Put kojim se ređe ide (ili kako mrtvom vuku pošteno izmeriti rep?)

18018dZanimljiv je aktuelni pokušaj, dve nekada najmoćnije dame srpskog pravosuđa da obezbede sebi uhlebljenje u srpskoj advokaturi. Ne, ne tvrdim da je ovaj pokušaj svima zanimljiv. Većina posmatrača verovatno neće primetiti bilo šta posebno interesantno (verovatno ni poučno) u činjenici da već izvesno vreme Beogradska a od skora i Subotička advokatska komora pronalaze načine da odgode odlučivanje o upisu bivše  predsednice Vrhovnog kasacionog suda Nate Mesarović i bivše ministarke pravde Snežane Malović u sopstvene redove. Za većinu, verovatno je reč o potpuno razumljivom nećkanju, iza kojeg stoje, principijelni i profesionalni razlozi. Reforma je bila neuspešna, (sada je to opšte mesto), i neko za njene promašaje treba da odgovara (makar i tako što će biti sprečeno skrivanje vinovnika u advokatske redove).

Međutim, tradicionalno opreznom i prema opšteprihvaćenim pogledima prilično nepoverljivom sudiji poput mene, sve se to, iz određenih razloga, ipak čini zanimljivim (i prevashodno poučnim). Dovoljno da nedeljno popodne posveti ovoj, ipak, škakljivoj temi. I dovoljno vrednim pažnje, da još jednim tekstom, verovatno stekne nove, do sada pukim čudom izbegnute, nenaklonosti.

U ovom trenutku još uvek nepodobni pokušaj odlaska u privatne vode doskorašnje „Alfe i Omege“ reforme, predstavlja još jednu „pokaznu vežbu“ ćudljivosti „Olimpa“ srpske politike i moći. Do juče neprikosnovene gospodarice srpskog pravosuđa, koje su zauzimale najviša mesta liste najmoćnijih žena Srbije, za koje su novinari birali samo reči hvale, kojima su se (u šta sam lično imao prilike da se u više navrata uverim) besprizorno redom ulizivale sudije, advokati, tužioci, službenici i ini, sada su u poziciji aplikanata koje u redovima pred šalterom  sa prezirom ostavljaju službenici advokatskih komora. Da ova „advokatska epizoda u pokušaju“ nema ni jednu drugu dimenziju osim ove, i sama činjenica ovako drastičnog sunovrata navedenog dvojca, bila bi dovoljna mudrima u redovima aktuelnih i svih budućih vlastodržaca (ako ih ima), da se, ako ništa drugo, zamisle…

Svima koji me iole poznaju danas, ali i pre vremena „perestrojke“, jasno je da mi nije ideja da pomažem u „izvlačenju iz fioke“ stopiranih prijava. Odlučivanje o dostojnosti bivše predsednice VKS i ministarke pravde za obavljanje advokatskog posla, svakako je jedino u nadležnosti relevantnih esnafskih komora. Međutim, čini se da se pred komorama može naći teži zadatak nego što se to na prvi pogled čini, naročito mnogobrojnim „tapšačima“, koji iz prikraja, seireći, posmatraju dame ostavljene „u hodniku“.

Jer, advokatura će, donoseći odluku o naizgled čisto radno-pravnom pitanju sa određenim moralnim i profesionalnim implikacijama, imati kudikamo složeniji zadatak od „merenja repa mrtvim vučicama“. Odluka o prihvatanju ili neprihvatanju dve nove članice, nužno će, hteli to pravozastupnici ili ne, otvoriti i neke stare rane ovdašnje pravosudne zbilje.

Iako će uvek biti moguće pravdati se pozivanjem na limitiranu nadležnost, već samo pominjanje dostojnosti posmatrane kroz prizmu reformskog debakla, kod mnogih će neminovno dovesti do razmišljanja o doslednosti u ovom segmentu. Jer, „suđenje“ komandantima reforme ne može biti izvedeno bez, makar i delimičnog, neprijatnog preispitivanja držanja i same advokature u ta „vunena vremena“. Baš kao i ostatak pravosuđa, iz razloga koje će svako pravdati sopstvenim rečima, i advokatura se te 2009. godine sklanjala od nastupajućeg „neveremena“. Iako svakako nije mogla biti smatrana „prvom linijom odbrane“, kada je već sudstvo bilo nemo (a kada pa nije?) a tužioci bili postrojeni u svečanom špaliru, njeno drugačije držanje svakako bi učinilo da ishod te kobne godine bude, makar donekle drugačiji. A drugačije držanje, onda, davalo bi svakako više sigurnosti i pružalo više moralnog oslonca, rukama koje danas „drže kantar i mač“.

Ali, ne samo to. Opravdano je već primećeno da bi proces koji se odvija ovim povodom, morao biti i početak ozbiljnog preispitivanja stanja u sopstvenim redovima. Doslednost u moralnim i profesionalnim procenama postupaka dveju svrgnutih „kraljica judikature“, zahteva ovakav pristup u svim segmentima, pa i onda kada to nije u toj meri popularno, kao što to može biti slučaj sa „merkanjem repa“. Dva scenarija bi ovde mogla biti smatrana prihvatljivim. Ili procena dostojnosti aplikantkinja prema aktuelnom stanju kada je o dostojnosti sadašnjih kadrova u advokaturi reč (uključujući i čeprkanje po oproštenim prijavama i aferama), ili naknadna revizija procene postojećeg ljudstva prema novim kriterijumima, koji će u ovom postupku (čini se) biti usprostavljeni.

Naposletku, ocena dostojnosti „generalica propale reforme“, neizbežno će biti bremenita i drugim opasnostima koje svaka „pravda pobednika“ sa sobom nosi. Jer, kako se, ako osudimo generale, odnositi prema svima onima bez kojih komandanti nisu mogli vojevati katastrofalnu bitku? Bivša predsednica VKS i bivša ministarka nisu same vodile i sprovele reformu koja je od početka mirisala na propast. U svom poduhvatu bile su zdušno podržavane od mnogih sitnijih „oficira, vojnika i ratnih profitera“ koji su im sopstvenim doprinosom, koji se kretao od tapšanja po ramenu i ulizičkog odobravanje pa do direktnog saučestvovanja, omogućili izvođenje zajedničkog poduhvata. Kako ih sada razdvojiti? Mnogi od ovih pomagača i tapšača, u međuvremenu su se preobukli u „civilnu odeću“, zauzimajući ponovo važne pozicije u najnovijim reformskim stremljenjima. Mnogi od njih ponovo savetuju, mudruju, preporučuju se, nude ekspertize i opsenare… Da li je moguće opredeliti se samo prema ledenom bregu reforme, a očuvati za nova pokoljenja čitavu santu ispod vode? Bojim se da će to biti teško, ako ne i moralno nemoguće.

Zato, postoji verovatno samo još jedan, ali ovaj put zaista koristan, reformski potez koji bi dvojac Malović-Mesarović mogao da pruži. I advokaturi koja odlučuje, ali i svima nama koji u konkretnoj odluci nećemo imati neposrednog udela. Bilo bi to objavljivanje necenzurisanih memoara  – svedočenja tada neprikosnovenih vladarica o ponašanju, izjavama, ulizivanjima i moljakanjima njihovih tadašnjih podanika –  pravosudnih delatnika u periodu 2008-2012. Mnogo toga vezano za hroničnu dubiozu našeg pravosuđa ali i aktuelno stanje, tada bi, uveren sam, bilo jasnije.

. . .

Kada sam svoju pokojnu baku, popadiju, žrtvu komunističkog progona, jednom prilikom pitao kako je znala da diktatura proletarijata nije kolo u koje je uputno uhvatiti se, odgovorila mi je jednostavnim rečima: „Nisam ja znala ništa o politici sine. Ali, nisam mogla poći sa njima, jer nisam cenila većinu ljudi koji su tamo išli. A ja ne mogu ići sa ljudima koje ne cenim, pa makar je i put kojim idu ispravan“.

Možda je put odbijanja prijema i moralno-profesionalne osude dve „advokatice u pokušaju“, objektivno gledano ispravan. Mnogo štete naneto je bahato izvedenom reformom i mnogo nedužnih ljudi je usled osionosti reformista patilo. Najodgovorniji, čak i ukoliko su postupali u dobroj nameri, moraju pretrpeti određenu vrstu, makar i profesionalnog prekora.

Ipak, advokatura bi i ovom prilikom morala biti i mudra i oprezna. Putem koji se čini očiglednim, već je odavno krenuo, i u narednom periodu će krenuti, veliki broj onih medju nama, koje je teško ceniti. Kako zbog njihovog ponašanja 2009, tako i pre tog perioda ali jednako i zbog toga što je potpuno jasno kakvo će njihovo ponašanje biti u novim, sličnim okolnostima. A putem kojim hitaju ljudi koje je teško ceniti, treba ići polako, oprezno i mudro, čak i kada se čini da je ovaj put pravi i jedini moguć.

Ovo je bilo poznato mojoj baki-popadiji, koja je uspela da dostojanstveno preživi sve golgote vremena koje joj nije bilo naklonjeno. Verujem da će ovo isto biti poznato i advokaturi, možda jedinoj slobodnoj profesiji koja je na ovim prostorima uspela da preživi mnoga, njoj nenaklonjena vremena.

 

 

Podelite sa prijateljima

Facebook
Twitter
LinkedIn
Email

12 Responses

  1. Veoma plitko razmisljanje. Sve je suprotno onome za sta se zalazete. Treba valjda JEDNOM negde preseci, i reci DOSTA JE BILO. Situacija se namestila da NAJODGOVORNIJA osoba dodje “mecki na rupu” i vi se zalazete za nekakav oprost, sta li? I drugi u lancu su gresili, hvalili su lose reforme?! Koga briga, najodgovorniji TREBA da odgovaraju, ovo je najmanja cena koju mogu platiti, i treba da budu srecni sto su unistivsi samu pomisao pravne drzave sveli maksimum svoje odgovornosti na OVO MALO SATISFAKCIJE.
    Kao sudija, trebalo bi da se groznicavo zalazete za lustraciju, a ne za princip “gresili su i drugi, treba oprostiti, posto ne mogu sad svi odgovarati”.

  2. Да, сувише јефтино. Шта оне желе уписом у адвокатски именик? Старија дама је у пензији. Млађа дама је народни посланик. До сада нису биле адвокати. Зашто сада? Да са позиције неутралног, слободног, привидно самосталног, могу да не раде ништа и да их нико не пита од чега живе и ко су им странке. Да соле памет, као и до сада. Иако је наизглед примципијелна дилема коју наш домаћин отвара,одговор може бити само један – НЕЋЕ ПРОЋИ.

    1. Eh, šta žele upisom i za šta im treba. Treba, kako ne treba, za alibi im treba. Da mogu mogu da legalizuju to što već sada rade. Snežana Malović se nedavno pojavila u jednom Višem tužilaštvu da sa tužiocem razgovara o jednom predmetu ( “Višem tužilaštvu u Pančevu da sa tužiocem razgovara o predmetu VS Pančevo 26/14″, pa ako treba brišite deo ” u jednom predmetu…” pa stavite ovo, ja odgovaram za izneto). Po kom osnovu ona može razgovarati sa tužiocem o konkretnom predmetu kada nije dobila punomoćje od okrivljenog (jer prema ZKP-u i ne može dobiti pošto nije advokat)? Jasno nam je, dakle, zašto im treba. Da legalizuju nedozvoljene radnje, pa da bude “sve je po zakonu, a zapravo ništa nije po zakonu”. Zato advokatura, iako i sama na razvalinama, mora da smogne snage i postupi onako kako je Zakonom o advokaturi propisano, bez obzira da li će to predstavljati konzistentno ili nekonzistentno postupanje, pa da potpuno i tačno utvrdi ispunjenost uslova za upis u imenik advokata sa stanovišta eliminatornog uslova ” dostojnosti” za bavljenje advokaturom, a potom i da preispita da li je sa stanovišta dostojnosti u trenutku donošenja odluke za prijem Vojkana Simića, pomoćnika ministra pravde Snežane Malović u vreme neslavnog pokušaja tzv. reforme pravosuđa, bilo uslova za donošenje takve odluke, pa da u suprotnom isti poništi ( član 12 stav 1 tačka 2 Zakona o advokaturi). Suprotno samo dalje generiše već sada tešku krizu opšteprihvaćenih društvenih i pravila morala i kobno ih potkopavaju.

  3. To sto ni jedan tiranin ne može biti to što jeste bez gomile pomoćnika, satrapa, čauša, ne opravdava ni malo njegovo nasilništvo. Advokatima u pokušaju tada niko ništa nije mogao ni reći, a kamoli uticati na bilo koju odluku. Imale su odrešene ruke sa najvišeg vrha vlasti da čine šta im je volja. Da li se od nekoga ko se izdaje za pravnika može očekivati da donese i jedan pojedincni akt praktično bez obrazloženja? Da li donošenje oko 1.300 takvih akata njgove donosioce ne komlromituje kao pravnike i ne čini ih šarlatanima? Da li advokatura, bez obzira ko je u njenom rukovodstvu i kakve je poteze to rukovodstvo vuklo u prošlosti, ima pravo da kaže da takve šarlatane ne želi u svojim redovima? Da li advokatura ima pravo da odbije zabtev za upis osobama koje za reizbor sudija nisu utvrdile nikakve kruterijume, već su sudije i tužioci birani po kafanama, uz saglasnost partijskih kamarila, pod kontrolom službi bezbednosti?
    Da li advokati koji su konkurisali za izbor na mesto sudije ili tuzioca, a odbijeni su sa arogancijom i bez ikakvog pravnog akta, odnosno odgovora na njihovu prijavu sada bahatim gospodarima iz tog vremena imaju pravo da kažu da ni oni nisu poželjni u advokaturi?
    Da li prilično izražena haotičnost u pravosuđu (skoro nepostojeća ujednačenost pravne prakse i sledstveno tome opšta pravna nesigurnost) koja je dobrim delom “zasluga” upravo ove dve osobe iste čini dostojnim za obavljanje advokatske delatnosti?
    Ima još dosta toga što bi se moglo navesti, a sto po meni isključuje bilo kakvu opreznost prilikom ocene dostojnosti ove dve osobe, uz inače duboko uvažavanje autora teksta i njegovih stavova ne samo u ovom tekstu, ali bi bilo veoma opširno i mislim nepotrebno.

  4. Odlican tekst sa dubokom konotacijom, pre svega za advokaturu. Licno sam jos u decembru 2009. kada je tadasnji Predsednik Republike (!) u Medija centru predstavio nadolazecu “reformu”, smatrao da je ideja katasttofalna sto se u praksi i pokazalo, tako da prema radu kandidatkinja nemam nikakvih profesionalnih simpatija. Medjutim, cinjenici da se ADVOKATURA, posle nedavno zavrsenog protesta igrom slucaja PONOVO NESTO PITA, i da je ponovo u zizi medijske paznje, ne treba pristupiti sa “dosli mecki na rupu” ili “nicija nije gorela do zore” aspekta, vec oprezno i mudro, kako to i autor naglasava, i primenjujuci najvise kriterijume struke (sto na zalost u proslosti nije uvek bio slucaj) POSTAVITI STANDARD, koji ce vaziti za sve buduce slucajeve.

  5. Sasvim ste u pravu kolega Majiću. Ja ću kao advokat biti još konkretniji u pitanjima koja se nameću ovim povodom. Filosofsko je pitanje, kao ono , koliko anđela može da stane na vrh igle, ko danas ima moralno pravo da “sudi” generalicama reforme pravosuđa u srpskoj advokaturi ? Zaista bi bilo zanimljivo kada bi nam njih dve otkrile kako se “iza scene” ponašala advokatura u vreme reforme? Sva je prilika da bi se moglo doći do zaključka koji na neki način nameće Vaš stav. U advokaturi nije bilo ni pokušaja bilo kakvih reformi već preko 60 godina. naša komorska vlast se uglavnom međusobno takmičila ko će biti bliži vladajućoj političkoj eliti, ma koja elita bila u datom trenutku.
    U advokatski esnaf primljeni su bez otpora i šefovi državne bezbednosti, bivši generali vojske i policije. Svako je bio dobrodošao.
    Meni se lično ne dopada ta naknadna hrabrost prema generalicama koje su danas jedna obična i laka meta. Već sutra, isto će biti i sa današnjim ministrom pravde ili bilo kojim drugim pripadnikom vladajuće elite koji po padu sa vlasti poželi da bude advokat. Advokatura je godinama bila kanta za odpatke jer nije bila ništa od onoga za šta se izdavala. Nije bila slobodna i nije bila nezavisna, niti je ikada ijedan predsednik komore bio na to mesto izabran bez prisustva vlasti. Veoma je slična ova situacija sa Natom Mesarević i Snežanom Malović u vezi upisa u redove advokata kao i ona krivična prijava predsednika VSS i nekolicine njegovih sudija protiv ove dve “generalice” reforme pravosuđa. Dok su bile na vlasti, velika većina profesionalaca u pravosuđu bila je duboko u mišijoj rupi. Danas, kada je poželjno i politički korektno obiti prijavu ovih dama , meni ta odluka deluje kukavički. Negde u “svetim spisima” se savetuje , “pogledaj prvo brvno u oku svom”. Pitanje je dakle, ko može da Vas pogleda u oči ?

    1. “Da li advokatura, bez obzira ko je u njenom rukovodstvu i kakve je poteze to rukovodstvo vuklo u prošlosti, ima pravo da kaže da takve šarlatane ne želi u svojim redovima? Da li advokatura ima pravo da odbije zabtev za upis osobama koje za reizbor sudija nisu utvrdile nikakve kruterijume, već su sudije i tužioci birani po kafanama, uz saglasnost partijskih kamarila, pod kontrolom službi bezbednosti?”

      Od necega se krenuti mora. Mozda advokatska komora i nema taj kredibilitet, ali deluje da je pocela da ga izgradjuje. Protest protiv notarskog monopola je pokazao veliku ozbiljnost i doneo dosta kredibiliteta. Ovo ce takodje podici kredibilitet za jos jedan nivo.

      Sve dok se ne naucimo odgovornosti, u drzavi ce biti ovako kako je danas. Pravosudje je kicma pravnog poretka i demokratije, i niko me ne moze ubediti da je losa reforma pravosudja slucajna i netendenciozna, eto desilo se, hteli smo najbolje?

      Inace, nisam advokat, cak ni pravnik, da ne pomislite da imam neke licne motive u svemu ovome.

    2. Odgovor je otisao na pogresan komentar, citirao sam autorov komentar, izvinjavam se na omasci.

  6. Hvala svima na komentarima! Osnovna ideja bloga je u razvijanju diskusije o aktuelnim, često i škakljivim temama u pravosuđu i drago mi je kada vidim da takva diskusija postoji. Svojevremeno sam i počeo sa pisanjem kada sam shvatio da javnog diskursa gotovo da i nema i da se sva “debata” svodi na fraze i udovoljavanja. Posebno me raduju polemički tonovi! Jedan od ciljeva sa kojim je tekst pisan upravo je bio u tome. Šta god mislili, kako god odlučili, izvucite iz sebe barem još jedan “second thought”. Možda se ukažu i neke dimenzije koje prvobitno nisu bile percipirane. Naravno, još jednom, u potpunosti iskreno opravdavam i neslaganje sa iznetim stavovima.

    S poštovanjem,

    MM

  7. Poštovani kolega Majiću,

    Ja sam mišljenja da Gospođe Mesarović i Malović ne bi nikako trebalo primiti u redove advokata, upravo zbog nedostojnosti. Međutim, obrazloženje takve odluke bi trebalo da napiše neko od najboljih advokata – članova upravnih odbora AKB i AKV, jer pisci tih obrazloženja moraju da budu svesni da će njihova obrazloženja predstavljati svojevrsni kamen međaš u sticanju prave samostalnosti advokature kao profesije. Ako ta obrazloženja budu kvalitetna, i, kao takva, opstanu u žalbenom postupku i upravnom sporu koji će sigurno pokrenuti podnositeljke zahteva, ona će predstavljati svojevrsni izvor prava za odlučivanje o budućim zahtevima za upis u imenik advokata.

    S poštovanjem,
    Branko Božinović, adv.

  8. Са закашњењем се одлучих, да напишем коментар на, заиста изванредан текст уваженог Судије Мајића, на текст који истовремено поставља питања и даје одговоре о нашој правосудној (и друштвеној) стварности, бар како сам ја то закључио. Наиме, мишљења сам, да поента, односно, циљ текста, није, да се читаоци опредељују, за или против пријема две ”генералице пропале реформе” у редове адвокатуре, јер ће, о томе, како и сам Судија рече, одлуку донети надлежне коморе, већ је, поента у одговору на постављено питање: Како раздвојити ”генералице” од ”официра, војника и ратних профитера” који су им здушно помагали и саучествовали у њиховом ”пропалом” реформском подухвату? Елем, док су оне (генералице), мора се рећи и признати, ипак храбро, као капетани ”брода који тоне” остале за кормилом брода који је већ био на дну мора, сви остали, њихови дотадашњи поданици – ”тапшачи по рамену”, ”улизице”, ”профитери”, ”каријеристи”, ”лакеји” и остале ”мутиводе”, пожурили су да се спасу, да побегну, тако да се што пре додворе новим генералима, да им се ставе на располагање, да им ”пољубе скуте” и тиме се потпуно ставе у њихову службу, понудивши новим газдама, све оно што су чували ”у фиокама”, понудивши им своје услуге попут врхунских ”мајсторица најстаријег заната”. Додуше, остаје непознато, да ли су и ”генералице” новим газдама, понудиле понешто, од онога што би могле, рекло би се требале, објавити у својим ”нецензурисаним мемоарима”? Свакако, оне нису прешле ”на другу страну” и остеле су у мислости или немилости адвокатуре. Управо, зато је, поента целог текста, по мом схватању, одговор на питање, како раздвојити ”генералице”, које своја (ипак) уставом загарантована права, желе остварити у оквиру адвокатуре као слободне професије, од осталих ”мутивода”, њихових дојучерашњих поданика и саучесника у пропалом подухвату, који су своја права, већ увелико остварили ухљебљењем у државним органима и институцијама, заузевиши места многим млађим, паметним, стручним и надасве храбрим људима? Адвокатура ће свакако рећи своје, донеће своју одлуку, али остаје отворено питање, ко ће, када и како, у државним органима и институцијама, рећи ”тапшачима” да су ”фолиранти” и одлучити где им је место, ”улизицама” да су ”незналице” и њима одредити место, ”профитерима” да су ”криминалци” и послати их тамо где им је место? Када, будемо, као друштво, дали одговоре на ова питања, тада ћемо све реформе спровести ”реформски”, што подразумева, да ће селекција кадрова бити права ”позитивна”, да ће прави људи доћи на права места, то подразумва да ће за судије бити изабрани они који имају свој став и своје мишљење али и храброст да свој став и своје мишљење изнесу и да га бране, управо попут Судије Мајића који то чини и на овај начин овим текстом, али и судија, чалнова тадашњег сазива ВСС, Благоја Јакшића и Милимира Лукића, који су и у најтеже време, док су ”генералице” имале сабље у својим рукама и њима секле главе многима, храбро, достојно и судијски часно, изнели свој став и своје мишљење о начину спровођења реформе прихвативши све последице своје храбрости, о чему је Уставни суд тек из другог или трећег покушаја, ипак, након промене власти, дао своју оцену и свој суд. Зато сматрам, овај текст Судије Мајића, изузетно важним, јер иза наизгед обичног коментарисања догађаја око пријема ”генералица” у адвокатуру, Судија Мајић, отвара суштинска питања наше правосудне, друштвене и животне стварности, питање праве селекције, правог избора кадрова, јер од људи који спроводе реформе зависи успех реформи. Такође, од људи који суде у судовима, зависи да ли ће одлуке бити законите и правичне, у којој мери ће се поштовати грађанска права и слободе, и зависи какав ће ауторитет имати судови али и други државни орагани и институције овога друштва. Уколико приликом будућих одлучивања и избода не направимо праву разлику и не одредимо права места и улоге правим људима, имаћемо нове и нове ”пропале реформе”, тако да судбина Нате Месаревић и Снежане Маловић, која је верујем, била само повод, овог сјајног текста, никоме од нас неће бити важна, нити ћемо их се сећати, без обзира, какве одлуке о њиховим захтевима донесу надлежне Адвокатске коморе.

Leave a Reply to Dragan Jelić advokat Cancel reply

Your email address will not be published.

This site uses Akismet to reduce spam. Learn how your comment data is processed.

Pogledajte ostale blog članke