Zašto pravosuđa propadaju?

Korea Lights

U knjizi „Why Nations Fail?“ („Zašto narodi propadaju?“) čiji je naslov parafraziran za potrebe ovog teksta, autori Daron Asemoglu i Džejms Robinson iznose sledeću tvrdnju: Prosperitet jednih i nazadovanje pa i nestanak drugih naroda, direktno su povezani sa političkim sistemom jedne države, razvijenošću njenih institucija i spremnosti državnih elita na suštinsko omogućavanje konkurencije. Nakon petnaestogodišnjeg istraživanja ugledni američki ekonomisti daju odgovor na pitanje zašto neke nacije, poput Norveške ili Južne Koreje napreduju dok druge, poput Malija, Severne Koreje ili Meksika propadaju. Suštinska razlika prema njihovom gledištu ne nalazi se u sferi geografije, prirodnih resursa ili kulture kako su to mnogi ranije verovali, već u spremnosti na omogućavanje slobode koja je prvi preduslov prosperiteta.

Nedavna poseta domaće pravosudne delegacije sudskim institucijama SAD (u kojoj je i moja malenkost učestvovala), potvrdila je tvrdnje Asemoglua i Robinsona. Uslovi prosperiteta i propadanja naroda mogu se gotovo bez bitnijih izmena uočiti i kada je reč o pravosuđima poređenih država. Zašto je dakle pravosudni sistem SAD u toj meri superioran i zašto je domaći pravosudni sistem u toj meri inferioran? I da li nam i ovde zapažanja Asemoglua i Robinsona mogu biti od koristi?

Oni koji su imali prilike da se upoznaju sa pravosuđem SAD (ali i drugim zasnovanim na sličnim principima), mogli su da uoče nekoliko distinktivnih elemenata. Pored monumentalnih zgrada i uparađenih advokata, koje smo već imali prilike da „sretnemo“ u brojnim filmovima, moglo se uočiti nešto kudikamo značajnije. Pravosuđe SAD zaista počiva na najelitnijim predstavnicima profesije. Onima koji su uspeli da se u žestokoj konkurenciji probiju do sudnica u kojima ostaju samo najbolji. Ovo je vidljivo na svakom koraku. Svaka žena-delilac pravde, koju smo imali prilike da sretnemo, primer je par excellence dame, dok je svaki muški kolega jednako, nesumnjivi primer gospodina. Način obraćanja, etikecija, odevanje… Kod naših kolega „sa one strane Atlantika“, nesumnjivo sve pomenuto ukazuju da se na ovim mestima nisu našli slučajno niti zbog toga što je neko „okrenuo telefon“. Pored toga, teško bi bilo ne zaključiti da zvanje sudije podrazumeva vrhunsko pravništvo i erudiciju. Ne verujem da je bilo onih kojima srce nije bilo puno kada su prateći sesiju u Vrhovnom sudu SAD prisustvovali vatrometu pitanja i odgovora koji su razmenjivani među sudijama i advokatima, intelektualnom „dvoboju“ i govorničkom umeću.

Kako se do ovoga došlo i zašto je na domaćem terenu teško pronaći slične primere? Odgovor ponovo daju Asemoglu i Robinsom. Ne, nije u pitanju geografija, religija niti klima … Politički sistem SAD omogućio je konkurenciju i izbor najboljih, najobrazovanijih i najreprezentativnijih. Omogućio je da u pravosuđe ulaze i da ga reprezentuju reprezentativni ljudi. U domaćim uslovima, imamo potpuno drugačiji primer. U pravosuđu se već decenijama mahom „uhlebljuju“ ljudi sa političkom i rođačkom vezom, kojima obrazovanje, kulturni obrasci, znanje jezika, inovativnost ili pak vrhunsko poznavanje prava nisu bili neophodni. Narodsko-burazerski model potekao iz davno zapaćene ideje prema kojoj su najbolje sudije, ne vrhunski juristi kako je to pogrešno verovao buržoaski model društvenog uređenja, već obični „predstavnici naroda“ koji najbolje razumeju pitanja besklasnog poimanja prava i pravde.

No, Asemoglu i Robinson nam i dalje otkrivaju, ukoliko umemo da čitamo… Propadanje naroda (u našem slučaju pravosuđa) ne završava se u ovom turnusu. Nizbrdica se ne završava sa jednokratnim,  pa ni višekratnim pogrešnim izborom. Ono što je daleko opasnije je stvaranje političkog sistema koji se prirodno na takvim osnovama dalje razvija. Narodsko-burazerski kadrovi sada već ustoličeni na najodgovornijim mestima i izabrani u značajnom broju na sudijska mesta, i sami, dalje razvijaju sistem koji ih je stvorio. Svesni da bi u modelu otvorenom za konkurenciju ubrzo postali višak, „burazeri“ se ujedinjuju i čuvaju sopstvene položaje. Višedecenijska vladavina obezbeđena je od strane političkih elita kojima ovakvo stanje takođe odgovara. Jer „burazeri“ u pravosuđu predstavljaju najpogodnije izvršitelje. Jedinu naknadu koju zahtevaju predstavlja držanje zatvorenim kapija konkurencije. Zbog toga i danas značajan deo najkvalitetnijih kadrova ne pokušava da konkuriše u pravosuđe, svestan da je utakmica unapred odlučena. Zato, umesto u sudove, najbolji pravnici odlaze u nevladine organizacije, međunarodne institucije, strane ambasade, dok „burazeri“ biraju „burazere“… Tako pravosuđa propadaju…

Šta još možemo naučiti od Asemoglua i Robinsona? U svom istraživanju, dvojac se neprekidno poziva na institucije. Zašto? Ono što uspešne države razlikuje od neuspešnih, saglasno njima, upravo je institucionalna snaga. Umesto individualne akcije, harizmatičnog liderstva, romantičarskog zanosa, zapaljivih govora, zavodljivih ideja i ad hoc eksperimenta, razvoj i prosperitet obezbeđuju institucije i njihova predvidivost. Nužno je znati pravila igre. Malo je onih kojima srce nije bilo puno kada je zasedanje Vrhovnog suda SAD započelo snažnim udarcima čekića, pozivom da svi ustanu, i molbom Svevišnjem da čuva SAD i Sud. Onako, kako već vekovima započinje. Institucija Vrhovnog suda starija je od svih pojedinačnih ideja, želja, prolaznih političkih i svakih drugih figura. Starija je i od potrebe da se bude dobar domaćin, jer je i naša državna delegacija bila prinuđena da prođe kroz sve mere bezbednosne kontrole, jednostavno zato što procedure tamo imaju prevagu nad trenutnim potrebama za ispoljavanjem gostoljubivosti. Važnost institucija, naučili smo, dovodi do toga da, iako predsednik SAD ima sopstvenou stolicu u Sudu, ova je gotovo uvek ostajala prazna. Poštovanje podele vlasti nalaže da se ni u zgrade koje pripadaju drugim granama, prečesto ne zalazi. Sa druge strane, predsednik Vrhovnog suda SAD primio je kolegu, našeg predsednika Vrhovnog kasacionog suda, iskazujući mu puno uvažavanje. Njegovi saradnici pomenuli su u neformalnom razgovoru kako je i njih iznenadilo da se za polučasovni susret temeljno pripremao proučavajući materijal o stanju pravosuđa u Srbiji! Za to vreme, našeg predsednika VKS, tokom sedmodnevne posete SAD nije ni primio niti pozvao bilo ko iz ambasade Republike Srbije u Vašingtonu! Pravosuđe u domaćim diplomatskim krugovima očigledno ne uživa preveliki ugled… Međutim, možda bi institucije ipak morale imati drugačiji tretman… Jer, suprotan pristup prema Asemogluu i Robinsonu dovodi do toga da narodi propadaju…

Naposletku, da li je i kako sve ovo moguće, makar i na duži rok promeniti. Asemnoglu i Robinsom se u tom smislu pitaju: zašto ukoliko su parametri i uslovi poznati, svi ne odluče da budu uspešni? Zašto rukovodstva siromašnih naroda na odluče da slede put uspeha? Dajući istovremeno odgovor, objašnjavaju nam da to ipak nije tako jednostavno.  Uspeh naroda koji podrazumeva sve rečeno, direktno bi u društvima koja idu stranputicom bio skopčan sa neuspehom i propadanjem elita koje su za sebe obezbedile sistem nedodirljivosti i monopola. Da bi neuspešno društvo počelo da napreduje, da bi konkurencija mogla da profunkcioniše, da bi ideje mogle da budu upošljene, neophodno je najpre se monopolskih pozicija vlasti skloniti one kojima stanje jakih institucija, slobode i konkurencije ne odgovara. Neophodno je skloniti „burazere“ koji to svakako ne žele.

Jednako kao i u društvima, i u pravosuđima je ovo slučaj. Bez promene političke paradigme i promene ljudi koji su sopstvenim rezonima, postupcima i bezidejnošću i doveli do ovakog stanja u srpskom sudstvu, teško će biti sprečen scenario koji autori možda najbolje ilustruju satelitskom slikom distribucije električnog osvetljenja između dve Koreje (videti fotografiju). Južnog dela koji je omogućio konkurenciju i slobodu i Severnog, koji je za to vreme negovao partokratiju, neslobodu, poslušništvo i odano mediokritetstvo, toliko prepoznatljive i u savremenom srpskom pravosuđu.

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

25 Responses

  1. Evo kako je to sa institucijama:
    Strahinja Kastratović
    Od straha do pristrastnosti
    Čovek može da izgubi veru u sve, jedino ne u sud. Ako izgubi tu veru, sasvim je nezaštićen
    Ispričaću jednu poučnu anegdotu.Austrijski kajzer Franjo Josif dugo je preko posrednika ubeđivao nekog seljaka da mu proda deo parcele koja se dodiruje sa imanjem carske palate. Kako je seljak odbijao svaku ponuđenu cenu, Franjo odluči da s njim lično porazgovara i da ga zamoli da mu proda deo zemlje koji mu je potreban.Seljak ostade tvrd pri stavu da neće, pa se kajzer ljutnu. Zapreti seljaku da će upotrebiti svoj carski autoritet i da će mu, preko državne vlasti, oduzeti traženu parcelu. Seljak se samo nasmeja: „Veličanstvo, znam da biste vi meni državom i mnogo ranije zapretili da nije Velikog bečkog suda”.
    Za razliku od Velikog bečkog suda kome je seljak verovao, sudska vlast Srbije u postojećim političkim prilikama nije izgradila sopstveni integritet. Popušta pred „carskim naletima” iako ima uporišta u Ustavu i u zakonima. građani prestaju da veruju sudu. Funkcija predsednika sudskog veća olako se proskribuje. Moralne vrednosti sudija svako stavlja pod sumnju.
    Ako su sudovi i sudije u obavljanju svoje funkcije samostalni i nezavisni, ako je imunitet sudije zagarantovan Ustavom, ako sudija ne može da bude pozvan na odgovornost zbog svog mišljenja ili glasanja prilikom donošenja presude, onda ova njihova zajemčena prava ne može da osporava izvršna vlast.
    Ne može, ali jeste. Ugrožena je samostalnost sudova i sudija. Svaki sudija je sumnjiv, pod prismotrom izvršne vlasti i javnosti. Sredstva informisanja optužuju i „presuđuju” kad god sud ne presudi po njihovoj volji. Sudije se javno žigošu.
    Sudstvu je nametnut autoritet izvršne vlasti.
    Tokom više od četiri decenije advokatske karijere, moji odnosi sa sudijama uvek su bili na profesionalnoj distanci. Upoznavao sam ih i po vrednostima njihovih presuda, što bi moralo da bude nepisano pravilo za svakog advokata. Ali atmosfera koja se stvara ubacila je mnoge sudije u strahove i gotovo otužnu nemoć da pri odlučivanju ostanu autonomni i slobodni. Našao sam se tako jednom prilikom u paradoksalnoj situaciji: tražio sam izuzeće sudije protiv sopstvene savesti ali uz punu odgovornost prema mom branjeniku čija su prava na pravično suđenje garantovana Evropskom poveljom o ljudskim pravima, Zakonom o krivičnom postupku i članom 32 Zakona nad svim zakonima.
    Savest mi nalaže da kažem da cenim stručne i moralne kvalitete pomenutog sudije, njegovu nepristrastnost, ozbiljnost i odgovornost. Dakle, ne sumnjam u nepristrastnost sudije, ali izuzeće sam tražio iz drugih razloga. Reč je o strahu sudije da ostane dosledan pravu i obavezi da po svom slobodnom uverenju donosi odluku koja se zasniva na zakonu.
    U ovakvim političkim okolnostima, pod ovolikim pritiscima, sve češće se dešava da se sudije radi očuvanja položaja ali i kakvog-takvog integriteta drže linije manjeg otpora.
    Prirodno je pravo svakog čoveka da sačuva svoj životni položaj i da se zbog toga pokorava. Civilizacijsko je ono pravo koje je sudijama pruženo zakonom i Ustavom. Prvo pravo nas štiti od zloupotrebe drugog.
    Nisu sudije pristrastne „po sebi”, već zato što se plaše. Strah je taj koji ih tera na pristrastnost. Ovako može u nedogled. Sudija koji štiti sebe, znajući da ga niko drugi neće zaštititi, prenosi strah i na druge kolege.
    Zato je zahtev za izuzeće sudije koje pominjem koliko apsurdan, toliko realan. Koliko neopravdan, toliko i opravdan. Svestan sam da ovim predlogom sebe dovodim u protivrečan, gotovo apsurdan položaj, ali želim da sudska vlast bude nezavisna, kako to garantuje član 4 Ustava Republike Srbije.
    Vreme je da sudije izađu iz pravne nesigurnosti kako se ona ne bi prenosila na pravnu nesigurnost građana i kako se ne bi dalje srozavao moralni ugled srpskog pravosuđa.
    Vladavina zakona je poljuljana. Ugrožena su osnovna prava. Demokratske vrednosti stavljene su pod znak pitanja. „Čovek može da izgubi veru u sve, jedino ne u sud. Ako izgubi tu veru, sasvim je nezaštićen”.
    advokat

    1. NEISKRENOST SUDSTVA- KORUBCIJA,NE PATRIOTIZAM USPEHA,BUDUCNOST,CASTITOST I BUDUCNOST PROSPERITETA SRBIJE I SRBSKOG NARODA !!!

  2. Nisam sudija zato što je neko okrenuo telefon.
    Dakle izuzetaka u profesiji ima.
    No, u svemu ste u pravu i veliko je pitanje koliko ti izuzetni mogu da izdrže pritiske, nepoštovanje, svakodnevne stersove i niske zarade.
    Koleginici iz advokature bih volela da poručim da je analiza problema jedno, a traženje rešenja drugo, pa kad bude imala saznanja o ponašanju advokata pred Prekršajnim sudom, možemo o tome popričati.
    Vraćam se time na temu posta, sistem je omogućio, odnosno stvorio uslove za masovno brukanje profesije od strane advokata, time što je dozvoljeno da u AT budu previsoke nagrade za postupanje pred prekršajnim sudovima, kao sudovima posebne nadležnosti, iako su sudijama prekršajnih sudova najniži koeficijenti za obračun zarade. Po AT to su veoma složeni predmeti, po zaradama sudija, jednostavni i laki.
    Zahvaljejm za priliku da iznesem mišljenje.

    http://www.usudprek.org.rs/pub/Високом савету судства в.doc
    http://www.usudprek.org.rs/pub/Problem neopravdano visoke advokatske tarife za postupanje u prekrsajnom postupku.doc

    1. Poštovana koleginice,

      Žaleći se na visinu advokatske tarife u prekršajnom postupku, Vi se u stvari žalite na neažurnost i nekompetentnost rada prekršajnih sudova jer Vas u stvari “boli” to što prekršajni sudovi moraju da nadoknađuju okrivljenima troškove prekršajnog postupka jer ovi postupci uglavnom zastarevaju pre donošenja meritorne odluke. U suprotnom advokatska tarifa ne bi trebala da Vas “pogađa” jer je ona samo deo odnosa advokata i klijenta.

    2. U vezi zalbe na advokatsku tarifu kolega nema problema vase kolege vec postupaju kao kadija koji i tuzi i koji sudi i naravno nema pravnog niti drugog leka.
      Naime, u postupcima za utvrdjivanje povrede prava na sudjenje u razumnom roku, kod utvrdjenja povrede prava, radi se o utvrdjenju sa neopredeljenom visinom u vanparnicnom postupku tarifa PO ZAKONU tj advokatska tariva je 30 000 dinara, i svi ali bas svi pripadnici vase profesije prekrsili su zakon i dosudili mi 6 000, pa vas molim za odgovor da li sam ja sa njima na pijaci ili za njih postoji neki zakon, e to je to sto nas kolega Majic nece nikada videti u Srbiji vec samo u Americi ZAKON I ZAKON PA ISTO ZA SVE, smesno je da se na kolegijumima najgorih sudova po ucinku raspravlja samo kako ce kom advokatu da se ukradu troskovi postupka, pogledajte malo i u svoje dvoriste i shvatite da je ovo u pravosudju ISKLJUCIVO DELO SUDIJA KOJI SU BESPOGOVORNO POSTALI PROSTA ADMINISTRACIJA i odrekli se sudske vlasti jer je bolje bez odgovornosti primati ovoliku platu. Korupcija u pravosudju dostigla je nevidjene razmere a da ne pricam o instrumentalizaciji u cilju ostvarivanja materijalnih interesa koja je sve zastupljenija. I na kraju sudiju nista ne kosta da vam namerno napravi stetu jer zna da nikom nece odgovarati a gledace advokata koji se nemocan nervira to je jedina nakaradna duhovna hrana sudija u ovkvom naopakom pravnom sistemu.

  3. Na zalost, sve je to zastupljeno i kod ostalih profesija koje se finansiraju iz budžeta, kvalitet se ne trazi, samo partijska pripadnost. Tako je u zdravstvu, prosveti, deca se uce pogresnim vrednostima (da je dobro sapnuti drugu pored koji nije ucio kako bi on dobio dobru ocenu, a ti koji si ucio se izlozio riziku), da prolaze “snalažljivi”, i tako dolazimo do toga da oni kvalitetni i “nesnalazljivi” ostaju na marginama drustva ili odlaze iz zemlje.

  4. Odlična tema i sa prave strane započeta, ali, samo kao uvod u kompletni problem. Osnov petooktobarskog puča i pljačke Srbije koja je kao sestru razvila neviđenu korupciju, je upravo “reforma” pravosuđa i zakonodavstva koje će sve to i omogućiti i pokrivati. Kumovskoburazerskotajkunskopartijskim vezama dovedeni su oni koji će u ime “pravde” da sude po pravu jačeg i evekolikih inkvizitora nad Srbijom. U svetu je nezamislivo da se čak i na ročištima daju cedulje sa ciframa da bi se presudilo po “pravdi i zakonu”, ali, da bi sve to lakše prolazilo, u zakonskim rešenjima su ostavljene “rupe”, nedorečenosti, dvosmislenosti i međuprostor za “slobodna” sudijska, fudbalska uverenja, pre svega u krivičnom zakonodavstvu. Najveća prevara je obaveza prijavljivanja KD, posebno od strane onih koji su oštećeni, jer, ako je neki “izuzetni” i “nedodirljivi” u pitanju i ako tužilaštvo neće da preduzme krivično gonjenje po službenoj dužnosti, stavi jednostavno KP u fijoku, sve dalje pravne radnje i pravni lekovi su besmisleni ako je kumovskoburazerska veza u lancu rešavanja. Oštećenome ostaje da su mu sa pokretanjem KP iscrpljena sva zakonska sredstva za krivično gonjenje, osim ako prethodno tužilac nije potvrdio optužni predlog i zatim odustao od krivičnog gonjenja. Ako je “ćutao”, tu je kraj svih nadanja ojađenih. U tom lancu korupcije su i advokati, a po nekad samo iz razloga dobijanja prvostepene presude kod recimo PP sa velikim iznosima, kako bi naplatili enormne troškove od tuženih, jer imaju najčešće takav dogovor, prvosteepena presuda u njihovu korist, a to što po nekad padne na višim instancama njih se onda ne dotiče. Zakonodavstvo nam mora biti mnogo preciznije, a jedna od zaštitnih mera mora biti gubitak sudijske fotelje već kod drugog slučaja obaranja presude zbog bitnih povreda postupka i pogrešne primene materijalnog prava, uz oduzimanje svega nezakonito stečenog, a advokatima licence za rad ako su bili uključeni u lanac korupcije i izigravanja zakona i pravde. Dok se tako ne uradi nema nam ulaska ni u podrum EU a kamoli EU. Uostalom, zbog čega je Strazbur preplavljen predmetima iz Srbije, a to znači i da je na Ustavnom sudu velika površnost, amaterizam i partokratska instrumentalizovanost.

  5. O čemu pričamo ?
    O nezavisnosnosti sudija ?
    Za nezavisnost se treba izboriti ličnim kvalitetima. Znate li svi vi koji ovo čitate ko je sve postavljen za sudiju ?
    Pa pola njih ne zaslužuje položaj koji im je dat. Oni se panično plaše nezavisnosti kojom im se preti. A druga polovina i nesvesna toga šta nezavisnost znači, pa to tumači i sprovodi kao pravo na smovolju.
    Prestanimo sa tim pričama o nezavisnosti. Počnimo da radimo na kvalitetu. Samo kvalitetni ljudi i stručnjaci mogu biti nezavisni.

    1. U srpskom pravosudju za nezavisnost se ne mozete izboriti licnim kavalitetima . Licnim kvalitetima se mozete izboriti samo za licnu patnju ili status grcke Kasandre, Sudite onako kako treba, a vecina oko vas to ne radi. Vi znate, oni oko vas ne znaju, pa se i ne razumete. Neznaje ne razume znanje.
      Za nezavisnost se bori sistem.
      Kojim kvalitetom da se borim ako imam 400 krivica u radu, ako je predsedniku suda, i po zakonu i sudskom poslovniku, sve dozvoljeno, i da mi naredi da preko reda zakazem predmet (sada se to pravda sudjenjem u razumnm roku) i da mi ogranici edukaciju i da mi dodeli stare predmete drugih kolega, jer sam ja svoje zavrsila dok oni to nisu jer i se nije htelo, ako imam tuzioce koji misle da je optuzba samo parce papira, ako imam visi sud koji mi ukida presudu jer nisam dobro cenila dokaze.
      Neko jaci od jednog sudija mora da zeli nezavisnost, samostalnost i red u pravosudju da bi se do toga i doslo.
      Ja ne zelim da mi sudjenje zavisi od licnog kvaliteta sudije, vec od garancija sistema. Ako imam sistem mozda jedan sudija i bude los, drugi ce biti bolji. Ali, ako budem zavisna od licnog kvaliteta sudije ostaje mi samo da se obucem u bure i svecom trazim takvog sudiju. jako, jako ih je malo. A nove generacije vaspitavaju ovi sto preovladjuju.

      1. U čemu je razlika ili problem ?
        Ako bi ja u advokaturi imao 400 krivica u radu, ne bi ni glasa pustio.

        1. Razlika je.
          Sa 400 krivica u advokaturi bogat ste covek, a sa 400 krivica u sudu ste mucenik.
          Da bi dosli do 400 krivica u advokaturi uglavnom treba da napunite 40/50 godina, u sudu ih dobijete dok ste jos omladinac.
          U advokaturi one uglavnom znace ili su znacile 400 trazenja tudjih gresaka, a u sudu 400 presuda u kome ce najmanje 2 strane traziti greske.

  6. Tesko mi je a da ne primetim termin ” narodno-burazerski”.
    Isti onaj koji koristi sasa radulovic. Inace je tekst pogodio metu, s tim sto americki dvojac ekonomista apsolutno ispravno ukazuje, kako sam razumeo, u srz problema, a to je uvek ekonomija.
    Pravo i pravda su, kako autor tacno zakljucuje, predstavljaju preduslov za ekonomiju i mogucnost njenog razvijanja. Pravo je servis ekonomije

  7. Nažalost, nismo se odmakli dalje od početka. To samo pokazuje da u Srbiji bilo koji sistem da uvedete, uvek će se iz njega izvući ono najgore. Valjda je takav mentalitet. Osamdesetih godina prošlog veka takođe su sudije birane po vezi, a ne po kvalitetu. Tada je bio socijalizam, svi smo ga osuđivali kao “burazerski” sistem, potkupljiv, neefikasan. A šta sad? Sad je tako hvaljeni kapitalizam došao ovde, i opet, ništa! Opet bezakonje, protekcije, lopovluk, ne cene se rad i znanje. Znači, problem je u ljudima. Oni ne žele pošten sistem. Ali, ne narod. Nije jaje starije od kokoške. Vlasti su se nasiljem (peti oktobar) dočepali nekvalitetni ljudi, i to do danas traje. Nikako da dobijemo vlast koja će ovom narodu vratiti kvalitet i vrednost koju je ranije imao. A pošto je i narod od iste materije (genetski mutirane) kao i njegova “elita”, eto divne prilike da se vlada doveka, držeći narod u neznanju i nekulturi. Sudstvo tu odigrava sasvim solidnu ulogu. U bezčašću.

  8. Написаћу нешто, на први поглед, парадоксално. Најкраћи пут за опоравак правосуђа је можда ван правосуђа. Да ли је лакше до самосталности и ауторитета суда доћи преко уставног судства?
    Питање је да ли је Уставни суд стварно суд или политички орган. По Радомиру Лукићу неприхватљиво је становиште да су уставни судови у основи политички судови:“јер, политички суд би морао да цени, не уставност закона, већ његову целисходност. Суд који би ценио целисходност закона не би уoпште био суд, већ политички орган.“
    Лукић је ову оцену дао 1968. године, тако да није могао да претпостави да ће након преко 50 године постојања Уставни суд Србије оцењивати целисходност, а не уставност чувеног закона којим су умањене пензије и тиме се определити о свом статусу.
    Ипак, верујем да 15 судија Уставног суда, и поред начина предлагања и бирања, могу да смогну снаге и да постану они на које ће се угледати правосуђе. За почетак би било потребно да скрате рокове у којима одлучују о уставности и законитости, како дугим роковима не би обесмишљавали свој основни посао. Потребно је и да се са дужном пажњом односе према ставовима судија који дају издвојена мишљења. Колико сам успео да сагледам са својим издвојеним ставовима често се појављује пет до шест судија. Значи да нас између политичког органа или суда дела два до три гласа. Ваљда, ту негде, постоји још мало стручног интегритета и моралне снаге.

  9. Sve je više sudija ”opšte prakse” koji svoju presudu tretiraju kao uput sudiji specijalisti (Apelacionom sudu).

  10. Nezvisnost sudija. Potreba, nužnost ili ?
    Pamtim vreme kada su sudije birane na nivou lokalne Skupštine opštine. Birane ili imenovane na četiri godine sa mogućnošću samo jednog reizbora.
    Pa onaj ko ima 400, 4000 ili 40.000 nerešenih predmeta ne bude reizabran.
    Lako se moglo u pravosuđu “rastrebiti”. Nestručni su sami odlazili. Bežali.
    Sada imamo doživotno imenovanje sudija.
    Biti sudija je postalo titula. Bez kontrole i mogućnosti opoziva.
    Pa neka imam i 10.000 nereših predmeta. Ništa. Samostalan sam, nezavistan, može mi se.

  11. Uvaženi kolega Majiću,
    slažem se sa Vama da jedna od manifestacija slabosti i propadanja pravosudja je nestručnost i partokratija. Medjutim to je posledica a ne osnovni uzrok, jer ove slabosti prate srpsko pravosudje od njegovog konstituisanja do danas i nisu prevazidjene bez obzira na vremensku distancu i civilizacijski napredak. Uzrok za takvu pojavu sa jedne strane leži u želji izvršne vlasti da upravlja pravosudjem i preko njega obezbedi opstanak na vlasti. Medjutim, kako je i izvršna vlast samo “izvršilac radova” moćnog oligarhijskog kapitala osnovni uzrok je evidentno u ekonomskim odnosima u svetu. Putem neoliberalnog koncepta slabe se i razaraju države, i sve njene institucije pa u prvom redu i pravosudje. Stoga jasno je da ni u jednoj ekonomskoj koloniji nema razvijenog pravosudja jer ono nema za cilj vladavinu prava već štiti ekstremnu nejednakost.
    U koliko ste saglasni sa mojim mišljenjem smatram korisnim da u tom pravcu napišete naredni tekst.
    S poštovanjem
    koleginica mr. Gordana Vidojković

    1. Poštovana koleginice Vidojković,

      slažem se donekle… Nesporno je da položaj ekonomske kolonije o kojem govorite, uslovljava u značajnoj meri i realne mogućnosti za izgradnju nezavisnog sudstva. Ipak, čini mi se da su u našem slučaju stvari i dodatno zakomplikovane nasleđem, pri čemu pod ovim na prvom mestu podrazumevam istorijsku neizgrađenost treće grane vlasti. U svakom slučaju, šta god bili uzroci, nadam se da postaje jasno ono o čemu već duže vreme govorim kada god mi se ukaže prilika – da jedinu šansu za izgradnju sudske vlasti treba videti u borbi samog pravosuđa. Očekivanja da će bilo koja vlast pa time i sudska biti “poklonjena” od strane neke druge vlasti, kranje je utopijsko verovanje.

      S poštovanjem,
      MM

    2. Ви сте овим кратким коментаром указали на суштину ствари и срж проблема. Аутору текста овакав закључак промиче, рекао бих, из идеолошких разлога.

  12. Bajkovito deluje Majićev putopis po pravosuđu Amerike. Za nas, to je samo nedostižan san. Toliko smo nisko pali kao građani i kao društvo, da je to skoro neopisivo. Večeras gđa Miroslava Milenović, članica Saveta za borbu protiv korupcije, pored ostalog , na pitanje novinara o tome da li se brine za svoju bezbednost, ona je odgovorila da je izašla u javnost da bi se zaštitila jer je zaključila da od specijalnog tužilaštva i od službe za borbu protiv organizovanog kriminala nije dobila zaštitu niti će je dobiti. Postavio sam sebi pitanje, da li ovde država više uopšte postoji ? Čemu da se nadaju obični građani ? Naše pravosuđe zapavo ne postoji. To je jedan provizorijum kao što su i sve ostale institucije. Ovde ljudi ne traže slobodu, niti imaju bilo kakvo iskustvo sa pojmom kao što je pravda. Mislim da se samo zanosimo, već je sasvim jasno da su vremenom stvari sve gore i gore i da od nekih promena nema ništa. Istorija našeg društva ne ukazuje da smo mi kao društvo u stanju da se promenimo i da napredujemo u korak sa nekim dostignućima civilizacije. Toliko toga nam nedostaje i toliko toga je neophodno promeniti da bi uopšte govorili o reformi pravosuđa. Nijedna organizacija koja okuplja ljude iz pravosuđa, ni Društvo sudija, ni Udruženje tužilaca , ni advokatske komore, niko nijednu reč u javnosti nije rekao o razbojničkom napadu na Miroslavu Milenović. O tome se radi….

    1. Dragi Vladimire,

      kao i obično tvoji komentari, bez imalo neiskrenog ulepšavanja, oslikavaju gorku stvarnost. Sama činjenica da bilo koji građanin tvrdi da nema poverenja u državne organe, dovoljna je da se ozbiljan zamisli. Pogotovo što je u ovom slučaju reč o gospođi Milenović koju i lično poznajem kao izuzetnog profesionalca i vanredno stručnu i hrabru osobu. No, i dalje verujem da nam težina situacije (na momente i osećaj bezizlaznosti), ne daju pravo na predaju. Nadam se (možda i dalje naivno) da će sve više ljudi u i oko pravosuđa uočavati kako je ovakvo stanje neprihvatljivo. Ali i kako se ono neće promeniti bez spremnosti na akciju, promenu ponašanja pa (nažalost) i spremnosti na ličnu žrtvu.

      S poštovanjem,
      MM

  13. Поштовани судија-Мајићу,

    Да ли бисте подржали стручну специјализацију у окрвиру судства, и да ли је то уопште могуће?
    Нпр, сагледамо колико има нерешених случајева и која врста случаја најчешће застари пре него што се реши, па онда обучити специјални кадар судија које би изучавале само ону област права која је неопходна за решавање таквих случајева.

    Да ли је у Србији број судија и судова превише мали?
    Постоје жалбе да многи житељи мањих места просто не могу да стигну до суда јер је превише удаљен.

    Да ли судије у Србији имају необично велике или мале плате, и у којој мери је заступљена корупција (у смислу: даш ми паре ја пресудим како ми кажеш, не у овом који ви овде излажете)

    Да ли судије редовно иду на посао или су као народни посланици?

  14. Vas clanak i komentari dosta govore o tome kako pojedinci gledaju na sistem pravosudja u Srbiji iznutra.

    Ja zivim u Australiji i nisam kompetentan da donosim zakljucke o srpskom sistemu, ali cu reci par rijeci o SAD, posto je ovde naveden kao uzor, a taj sistem dobro poznajem (dosta sam izucavao americko pravosudje za vrijeme doktorskih studija i rada u Ministarstvu Pravde, pa sam cak i donio zakon kojim je prekopiran eksperimentalni sistem komunalnih sudova iz Bruklina u Njujorku). Pogledajte, medjutim, ove linkove:

    https://en.wikipedia.org/wiki/List_of_countries_by_incarceration_rate
    http://news.bbc.co.uk/2/shared/spl/hi/uk/06/prisons/html/nn2page1.stm
    https://en.wikipedia.org/wiki/Statistics_of_incarcerated_African-American_males

    Tu cete vidjeti kako stoje stvari u SAD, koja je bez premca br 1 u svijetu sa 724 zatvorenika na 100,000 stanovnika, naspram evropskog prosjeka od oko 150 (gdje spada i Srbija sa 142). To govori dosta o kvalitetu pravosudja, koje se oslanja na golu silu, ali i o nedostatku drugih vidova socijalne pomoci stanovnistvu koje je socijalno ugrozeno. Dakle, 2.3 miliona zatvorenika, od kojih 20% cak nisu pravosnazno ni osudjeni.

    Pravosudni sistem u SAD mozda jeste dobar sto se tice kvaliteta sudija Vrhovnog suda (ili tehnoloskih noviteta) ali nije idealan po bazicnim parametrima. Postoji ogromna diskriminacija izmedju tretmana bijelaca i drugih, tako da crnci kojih ima 12% ukupne populacije, cine 37% zatvorenika. Pravosudje nije u stanju da tretira crnce sa minimalnim dignitetom, a drzavne institucije su cesto namjerno nijeme na sistemsku diskriminaciju istih. Npr, cak i relativno cesta policijska ubistva crnaca nisu formalno istrazivana, zavedena u statistiku, a nekamoli procesuirana. U mnogim drzavama, npr Teksasu, svega 6% sudija Vrhovnog suda su latinoamerickog porijekla od 1945. naovamo, iako tamo cine relativnu vecinu (40%) stanovnistva. Itd.

    Mnogi americki sudovi su velike i naizgled snazne institucije sa mnogo propratnih sadrzaja, sto cesto impresionira posjetioce. Ali jedan od razloga za to je sto oni cesto pruzaju osnovnu ljekarsku pomoc i razne vrste psiho-medicinskih terapija i propratnih usluga zatvorenicima, upravo zato sto im iste nisu dostupne kada su na slobodi.

    Americki federalni sudovi, i vrhovni sudovi su odlicni, ali pristup pravdi je tradicionalno ogranicen na one koji tu pravdu mogu da priuste. Standardni savjet advokata je da se ne ide na sud ako parnica iznosi manje od $100.000, posto tada advokatski troskovi obicno premase $50.000, jer satnica rada advokata je oko $400. Tako federalni sudovi donose dobru i efikasnu pravdu u sferi biznisa i velikih kompanija, dok opsti sudovi u pojedinacnim drzavama obavljaju preko 90% parnica izmedju gradjana. U tim sudovima je ‘jad i bijeda’ i ponekad treba vise godina da se rijese jednostavne parnice ili saobracajni prestupi. Takodje strucnost sudija je znatno niza u odnosu na federalne sudove, a sudije se biraju na izborima svake 4 godine, i imaju formalnu predizbornu kampanju, sto po mnogima dovodi do sumnje u njihovu nepristrasnost.

    Neki sudovi rade dobro, kao npr Juta ili Kalifornija (Juta je po nekima najnaprednija jurisdikcija u svijetu). Ovi sudovi prikazuju nevjerovatna dostignuca u sferi procesuiranja, menadzmenta, statistike itd. I u Australiji je situacija slicna, gdje su federalni sudovi medju najboljim u svijetu po mnogim parametrima, ali ako se dublje zagleda u pojedinacne republike, onda situacija nije ni priblizno takva.

    Dr Tin Bunjevac

  15. Na osnovu mog slučaja koji traje već 28 godina a na osnovu brojnih činjenica i dokaza imam osnovanu sumnju : – da je više očigledno korumpiranih sudija, počev od Osnovnog, preko Apelacionog, Vrhovnog kasacionog po do Ustavnog suda, koje su očigledno bile povezane te su predmete rešavale zloupotreblavajući svoj položaj, da su štimovale dokaze, da su direktno kršile Krivični zakon Republike Srbije čl. 360, (Kršenje Zakona od strane sudije), Ustav Srbije čl. 32, Evropsku Konvenciju čl. 6., Zakon o sudijama čl. 90 (stav 1, – Povreda Načela nepristrasnosti i stav 18, – Kršenje odredaba Etičkog Kodeksa u većoj meri), a sa namerom da se preko suda i lažiranih Presuda pribavi nezakonita korist odredjenioj stranci u postupku, – te molim stranke koje imaju sumnje u zakonitost postupanja sudija koje su im presudjivale u zadnjih nekoliko godina za sudije : Ljiljana Vučinić, Vesna Obradović, Vesna Popović, Ljubica Nenadić, i Sabahudin Tahirović, da mi se obrate na email adresu bgdsudovi@gmail.com

Leave a Reply to Aleksandar Mihailović Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke