Akademija “mejd in Serbija”

                                 Honoré Daumier Gargantua 3

“Ne mogu oni mene tako malo da plate, koliko ja mogu malo da radim!”  – glasila je čuvena dosetka iz doba radničkog samoupravljanja. Danas pomalo zaboravljena šala oličavala je beskrajnu domišljatost ovdašnjeg čoveka u dostizanju iracionalnih ciljeva i izvrtanju logike pragmatičnog sveta. Umesto težnje za većom zaradom i boljim životom, zašto se ne bi težilo minimalnoj zaradi i siromaštvu, ukoliko bi ovi bili upareni sa mogućnošću beskonačnog osvetničkog lenstvovanja i još važnije, uvek neodoljivog kršenja pravila?!

Ponukan asocijacijom koju je izazvala citirana doskočica, poželeo sam da vam uz nužno parafraziranje, saopštim lajtmotiv aktuelnog teksta: “Ne postoji rešenje koje je toliko dobro, da na ovim prostorima ne bi moglo biti pretvoreno u najgore moguće”!  Ukoliko još uvek ne naslućujete šta imam na umu, pozivam vas da mi date još malo vremena. Krenimo redom…

Svojevremeno sam bio jedan od ubeđenih zagovornika osnivanja Pravosudne akademije. Činilo mi se tada da će stvaranje ozbiljne obrazovne institucije, koja će imati ekskluzivno pravo na obuku budućih sudija i tužilaca, značajno smanjiti prostor za uticaj izvršne vlasti i nepotističkih ambicija prilikom izbora pravosudnih delatnika. Selektovaćemo najbolje studente mislio sam, pružaćemo im obuku od strane vrhunskih domaćih i inostranih stručnjaka, a najbolji među njima biće birani za nosioce pravosudnih funkcija, zaobilazeći tako partijske liste i nasledne redove. Bio sam ubeđen da upravo Akademija predstavlja šansu za stvaranje nikad stvorene pravosudne elite. Model koji funkcioniše u Francuskoj, Nemačkoj i Španiji, verovao sam, funkcionisaće i kod nas. Međutim, bio sam naivan … Jednostavno, tada još uvek nisam shvatao da ne postoji rešenje koje je toliko dobro, da ovde ne bi moglo biti pretvoreno u najgore moguće.

A Pravosudna akademija “mejd in Serbija”, od početka je koncipirana kao rešenje koje će od dobrog biti pretvoreno u najgore moguće. Već punih trinaest godina, ova institucija zvučnog naziva, nije uspela da postane bilo šta više od društva za negovanje tradicija seminarskog turizma koje bi, da bilo kakvi kriterijumi u tom pogledu postoje, teško uspelo da obezbedi akreditaciju i u konkurenciji dopisnih otvorenih univerziteta. Bez ozbiljnog kurikuluma, sa ad hoc sklepanim programima obuke baziranim na prepričavanju zakonskih rešenja, bez jasnih kriterijuma u odabiru predavača i članova rukovodećih tela, Pravosudna akademija je ostala samo nerentabilni rasipnik, za domaće uslove ogromnih finansijskih sredstava. Silna količina donacija i domaćih para, proćerdana je u prethodnoj deceniji bez bilo kakve vidljive koristi, osim ako pod ovom podrazumevamo materijalnu dobit na strani odabranih predavača, osoblja i angažovanih tur-operatera.

Nedostatak opipljivih rezultata, u potpunoj je korelaciji i sa pomenutim nedostatkom kriterijuma kada je reč o odabiru ljudstva. Tako je, bez obzira na količinu uloženog napora, veoma teško saznati ko su stručnjaci kojima su povereni štićenici Pravosudne akademije. Još teže je moguće doći do informacije po kojim kriterijumima su ove osobe odabrane i šta odabrani nastavni kadar dodatno preporučuje u odnosu na ostale, neselektovane kolege. Tako je na sajtu Akademije u traganju za odgovorima na ova pitanja, primera radi, moguće pronaći informaciju o pomoćnoj literaturi namenjenoj mentorima u razumevanju  i savladavanju sopstvene uloge, ali ne i informaciju o tome ko su ova lica i na osnovu kojih kriterijuma su odabrana! Pri tome, opskurnost čitavog koncepta, njegova neozbiljnost i improvizacija, možda se najbolje mogu sagledati ukoliko se pristupi proučavanju ovog „stručnog“ – pomoćnog  materijala.

Slična je situacija i sa predavačima. Osim podatka da je reč o stalno ili povremeno angažovanim licima koja su „posebno obučena“ (?!), apsolutno je nemoguće ustanoviti da li predavače, pored poznanstava, predavačkog entuzijazma ili možda, posedovanja vozačke dozvole “B” kategorije, moraju krasiti i dodatni kvaliteti.  Jednako je nemoguće uočiti po kojim kriterijumima se biraju i članovi rukovodećih tela Akademije kao i članovi ispitnih komisija. Zakon o Pravosudnoj akademiji i njen Statut predviđaju način izbora, ali su, kada je reč o kriterijumima koje je potrebno ispuniti za rukovodeća mesta, u potpunosti nedokučivi. Jedini izuzetak u tom pogledu predstavlja predviđanje kriterijuma za izbor direktora ove ustanove. Od ovog izuzetka je ipak malo koristi, jer su uslovi koji su predviđeni (čl. 13. st. 3 Zakona) takvi da je u najvećem broju slučajeva teže biti izabran za menadžera iole ambicioznijeg privatnog eksportnog preduzeća, nego za rukovodioca ove, naizgled prestižne pravosudne institucije. Visoka stručna sprema, sedam godina rada u struci (bilo kojoj), organizacione sposobnosti (ma šta to značilo) i znanje jednog svetskog jezika (recimo arapskog?), kriterijumi su koji na ovo mesto, u domaćim uslovima, mogu dovesti čitav niz „eksperata“ sumnjive stručnosti ali i nesumnjive servilnosti spram organizatora čitavog poduhvata.

Da li vam polako postaje jasno? Ne postoji rešenje koje je toliko dobro, da ovde ne bi moglo biti pretvoreno u najgore moguće.

No, čitava stvar sa Akademijom ne bi bila u toj meri tragična, da je ona ostala samo još jedan u nizu poduhvata u kojem združeno nastupaju domaći eksperti – opsenari, pravnici-tezgaroši i inostrani donatori – profiteri. Da na flajerima ove institucije, kao na paklici cigareta postoji upozorenje da se konzumacija vrši “na sopstveni rizik” i da je reč o dobrovoljnoj asocijaciji pravnika – entuzijasta koji na seminarima upražnjavaju normativnu telekinezu, čitava stvar i ne bi bila u toj meri zabrinjavajuća. Međutim, umesto toga, Pravosudnoj akademiji namenjena je ekskluzivna uloga tzv. “single entry point” institucije, odnosno narodski rečeno – isključivih vrata na koja se ulazi u svet budućeg srpskog pravosuđa. I pored negodovanja stručnjaka pa i povremenog ukazivanja osoba unutar institucije na nezakonitosti i samovolju, te eksplicitne odluke Ustavnog suda o neustavnosti takvog pristupa,  najnovije verzije zakonodavnih rešenja ali i zalaganja proponenata ovog provizorijuma,  ukazuju da se od ovakvog ili sličnog pristupa ipak ne odustaje.

A i zašto bi se odustajalo? Takva kakva jeste, Akademija je, umesto brane od uticaja izvršne vlasti, svakojakih mućki i korupcije, upravo postala potencijalni stožer takvih delovanja! Najpre je sama izvršna vlast obezbedila značajan uticaj u ovoj papazjaniji, prisustvom troje članova u Upravnom odboru. Pri tome, poznavaocima domaćih pravosudnih prilika ne treba posebno objašnjavati da se navedeni uticaj nikako ne završava na navedena tri nominalna glasa. Svima koji su upućeni u načine odabira članova rukovodećih tela, jasno je da će krug izvršnoj vlasti naklonjenog članstva, još dugo u domaćim prilikama biti znatno širi od trojke obučene u vidljive “dresove”. Kada je poznato da tako koncipiran Upravni odbor, “na osnovu slobodnog sudijskog uverenja” dalje bira direktora i Programski savet, a ova tela donose sve ostale odluke (o članstvu u ispitnim komisijama, odabiru polaznika i programu), jasno je da je akademski “burazerski” krug zatvoren. Zahvalni vratari, pred jedinim ulaznim vratima, u polumraku biraju zahvalne goste, koji će u najskorijoj budućnosti, biti u prilici da im se, sada “u ime naroda”, još jednom zahvale. Tako smo korak po korak, u još jednoj varijanti domaće radinosti, branu od izvršne vlasti, nepotizma i korupcije, pretvorili u instituciju od koje će pravosuđe i njegovu nezavisnost, u najskorije vreme biti potrebno ozbiljno braniti.

I dok na opisani način srpsko društvo po ko zna koji put sopstvenim institucijama kredom docrtava brkove, mladi pravnici, buduće sudije i tužioci, koji su direktno pogođeni ovom sprdnjom, usmeravaju gnev u pogrešnom pravcu. „Ne-akademci“ i njihove mlađe ali odabrane kolege, skoncentrisani jedni na druge, u sve žešćem „bratoubilačkom“ sukobu, propuštaju da uoče zajedničkog neprijatelja!

A neprijatelja ovoga puta ne treba tražiti u kolegi koji je na sprskoj pravousudnoj tomboli, u najnovijem izvlačenju, imao više sreće. Umesto toga, protivnik i jednih i drugih nalazi se u generacijski brižljivo negovanom sistemu po kojem se bez bilo kakvih ozbiljnih kriterijuma, već decenijama na ovim prostorima biraju pravosudni kadrovi. Protivnik je organizator tombole! Sistem čija je najnovija inkarnacija ovoga puta Pravosudna akademija.

Ukoliko bi tako posmatrali stvari „ne-akademci“ bi morali priznati da je značajan deo njih dospeo u sudove na osnovu krajnje sumnjivih kriterijuma, među kojima su dominirali poznanstva, vraćanja dugova i političke preporuke – metod koji je sada samo institucionalizovan. Takođe, morali bi otvoreno saopštiti da ni većina njihovih principala, ne pruža veće garancije stručne obuke od NN „mentora“, te da su većinu provedenog vremena suštinski bili prepušteni sami sebi, baš kao i njihove kolege iz Akademije. Zato bi njihov zahtev, pored opravdanog insistiranja na zadržavanju stečenog prava na izbor, morao uključiti i apel za konačno davanje šanse kriterijumima. U suprotnom, sa „akademcima“ ili bez njih, pristaće na izbornu utakmicu na koju su pristajale i prethodne generacije. Na tombolu u kojoj su rezultati unapred poznati, makar onim učesnicima koji imaju obeležene listiće.

„Akademci“ bi pak, uprkos trenutnoj prividnoj koristi, morali naći snage da i sami zatraže više od obezbeđivanja karata za „prve redove po povoljnijoj ceni“. Podrška ovakvom provizorijumu, makar i ukoliko im ovaj trenutno obezbeđuje prečicu do sudijske pozicije, dugoročno posmatrano i njima samima može doneti nevolje. Ako ni zbog čega drugog, ono zbog toga što će, jednom kada institucije i na ovim prostorima počnu da liče na institucije, i kada konačno prođemo kroz hodnike raznoraznih evropskih poglavlja, diplomu ovakve Akademije sakrivati u fusnote svojih biografija i čuvati od pogleda uglednih kolega. A zašto bi pristajali na to, kada je većina njih, sposobna za bolje?

Naposletku, i strukovna udruženja bi morala pokazati veći stepen odgovornosti. Umesto povremenog usmenog pružanja podrške jednoj ili drugoj strani, bilo bi nužno učiniti dodatni korak i otvoreno ukazati na ono što je odavno svima poznato. Da Pravosudna akademija ovakva kakva jeste ne valja i da je dalje održavanje ovakvog stanja, u potpunosti neprihvatljivo. Svi koji ovo i dalje prećukuju, bez obzira na to da li je razlog prećutkivanja sklonost nezameranju ili potreba za naplatom još nekog honorara, saučestvuju u još jednoj epizodi beskonačnog mrcvarenja pravosuđa i oduzimanja poslednje nade da će ono, bilo kada moći da izgleda drugačije nego što izgleda danas.

 

 

 

 

 

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

33 Responses

  1. Поштовани колега Мајићу,
    Све похвале за овај врло аргументовани критички настројен текст о теми и институцији од изузетног значаја за све нас који радимо у правосуђу. Међутим, морам да приметим да Ваш тект осим критика не садржи неке евентуалне предлоге за решење тренутне ситуације. Спомињете давање шансе критеријумима, али тај део не образлажете. Да ли критеријуми уопште могу да постоје? Мислим на објективне и релевантне критеријуме, а не године студирања и просек са факултета (Вама врло битно).
    Леп поздрав.

    1. “Спомињете давање шансе критеријумима, али тај део не образлажете.”

      Давање шансе критеријумима, као да критеријуми хају за некаквом шансом, јесте продужена наивност господина Мајића.

      Интелектуална честитост захтева не само опис ситуације већ и утврђивање разлога због којих је ствар таква каква је а само мислилачка способност даје могућност изналажења решења.

    2. Poštovani,

      hvala Vam na komentaru. Činilo mi se da se kroz tekst jasno mogu videti i moji predlozi za rešenje situacije. Međutim, očigledno je da sam stvari morao da postavim jasnije. U svakom slučaju, osnovni pojam su svakako kriterijumi. Najpre za odabir predavača i rukovodećih organa Akademije. Mislim da bi, u najkraćem, za ove uloge morali biti odabirane kolege sa puno dosadašnjeg iskustva u ovakvom radu (uključujući i naučni rad – istraživanje i pisanje), i dokazanim sposobnostima da sopstveno znanje prenesu (najviši evaluacioni rezultati u ranijim slučajevima). Za trenutni kadar, barem na sajtu Akademije nije moguće pronaći bilo kakve podatke u tom pogledu. Kada je reč o kurikulumu, na Akademiji bi morali postojati predmeti koji ne bi predstavljali prepričavanje ranije naučenog, već posebna znanja i veštine – pravna argumentacija, “moot court”, retorika, predstavljanje predmeta, dokazivanje, verovatnoća, rukovođenje konfliktnim situacijama, pisanje pravnih akata, sudijska etika i bonton i slično. Samo tako, dobijali bismo zaista pripremljene pravnike a ne osobe koje ni nakon akademije nemaju upotrebljiva znanja i moraju ponovo biti obučavane. Posebno pitanje je kriterijuma za upis. Zašto ste mišljenja da godine studiranja i prosek nisu objektivni i releventni pokazatelji? Slažem se sa polaganjem pravilno kalibriranog ispita ali ne i sa pristupom prema kojem nasumično odabrana pitanja koja pružaju podatke o opštoj informisanosti, mogu nositi procentualno veći broj bodova od ocena sticanih tokom godina studiranja. To ipak ostavlja previše prostora za diskreciono odlučivanje. Ocene na studijama su izuzetno značajne, jer ipak predstavljaju prilično objektivizirani kriterijum dotadašnjeg zalaganja kandidata. Pored toga, bio bi to i jedan od načina da se prekine sa dosadašnjom pogubnom praksom da su najbolji “praktičari” oni koji su bili osrednji ili čak loši studenti.

      S poštovanjem,

      M. Majić

      1. Господине Мајићу,

        Ваш предлог обухвата само персонални избор, не обухвата ни законе ни досадашње пресуде, ни рад тужилаштва, ни учешће полиције.

        Али ако се задржимо на судијском кадру, мој је предлог далеко ефективнији, јефтинији и мање наиван:

        1. Затварање свих правних факултета и академија,

        2. Давање државних, обавезујућих стипендија за школовање на престижним светским университетима.

        3. Није потребан ни тренутак да се разуме да ће давање стипендија бити легло корупције, стога даљи одабир ваља свести на успех током студирања а уколико успеха изостане, за жиранте за стипендују ваља поставити управо чланове комисије која је стипендисту одабрала.

        Своје решење сматрам супериорним, трезвинијим и изводљивијим.

        Свако добро,

        Јездимир

      2. Поштовани колега Мајићу,
        Као судијски помоћник који ради у једном од највећих судова у овој земљи и лош ђак морам да се делимично не сложим са вама.
        Наиме, постојање судија са ниским просеком студирања у нашем правосуђу сте, мислим мало прегрубо, назвали погубном праксом приликом избора. Верујем да ћемо се обојица сложити да познајемо и радили смо/радимо са неким “добрим” студентима, а лошим судијама, као и са неким “лошим” студентима, а изузетним судијама, мада је то опет делимично субјективно виђење. Да би неко био добар судија, по неком мом досадашњем скромном искуству, најважније је да је тај неко добар човек. Само добар човек може бити добар судија. Након тога, по мени, потребно је да је животан, што ни на који начин не зависи од оцене на студијама. Затим да је поштен што сигурно неће понети са факултета на којима се, према још увек оправданој сумњи, могу купити дипломе, већ из куће као део здравог васпитања. На крају, не најмање битно, потребно је да научи “занат” у оквиру суда/тужилаштва или и суда и тужилаштва (као ви). Ово на тај начин што ће се као помоћник вишегодишњим радом усавршавати у пракси и оспособити се да са одређеном количином знања и још већом дозом самопоуздања (намерно сам ово рекао) седне за “катедру”. То је, по мени, једини начин да се неко оспособи за правосудну функцију, а одређене институције (Правосудна академија) би имале улогу да то практично знање употпуне новим теоријским знањем кроз разне обуке и семинаре где тема не би била “како се пише пресуда” већ нпр. “нове тенденције у писању пресуде”.
        Нико нема права да увођењем “single enter point-a” за избор лиши помоћнике који годинама стоје у реду са шлемом, обучени за борбу и чекају да крену у битку за боље правосуђе.
        Без обзира што је утврђивање већине мојих критеријума – утопија, као “Ваш” помоћник, од Вас очекујем подршку.
        Поздрав,
        Никола

        1. Uvaženi kolega,

          od mene ćete uvek moći da očekujete podršku. To ipak ne znači da ćemo se nužno i složiti, a ovoga puta to verovatno neće biti slučaj. Naime, svakako ne mislim da je moguće uspostaviti formulu dobar student jednako dobar sudija i obrnuto. Puno je toga što je još potrebno za dobrog delioca pravde, a neke karakteristike ste i sami naveli. Međutim neispravnost pojednostavljivanja u tom pravcu, ne bi smela utrti put zavodljivoj relativizaciji u drugom. Ukoliko krenemo od ideje kako je sve relativno, brzo ćemo doći do toga da kriterijumi uopšte i nisu važni a komisije će početi da biraju “dobre ljude” po sopstvenim merilima. Naposletku, zašto bi prosek ocena, uspesi tokom studiranja i trajanje istog bili važni u ostalim oblastima a ne i kod odabira elitnih pravničkih profesija? Sa tim se ne bih mogao složiti. Zašto ne bismo mogli tvrditi da je i za asistente na fakultetima poželjno birati pravnike sa prosekom šest ili sedam? Prosek, trajanje studiranja nagrade i slično su dotadašnji pokazatelji marljivosti, kvaliteta i izuzetnosti kandidata. U tom smislu, mišljenja sam da bi za sudove i tužilaštva trebalo birati najbolje među njima. Kasnije, postojaće i drugi kriterijumi. Međutim, teško bih se mogao složiti sa pristupom prema kojem bi nakon studija lošiji studenti dobili prednost nad boljima. Osim u slučaju vanrednih okolnosti, kakve je najčešće veoma teško zamisliti. Niste prvi koji se sa mnom o ovome nećete složiti. Ali prihvatam u potpunosti da postoje i drugačija mišljenja. Samo, kod ovakvih mišljenja, insistiram na uspostavljanju alternativnih kriterijuma i pojašnjenju zbog čega bi ovi bili značajaniji od onih merenih tokom višegodišnjeg studiranja.

          S poštovanjem,

          M. Majić

          1. Uvaženi sudija Majiću,
            Kažem sudija, a ne kolega (ja sam advokat), jer vi sudije volite da kažete – nismo mi kolege, ja sam sudija. To sam nekoliko puta doživeo, pa sad ovako, sigurnije je. Šalim se naravno, takav sam po prirodi, jer nemam ni jedan jedini razlog da ne budem krajnje otvoren, iz bar dva razloga – dosta sam stariji od Vas, a drugo ne bavim se krivičnim pravom, što nisu razlozi da Vi za mene ne budete moj omiljeni sudija. Nisam se na početku ni prtedstavio punim imenom, ne zato što ne smem javno da se predstavim, već zato što je nama advokatima zabranjeno da se reklamiramo – suprotno je kodeksu advokatske etike! Zašto je to tako, nemam pojma – očni lekar može na bilbordu na sred Brankovog mosta da kaže da najbolje vadi desno oko, a advokat ne sme da kaže da je stručnjak za određenu granu prava.
            Čitam redovno Vaš blog i, kad je reč o ovom članku, polemisao bih sa Vama o dve stvari. Prva je jednostavna, više kao pitanje – kao elitne kadrove pravosuđa, čije je stvaranje trebala da bude osnovna zamisao kreatora projekta Pavosudne akademije, pomenuste samo buduće sudije i tužioce, a ne i advokate, a i oni su deo pravosudnog sistema.
            Druga je malo složenija i tu ću morati da unesem dosta ličnog, da bih bio uverljiviji, jer sebe ipak najbolje poznajem. Radi se o Vašem stavu po pitanju dobrog studenta (prosek ocena) i o trajanju studiranja. Vidite, ja sam tu već slučaj za sebe – sui generis, što bi pravnici rekli.
            Kad je reč o prvom kriterijumu – dužini studiranja, tu nema problema. Završio sam studije za 4,00 godina. Ko zna da li bi to tako bilo, jer sam se u to vreme intezivno bavio sportom (veslanje i skijanje – zbog toga sam i upisao prava), da mi otac, razočaran time što mu sin neće biti inženjer, već na samom startu nije ozbiljno skrenuo pažnju – Koliko traju ta tvoja prava, dobro četiri godine i da dodamo tome jednu godinu vojske, znači pet godina. E vidiš, još pet godina te poznajem i izdržavam, a posle vidi šta ćes sa sobom. ‘Ajd uzdravlje, žurim na posao! I tako smo se nas dvojica “dogovorili”, a ja znajući kako je šašav bio (hvala mu na tome, da je bilo po majčinom – Pusti dete, ko zna kako bi taj projekat uspeo). No nećemo sad o motivima, dakle što se ovog kriterijuma tiče, ocena je – odličan 5!
            Po onom drugom kriterijumu – proseku ocena, stvar je znatno složenija. Tu sam bio bliži šestici nego sedmici. Ali ako Vam kažem da sam bio jedan od šest studenata koji su drugu godinu položili u junu (krivično, građansko, upravno, ustavno i još neka dva, ne sećam se više koja, znam da ih je bilo šest), pa još ako Vam kažem i da su onih pet bili Tibor Varadi, Miodrag Orlić, Zlata Đukić, Vlajko Brajić i Vjekoslav Šmit (kasnije profesor pravnog fakulteta u Splitu), sa prosekom ocena 10,00, tu bih možda mogao da ostvarim još neki bonus poen. Sada od prilike znate i koliko imam godina.
            Toliko o mojim studijama, a uz to, tokom studija imao sam i lepu sportsku karijeru, u dva lepa i zdrava sporta, što je svakako imalo uticaja i na formiranje mog karaktera, kao ličnosti.
            Nisam započeo radnu karijeru u pravosuđu, ali sam imao sreću da radim u tada velikim firmama, Energoprojektu i Interexportu, u zemlji i inostranstvu. Sve u svemu imao sam i sjajnu radnu karijeru. Sada se kao advokat bavim konsultantskim uslugama i onim što se naziva korporativnim pravom, uglavnom za poznate firme – hteo sam više puta da pobegnem u definitivnu penziju, ali mi klijenti nedaju.
            Hoću da kažem, kad je reč o kriterijumima da je sve to relativno – znate ono naše, može da bude ali ne mora da znači! Nagledao sam se i suprotnih primera – kad je reč o dobrim studentima. Mnogi faktori utiču na to šta će na kraju da ispadne. Navešću Vam samo jedan, koji mi je ostao u sećanju, više da Vas razveselim. – Čoliša, tako su me nekad zvali, znaš li da se Milka zaposlila, sretne me njena majka. – Gde, tetka Ljubinka, misleći odmah na Sud – dete iz stare beogradske porodice, odličan student, svira klavir … – U skupštini grada, reče mi njena ozarena majka. Primetivši verovatno neku moju dilemu, požuri da objasni – Znaš, tamo dobro greju! Ima dakle i toga.
            Iz mog iskustva, najvažnije je da deca kad završe fakultet ne pomisle da su time završili posao. To je katastrofa. Uvek sam mlađim kolegama govorio, a mnogo ih je pored mene prošlo – Sad tek sve počinje, a od vas zavisi dokle ćete da stignete. U pitanju je konstantni rad.
            U međuvremenu sam se navukao i na pisanje. Pišem iz hobija, o svom trošku, knjige koje se čitaju. Imam i ja neki svoj blog sajt, potražite me na http://www.opancar.com
            Srdačno Vas pozdravljam,

            Dragiša Čolić, advokat
            (ipak ću da se predsstavim – ne volim anonimna pisma)

      3. Oдличан текст госп. Мајићу, само нам следећи пут саопштите ко су организатори томболе. Ја бих почео са једним питањем у којем се крије и одговор на моје питање, а оно гласи: У коју републику и град су распадом СФРЈ “отишли” сви они другови и другарице са црвеним књижицама из других република и градова, нашли ухлебљење и школовали своју децу на “високим” школама Универзитета у Београду ?

        Да помогнем, тај град сигурно није Загреб (Хрватска) и сигурно није Љубљана (Словенија),…

  2. Svaka cast na tekstu!!! Drago mi je da je ovako nesto poteklo od sudije jer znam da su vecina, da ne kazem, sve sudije istog stava i misljenja ali ne govore to otvoreno i javno. Koji je razlog za to, takodje nije tajna. Naime, mnogi kao mentori PA, placeni od iste za to, nazalost isto tako su birani bez kriterijuma i svoje obaveze prema polaznicima ne izvrsavaju vec ih prebacuju na svoje saradnike. Verujte da je tako. Nisam protivnik PA ali jesam ovakvog koncepta. Na kraju, kao neko ko radi kao sud. pomocnik vise od 7 godina, u sudnici, ne vidim razliku izmedju polaznika PA i pripravnika. I jedni, i drugi, nemaju mesto gde da sednu, vec se guraju po coskovima, prolaze sve referade od pocetka, a kako se radi i postupa u predmetima, u vecini slucajeva, gledaju i uce od sud. pomocnika. I pored navedenog, data im je ta prednost u odnosu na pripravnike-volontere, da imaju platu i to za ove prilike, dobru, a u odmosu na sud. pomocnike razlika je sto polaznici PA posecuju strucne seminare dok je to u sudovima iskljucivo rezervisano za sudije, te budu birani za sudije brzinom svetlosti. Ja verujem da koncept PA ne treba ovako da izgleda. Meni je neverovatno da se isto desava i pored odluke Ustavnog suda o neustavnosti odtedbe o prednosti prilikom izbora … a oni koji su tad tako izabrani i dalje sude! I pored svega, zalosno i tuzno je to sto se to u ovoj zemlji nece promeniti … uredjen sistem ne odgovara mnogima i zato nam je stanje u pravosudju kakvo jeste …

    1. Poštovani kolega, da bi smo bili drugačiji od onih koji su Zakon o pravosudnoj akademiji napisali (ili prepisali) u tajnosti, a docnije ga izglasali bez javne rasprave, kao i “baštinika” ove nakaradne institucije , moramo za početak stati svojim IMENOM I PREZIMENOM iza svake svoje odluke ili mišljenja.

      Sa poštovanjem,

      Rajko Maravić
      Sudijski pomoćnik u Višem sudu u Subotici

    2. Kolega, naveli ste da ste sudijski pomoćnik sedam godina, a ne znate da odluke Ustavnog suda deluju u principu ex nunc

  3. Prava slika korupcije i kvazi pravosudja
    i gle cuda svi znaju i niko uhapsen
    a posledice tuzne da tuznije ne mogu biti
    a zakoni samo takvi oslonjeni na primenu
    strucnih i nezavisnih sudija kao ZKP pa onda
    vidite kakvi su rezultati, SMESNO DO BOLA
    i naravno samo nek nam je Bog na pomoci ovo vise niko
    ne moze da vrati unazad, Strasno

  4. A GOSPODINE, KAZITE NAM KAKO VI STE POSTALI SUDIJA? PO KOM KRITERIJUMU? ILI I VI PARTIJSKI? VIDI SE DA AKADEMIJA NIJE VAS PRIMIO VALJDA U ODBOR PA TOLIKO STE LJUTI NA NJOM!

    1. Kao postovalac reci sudije Majica, a neko ko radi u pravosudju (koje nije beogradsko) mogu najiskrenije da vam kazem – kad bi nam sudije bile sa biografijom i iskustvom kakvo poseduje sudija Majic, verujte da bi pravosudje POTPUNO drugacije izgledalo!!! Problem je sto se stvara privid transparentnosti i kriterijuma za izbor sudija iako je fakticko stanje vise nego drugacije!

      1. Tako je, kolega. Među sudijama je dr Majić verovatno JEDINI koji je slobodan da kaže i napiše šta misli i predlaže.

  5. Sudija Majić javno saopštava ono što je poznato svima, ali samo on ima integriteta da to i saopšti. Donatorske namenske fondove nije trebalo ostaviti na upravljanje resorima izvršne vlasti koji su samo produžena ruka stranačkih centrala pa je koruptivna praksa i instaliranje “svojih ljudi” logična posledica. Posle katastrofalnih iskustava sa uludo utrošenim sredstvima za odabrane konsultante u postupku privatizacije i restrukturiranja, osetljivi sektor kao što je pravosuđe morao je biti bolje kontrolisan. Ovako, USAID je finansirao uvođenje “preko noći” američkog tužilačkog krivičnog postupka kroz Serbia Criminal Defense Capacity Program, nemački GIZ je ogromna sredstva (vid.sajt Min.pravde) uložio za uvođenje javnih beležnika (znamo kako to ide) i sl. Koga je briga da li pojedina zakonska rešenja i instituti odgovaraju potrebama, tradiciji i mentalitetu našeg društva. Kad ima neko sa strane da plati, instaliraćemo bilo šta, posebno ako od toga imaju koristi izvršna vlast i eksperti svih provenijencija koji istoj gravitiraju.

    1. Tačno! Potpuno ste u pravu, g. Dimitrijeviću. Činjenice o Pravosudnoj akademiji, kojoj je posvećen ovaj tekst našeg domaćina na Blogu mi nisu poznate, pa ne mogu da se uključim u raspravu o toj konkretnoj temi Ali, ovo što je napisao g. Dimitrijević je, na nivou opšteg zapažanja naravno, poražavajuće tačno.

  6. “Bio sam ubeđen da upravo Akademija predstavlja šansu za stvaranje nikad stvorene pravosudne elite.”

    Један СУДИЈА би морао да зна колико је судија, тужилаца и адвоката преживело Други светски рат и потоњу тзв. народно-ослободилачку револуцију.

    Један СУДИЈА би морао да зна како је спроведен поступак у вези са догађајем 4-ог априла 1936-е године те сходно томе има представу о квалитету тог правосуђа.

    Али пошто СУДИЈА не зна ишта од тога, онда наивно сматра да се нешто у вези са правосуђем може учини без да се дира у темеље те назови установе.

    1. Poštovani,

      ne znam kako ste stekli navedene utiske. Pozivam Vas ipak da pročitate ostale tekstove koje sam o pravosuđu objavio na blogu. Možda se nakon toga pokaže da nam stavovi i nisu u toj meri udaljeni. No, bez obzira na to da li utvrdili da se ponegde i slažemo ili ostali početnih uverenja, zahvaljujem Vam se na angažovanju.

      S poštovanjem,

      M. Majić

      1. Господине Мајићу,

        Уколико нам ставови нису удаљени онда вас свакако море и друга питања до овог о судијском кадру јер је судијски кадар интерно питање правосуђа а исто то правосуђе има мало или нимало поштовања у народу у чије име суди (sic!).

        Да ли је реформа правосуђа чисто персонална или подразумева корениту ревисију и одбацивање великог броја пресуда?

  7. Поштовани,
    Пре свега бих желео да вам се захвалим на заинтересованости и анализи положаја и функциниосиња Правосудне академије што само може доприносити њеном развоју и унапређењу. Ретки су носиоци правосудних функција који се баве овом темом детаљно и искрено. Поред свих мана Правосудне академије које сте навели, сматрам да постојање Правосудне академије, чак и овакве каква је, не треба да се довови у питање. Слажем се да помак није онакав какав би требало да буде али не и са тим да је све негативно. Ввашу анализу бих само допунио низом позитивних страна које је ПА донела.
    Упис на ПА се вршио на основу јавног конкурса где се први пут стварно и објективно проверавало знање. Пријемни се полагао пред комисијом састављеном од носиоца највиших правосудних функција у Републици Србији што значи да о томе нису одлучивали председници локалних судова и локални или републички политичари. Уколико су носиоци највиших правосудних функција подложни утицају приликом оцењивања кадидата за пријем на ПА онда се поставља питање шта је у „озбиљнијим“ предметима у којима поступају и шта онда имамо од правосуђа.
    Уласком у правосуће преко ПА омугућава се и да избор не зависи од промене власти и да буду бирани кадидати који су за то обучавани а не они блиски новим политичким структурама.
    Обука полазника почетне обуке можда није савршена али је свакако боља од ранијих решења где су партијски кадрови директно из руководећих управних органа долазили на судијска места без дана радног искуства у правосуђу. Обуку могу похађати како људи ван правосуђа који покажу веће знање од помоћника тако и судијски и тужилачки помоћници ради даљег стручног усавршавања. Стално се покушава да се прикаже да су помоћници и полазници почетне обуке исто међутим постоји низ разлика.
    Треба узети у обзир теорисјке аспекте обуке полазника које помоћници не пролазе. Неке од теме које су обрађиване тичу се управљања предметом, вештине писања пресуда, процене сведока, забране дискриминације, борба против високотехнолошког криманала и др. Слажем се да је то недовољно али ова обука и теме пре свега зависе од организација које финансирају семинаре с обзиром да се овај део из разлога опште финансијске ситуације минимално финансира из буџета.
    Практични део обуке се састоји из детаљног програма где полазник са ментором ( судијом и тужиоцем) пролази сваки део поступка ( кривичног, парничног и прекршајног) од пријема иницијалног акта до архивирања предмета. Раде у „сенци“ ментора. За разлику од полазника помоћници обављају често једнобразне послове ван суднице, израђујући нацрте одлука. Многи од њих обављају „споредне“ послове (послове судске управе, КВ већа, оставинског и извршног поступка.)
    Полазница на крају имају припреме за завршни испит где поново са меторима усавршавају вештине управљања главним претресом односно расправом. На крају полажу завршни испит који се састоји од симулације суђења и бивају оцењивани поново од стране носиоца највиших правосудних функција.
    Што се тиче избора ментора потешкоће у избору постоје јер не постоје ни критеријуми за напредовање нити било каква оцена рада носиоца правосудних функција. На жалост из овог разлога не могу постојати ни јасни критеријуми за одабир ментора. Остају једино предлози самих полазника и добар глас с обзиром да се у сваком правосудног органу међу колегама зна ко су набољи.
    Како сте и сами навели „ не постоји решење које је талико добро да не би могло бити претворено у најгоре могуће“. Наш и ваш задатак је управо да не дозволимо да то добро решење буде претворено у најгоре могуће. Наш и ваш циљ управо треба да буде анализа и критика негативних страна у циљу унапређења Правосудне академије али никако враћање на ранији систем и довођење у питање постојање почетне обуке будућих носилаца правосудних функција.

    1. Poštovani,

      zahvaljujem Vam se na razmišljanju koje ste podelili na blogu. Ukoliko ste pažljivo čitali tekst koji sam objavio videli ste da se ja ne zalažem za ukidanje Pravosudne akademije. Zalažem se za što skoriji prestanak funkcionisanja ovakve Pravosudne akademije i što skorije uspostavljanje ozbiljne institucije koja nosi ozbiljan naziv. Pozitivne pomake koje pominjete, ipak ne vidim u istom svetlu kao i Vi. Postojanje bilo kakvog prijemnog ispita ne garantuje a priori i stvarne kriterijume koji bi uspešno zamenili ranije stanje u kojem kriterijumi uglavnom nisu postojali. Naime, trenutno rešenje je takvo da, primera radi, gotovo u potpunosti isključuje značaj ocena stečenih na fakultetu i dužine studiranja. Ocena postaje bitna tek ukoliko dva kandidata imaju jednak broj bodova. Na taj način se više godina studiranja i ocene sticane pred profesorskim kadrom, podređuju jednokratnom ispitu koji je polagan pred komisijama manje poznatog sastava i kvaliteta. Sama ispitna pitanja su pri tome, ponovo orijentisana na materiju koju su kandidati već polagali tokom studija. Pored toga, upadljivo je davanje značaja teško merivim utiscima koje su kandidati ostavili na ispitu. Da ne dužim… Ozbiljniji pristup, kada je o ovoj oblasti reč bi, pored rigoroznog odabira kadra na Akademiji, podrazumevao prevashodno oslanjanje na uspeh kandidata na studijama. Mišljenja sam da Pravosudnu akademiju ne bi mogli upisivati kandidati prosečne ocene ispod 8,5 ili čak 9 na studijama. Prijemni ispit bi, umesto osnovnog merila, mogao ostati isključivo dopunsko. Na taj način izbegle bi se mnoge nejasnoće i “štimovanja” rezultata do kojih sadašnja rešenja lako mogu dovesti. Na taj način, u relativno kratkom roku, izmenili bismo i “krvnu sliku” domaćeg pravosuđa koje je decenijama služilo kao mesto upošljavanja loših ili osrednjih studenata.

      S poštovanjem,

      MM

      1. Poštovani, slažem se u potpunosti da je potrebno vrednovati, pored rezultata prijemnog ispita i godine studiranja kao i prosečnu ocenu. Medjutim, postavlja se pitanje kog fakulteta. Privatnog?? Lično poznajem osobe koje su u rekordnom roku avanzovale od prijemnog radnika do sudijskog pomoćnika sa naknadno stečenom diplomom privatnog fakulteta. Princip je sledeći – zaposlim se ja u sudu, preko strica, koji je direktor Javnog preduzeća, dobar čovek, nije zaboravio familiju kada je dobio funkciju. I počnem ja tako da radim u sudu kao zapisničar. Nisam znala slepo kucanje ali posle dve-tri godine rada i velikog strpljenja sudija, i to sam savladala. Ali nisam savladala samo to, shvatila sam da ja mnoge akte mogu i sama da otkucam, bez diktiranja sudije. Pa zašto i ja ne bih bila sudija? Dobra plata, ugled….da ne nabrajam prednosti sudijskog posla u odnosu na moj posao. Odlučila sam, upisaću fakultet. Imam dvadeset i sedam godina, diplomiraću u trideset prvoj. Pa što da ne, ja poznajem mnoge koji su studirali do tridesete a ja ću ipak završiti fakultet u roku, ma imaću i prosek devet, ako ne i deset, ipak je dekan eminentnog privatnog fakulteta moj prvi komšija, pa valjda će mi pomoći, zna koliko se mučim i koliko teško živim. Odlučeno-učinjeno. Sledeći korak, pripravnički staž. Ništa lakše. Zaboravila sam da napomenem, da sam za dve tri godine rada kao zapisničar uspela da stupim u emotivnu vezu sa zamenikom predsednika suda. E sada sledi teži deo- pravosudni ispit. Valja dobro razmisliti, i doći do rešenja. Rešenje je bubica. Pa neću valjda sada da odustanem kada sam na korak od cilj, moram biti hrabra i preuzeti rizik. Položila sam. Nisam dobila ocenu “naročito se ističe”, ali nije ni važno, to se i onako neće vrednovati prilikom mog daljeg napredovanja. Danas, ja sam mlada obrazovana žena (36), radim kao sudijski pomoćnik u vanparničnom postupku i imam svog zapisničara. Redovna sam na sastancima svoje stranke, jedan sam od istaknutijih članova, mada mi ništa do sada nisu pomogli, ali očekujem da hoće u bliskoj budućnosti. Stasala sam za sudiju i to mi niko ne može oduzeti a posebno ne akademci koji nemaju ni zrno mog iskustva stečenog krvavim radom na sebi.

      2. Uz duzno postovanje gospodine Majicu, ne bih u danasnje vreme tako pojednostavljivao stvari u kvalifikaciji studenata na “lose i osrednje” kako ste se voleli izraziti niti bi a priori onima sa visokim prosekom i duzinom studuranja “u roku” davao znacaj koji im Vi dajete pri “regrutovanju” za PA. Vi ste sami “prosli” kroz neuporedivo ozbiljniji i kvaliteniji obrazovni sistem nego sto je danas slucaj i neka Vas ne buni sto ovo stavljam u kontekst PA jer ista onda nije ni postojala, te znate koliko je truda bilo potrebno da se na ispitu “zaradi” sestica a nije bio redak slucaj da u prikazanom znanju izmedju onih sa ocenama 6 i ocenama 9 ili cak 10 gotovo da nije bilo razlike. Dok sam ja studirao oni koji su dobijali desetke i zavrsavali studije za 4-5 godina smatrani su bezmalo wunderkindima. E onda se pojavila “Bolonja” i privatni fakulteti, devetke i desetke su postale pravilo a da ne govorim o duzini studiranja. Niko ne moze da me ubedi da su vecina koja je prosla kroz navedene programe studiranja bolji pravnici od moje malenkosti.
        I sad, po rezonu koji zastupate, tim ljudima treba dati jos vece sanse pri upisu na PA.
        ‘Ajte molim Vas…

  8. Поштовани г-дине Мајићу,

    Лепо је бити оптимиста а то је свакако кад кажете: ”jednom kada institucije i na ovim prostorima počnu da liče na institucije, i kada konačno prođemo kroz hodnike raznoraznih evropskih poglavlja”. Да је Европи стало да институције у Србији почну да личе на европске институције, да је Европи стало да се уреди правосуђе у Србији, она не би мирно гледала да највећа брука српског правосуђа свих времена, а то је тзв. афера ”Индекс”, уђе у 9. годину од хапшења продаваца правничких диплома. Пошто је захваљујући оваквој деветогодишњој опструкцији суђења за продају правничких диплома постало јасно да је продаја диплома постала фактички некажњива, сада се правничка диплома легално може купити на једном приватном правном факулутету, што сви знају, и опет ништа не предузимају. Нема нама помоћи, ни спаса.

  9. Mislim da je samo otvaranje rasprave o ovoj temi veoma znacajno. Sami kriterijumi, koji god da su, uvek su manje znacajni od njihove primene u praksi. U mojoj kancelariji vrsim odabir pripravnika po tome koliko su spremni da razmisalju, i u tom smislu im i postavljam pitanja( npr. zasto se garantuje pretpostavka nevinosti ili in dubio pro reo, zasto protiv presude o razvodu nije dozvoljena revizija, zasto nam je potreba zastarelost i sl). U tom smislu kolicina podataka je najmanje vazna, ali nerazumevanje nacela pojedinih grana prava predstavlja nesto sto se ne moze nikada ispraviti. Stava sam da ko u sebi ne nosi pravnicki gen nikada ne moze nauciti pravo, i obratno, ko ima osecaj za pravo uz odredjeno iskustvo uvek moze biti vrhunski pravnik. Na zalost ta vrsta selekcije se ne sprovodi na nasim fakultetima.

    Na kraju, moje pitanje je jednostavno/ zar nije logicno da sudija postane pravnik koji se na odredjeni nacin dokazao u svojoj struci i cije je postupanje dokazalo da je u pitanju osoba sa kvalitetima strucnosti i dostojnosti. Ili je logicnije da to bude neko ko se dokazao upravo u suprotnom/ da je spreman da zrtvuje dve godine karijere da bi ponovo ucio nesto sto je vise puta polagao i to na potpuno isti nacin kao na osnovnim studijama i na pravosudnom ispitu/ pukim deklamovanjem informacija i dokazivanjem da je spreman da u pravosudnom sistemu nista ne menja.

  10. Мишљења сам да са вредновањем просека оцена са факултета треба бити веома обазрив.
    Они који су студирали пре увођења “болоње” нису имали могућност парцијалног полагања испита и било је теже и положити и добити бољу оцену. Била је реткост да неко добије девет. Сада сви полажу парцијално и већина има добре оцене што не значи да имају и веће знање од оних који су раније студирали. Увођењем приватних факултета, настаје конкуренција и борба за студенте те су државни факултети принуђени да сниже критеријуме у односу на раније. Такође, познато је да критеријуми на свим факултетима нису исти и не могу бити једино мерило знања.

  11. Bravo poštovani sudija! Nakon što sam imala priliku da slušam vaše predavanje i nakon što sam počela da čitam vaše tekstove, počela sam i da verujem da ipak u tim našim sudnicama možda i sedi poneki sudija, koji se ne plaši da će dobiti po nosu ukoliko javno kaže šta misli! Kao student, koji fakultet privodi kraju u roku slažem se sa tim da dužina studiranja treba da bude bar jedan od kriterijuma, jer hteli to da priznaju ili ne, kolege koje studiraju po 6-7, pa i više godina, najvećim delom su bili lenji ili su brzo izgubili volju, pa kako će onda imati volje da se tokom cele karijere usavršavaju. Takođe vezano za studente koji su studirali po starom programu, neka slobodno dođu na novi da probaju, ako se tako lako dobijaju desetke kao što kažu. I još jednom svaka vam čast na hrabrosti!

  12. Mene zanima kako se biraju polaznici akademije? Nisam sigurna da je prosečna ocena u toku studija uvek dobro merilo. Svi znamo šta su štreberi i kako mala može biti razlika između šestice i desetke.
    S druge strane, dobro je da je zaustavljena praksa da “akademci” imaju prednost prilikom izbora za sudiju
    U sudu u kome sam sudija, pre par godina izabrano je četiri nove sudije, sve maldi izašli iz klupa akademije, bez imalo iskustva u pravosuđu, a nisu su dugogodišnji sudijski pomoćnici. Posledica toga je da je dvoje od njih upućeno na rad u druge sudove, jer tamo žive, iako je sud u koji su izabrani imao veći manjak sudija, jedan sudija je ostao da radi u upravi, ali sada sa sudijskom platom, a samo jedan je počeo da radi, na opšte nezadovoljstvo kolega i drugog sudskog osoblja zbog visoko dignute glave.
    Kako napisa mladi kolega, važno je biti čovek, važna je dostojnost, podjednako kao i stručnost.

    1. Interesuje Vas kako se biraju polaznici akademije? Pa sudija, pročitajte zakon. Dodala bih i da je poražavajuće Vaše nezadovoljstvo novim kolegom zbog činjenice da “glavu drži visoko”.

Leave a Reply to Jovica Dj. Todorović, advokat Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke