društvu.

    Veliki pozdrav

  11. Poštovani kolega Majiću i poštovani pratioci bloga,

    imam potrebu da vas obavestim da se iza svih krajnje uvredljivih i neistinith komentara o meni pod imenom Slavko Kuzmanović, Petar, Milica… krije ista osoba. On je oštećeni u mom postupku V. M. koji je nezadovoljan radom svih državnih organa (policije, sudije, prethodnog zamenika…) zbog čega je objavljivao i u dnevnim novinama niz laži o meni a povodom čega je reagovalo Udruženje tužilaca.

    Pošto je isti nezaposlen pretpostavljam da ima puno vremena da “istražuje” a ja sam ga nažalost vidjala u mom kraju i u blizini škole u koju mi idu deca. Pošto nemam vremena da podnosim krivične prijave zbog krivičnog dela uvrede, iznošenja ličnih i porodičnih prilika…a krivično delo proganjanja još uvek nije uvedeno u naš pravni sistem, “rešenje” sam pronašla u neoglašavanju na blogu. ali nažalost ni to nije pomoglo.

    Želim svima da se izvinim zbog uzurpiranog vremena i da komentarisanje na blogu prepustim isključivo sudijama, advokatima i nezadovoljnim strankama, jer izgleda jedino oni imaju pravo da budu nezadovoljni stanjem u državi i pravosudju.

    P.S- svim kolegama tužiocima koji su me od početka savetovali da se ne predstavljam i ne komentarišem, jer tužioci nigde nisu dobrodošli, a naravno jer smo svi neznalice, primljeni preko veze, uvaljeni u funkcionerske fotelje a naročito korumpirani…želim da se izvinim što ih nisam poslušala

    1. Poštovana,

      ukokliko ste pratili prepisku koja je prethodila, primetili ste da sam još pre gotovo tri meseca objasnio da na blogu neću tolerisati takvu vrstu obraćanja, jer kako sam tada naveo “blog nije mesto koje bi se smelo pretvoriti u poligon za međusobne obračune i prepucavanja”. Takođe sam naveo da ću onemogućiti dalje “obračune” na temu lika i dela koleginice Savović (koju ne poznajem) ali i bilo kog drugog kolege”. Istini za volju, od tada nisam ni primetio ništa slično, a da jesam, svakako bih reagovao. To moje upozorenje je i dalje “na snazi”.

      Što se tiče opaske da su bile u pravu kolege koje su Vas savetovale da ne učestvujete na blogu jer “tužioci nigde nisu dobrodošli”, mogu samo da pokušam da Vas razuverim . Na blogu su svi dobrodošli, dok se pridržavaju elementarnih pravila pristojnosti i dok se drže teme. U tom smislu, uveravam Vas da su Vaše dileme, barem što se tiče ovog bloga i njegovog autora, (ako su i postojale) nepotrebne.

      S poštovanjem,
      MM

  12. Poštovani kolega,

    zahvalna sam na vašoj reakciji ali sam osećala da je “šteta” po moj ugled među uvaženim kolegama sa bloga, koje ne poznajem, već napravljena.

    Nisam zapazila da se na blogu “prepucavam” sa bilo kim, već da sam lično, neosnovano i uvredljivo napadnuta i da moram da se branim.

    Puno pozdrava i želim Vam svu sreću u daljem radu a najviše želim svima nama još puno vaših odličnih tekstova

    Bojana Savović

Leave a Reply to Miroslav Milojević Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke